U „Školi narodnog zdravlja Andrija Štampar“, Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 20. prosinca 2024. godine, je svečano promovirana knjiga „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu: Svjedočanstva i dokumenti”, autora Hermana Vukušića i fra Stipe Karajice (pok.).

U ime nakladnika Alba Via-e, Tea Vukušić Rukavina je izjavila kako je to knjiga koja ima više od 520 stranica i teška preko dva kilograma, no od toga je znatno važnije i vrijednije da je to knjiga u kojoj je po prvi puta zajedno predstavljeno 116 osobnih svjedočanstava sudionika. Od toga 79 sudionika konvoja i 37 sudionika „Akcije Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“, uz do sada, nikada objavljenih 50-ak dokumenata te više od 200 fotografija.

U ime su-organizatora promocije, nazočne je pozdravio fra Marinko Baotić, ravnatelj Karitativnog društva „Kruh sv. Ante“ – Zagreb, koji se u svom obraćanju posebno osvrnuo na ulogu i značaj ko-autora knjige, pokojnog fra Stipe Karajice, koji je bio „dobra duša“ Akcije i konvoja Bijeli put.

Prof. dr. sc. Mirjana Kujundžić Tiljak, ravnateljica „Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar“, Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, naglasila je ulogu pokojnog prof. dr. sc. Slobodana Langa, kao jednog od idejnog začetnika Akcije Bijeli put te pomoći koji je tadašnji Ured predsjednika RH, dr. Franje Tuđmana, omogućio samoj Akciji Bijeli put i konvoju Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu.

Promocijom knjige obilježena je na 31. godišnjicu dolaska konvoja u Novu Bilu.

A zašto ju je Herman Vukušić, zapovjednik konvoja Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, nakon svih godina napisao!? Napisao ju je, kako reče, jer je to njegov moralni dug ne samo prema prijateljima, sudionicima konvoja i obitelji, nego i prema povijesnoj istini.

– Trideset su se godine pojavljivali kojekakvi autori s raznim pričama, interpretacijama i neistinama o Bijelom putu, što je za mene i za sve istinske protagoniste povijesne humanitarne epopeje bilo ne samo frustrirajuće nego i uvredljivo. Povijesna je istina dragocjena za dobrobit zajednice, a ova će knjiga biti ključni dokument u zaštiti integriteta Bijelog puta od možebitnog pokušaja krivotvorenja povijesti, da bi se spriječile nepravde i da bi se priznanja i zasluge osigurali onima koji ih stvarno zaslužuju – kazao je Vukušić.

No knjiga, dodao je Vukušić, nema namjeru obračunavati se s bilo kim. U njoj je zato istina, istina koju su pisali i oni koji se, istaknuo je Vukušić, rijetko i nikako spominju a bez njih konvoja ne bi bilo, a to su vozači onih kamiona koji su učinili čudo i dovezli se do Nove Bile.

Posebnost ove knjige, koja je prema uvodnom obraćanju, Tee Vukušić Rukavina, da je ova knjiga obiteljsko djelo tri generacije obitelji. Hermana Vukušića (djeda/oca), kao glavnog autora, te Tee Vukušić Rukavina (kćeri) i Filipa Rukavine (unuka), kao pomoćnih urednika, uz, pomoćnu urednicu, gđu. Romanu Eibl.

Na promociji su bili nazočni brojni dužnosnici i uzvanici, prof. dr. sc. Andrija Hebrang, tadašnji ministar zdravstva Republike Hrvatske, msgr. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij u mirovini te izaslanici predsjednika Hrvatskog sabora, potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske, ministra branitelja, ministra vanjskih poslova i državnog tajnika Središnjeg ureda za Hrvate izvan RH.

Knjigu su promovirali g. Andrija Jarak, uz raspravu pozvanih panelista: fra Zdravka Dadića, fra Velimira Valjana, g. Ante Čičin Karlova, prof. dr. sc. Mire Jakovljevića, prof. dr. sc. Stjepana Oreškovića i g. Hermana Vukušića.

Spomenuli su govornici i vozača Ante Vlaića koji je za napada na konvoj poginuo, baš kao što je šestero sudionika ranjeno. Prisjetili su se brojnih veselih trenutaka konvoja, primjerice oduševljenja žitelja Lašvanske doline, kada su napokon stiglu u Novu Bilu, a time donijeli ne samo brojnu humanitarnu pomoć, u smislu medicinske opreme, hrane i lijekova, već nadu i spas te spoznaju da nisu zaboravljeni.

Vukušić je svim vozačima dao arke papira, uvečer, 23. prosinca 1993. g., kako bi svojim riječima opisali što su oni taj dan proživjeli, tijekom prolaska konvoja kroz Gornji Vakuf i napada na konvoj. Svi njihovi iskazi zapisani tu večer, objavljeni su u ovoj knjizi. Niti jedna publikacija do sada, objavljena o Bijelom putu, ne sadrži njihova osobna svjedočanstva, a bez vozača 92 kamiona konvoja, njihove spremnosti da uđu u taj pothvat te kako se kasnije pokazalo, s ogromnim rizikom za njihove živote, realizacija konvoja ne bi bila moguća.

Iznimno emotivan trenutak promocije knjige je bio kada je g. Herman Vukušić pozvao dvojicu vozača, Dražena Junga i Milana Nenadića, koji su tada bili prisutni na promociji knjige, te suvozača Tihomira Valoseja, da se dignu te je naglasio kako do sada nitko nije naglasio ulogu važnost vozača/suvozača u konvoju Bijeli put. Tada je dvoranom odjeknuo pljesak svih nazočnih.

Fra Velimir Valjan, pomoćnik zapovjednika konvoja, naglasio je uvodni citat knjige: „U srednjoj Bosni se broje dva kalendara. Prvi do dolaska konvoja Bijeli put i drugi od dolaska – fra Franjo Grebenar“.

Fra Velimir Valjan se prisjetio na niz brojnih trenutaka, koji su tada značili suočavaju li se svi sudionici konvoja, prilikom povratka, s mogućnošću da će riskirati živote.

Prisjetili su se govornici i brojnih izazova s kojima su se tijekom konvoja suočili.

Primjerice, Vukušić je naveo kako je dva tjedna izloženosti neprijateljskom nišanu na njega ostavio neizbrisiv trag: „ Na mene je u 14 dana probijanja do Nove Bile i nazad pucano šest puta – golema strepnja i odgovornost za živote 166 sudionika konvoja, teški vremenski uvjeti i još teže odluke u noćima bez sna ostavili su tragove na mom zdravlju.

Kako god vrijeme prolazi, deset, dvadeset, trideset godina…, najveći politički i vojni autoriteti tvrde da je konvoj za Novu Bilu bio fenomen s više aspekata, organizacijskog, tehničkog, političkog, vojnog i sigurnosnog i svi su suglasni da je bio presudan za spas srednje Bosne. Zaključak vojnih autoriteta bio je da zapravo nitko, od generala Blaškića do žitelja srednje Bosne, nije vjerovao da ćemo se sa stotinu kamiona probiti u Novu Bilu, jer su sve okolnosti na terenu bile protiv nas. O čemu svjedoči 10 neizvjesnih dana i noći probijanja do srca Lašvanske doline, a posebno rafalni napad na konvoj kod Gornjeg Vakufa prilikom našeg povratka.“

Isto je potvrdio i fra Zdravko Dadić, koji je tada bio mladi župni vikar i ravnatelj župnog Caritasa u Vitezu, a danas je provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Teško je ranjen nakon ispraćaja konvoja u Novoj Biloj na povratku u Vitez, 22. prosinca 1993. godine. Izjavo je što je mislio u danima kada se konvoj spremao na put prema Novoj Biloj: „Nitko nije vjerovao da će konvoj uspjeti doći! Pa sigurno nisu ludi da dođu!“

Srećom bili su ludi i došli su, što pamte i cijene, čak nakon 31 godine žitelji Lašvanske doline, njihove obitelji, prijatelji te brojni drugi, koji su svjesni što je konvoj Bijeli put, svima njima omogućio dolaskom u Novu Bilu.

Zato je ovo, kako je rečeno na promociji knjige, knjiga s razlogom, baš kao što je Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu moralni kompas jer je najveći izazov u trenucima rata i sukoba ne prepustiti se mržnji nego se okrenuti ljubavi.