Početak godine donio je novitet za konobare koji sad mogu manču dobivati i ako plaćate karticom. Ta tema pokrenula je ponovo raspravu treba li davati napojnice i u kojem iznosu, a povodom ovog noviteta N1 je porazgovarao s konobarom Darkom iz Karlovca koji je u ovom poslu više od 25 godina i radio je na raznim mjestima.

Najviše nam se raspričao o radu u jednom “fensi” wine baru u Zagrebu.

“Bakša je tamo bila dobra jer sam uronio u to i naučio masu toga o vinima, ne samo isprazni marketinški govor i brbljanje o aromama. Vinarstvo je stvarno zanimljivo i može se zabrazdit i u biologiju, beskraj podneblja, sorti, mikrolokacija i povijest svega toga. Pošto se radilo o upper class klijenteli – a bio je tada i bum hrvatske vinske scene – kad znaš o čemu pričaš i radiš s dobrim vinima koja znaš objasniti bez pričanja gluposti o notama subjektivnih asocijacija, ljudi to cijene i daju odličnu bakšu. Imali smo i POS-ove tamo, ali samo određenih banaka jer uzimaju prevelik postotak, a davanje napojnice preko kartice je zavrzlama za knjigovodstvo i nikom se zapravo nije dalo s tim gnjaviti. Nisam nikad bio lakom na pare i samo to što bi ljudi pitali jel mogu preko kartice ostavit tip bilo mi je dovoljno da znam da sam dobro odradio. Već sama ta gesta bila je znak poštovanja. Znali su neki i vratiti se pa plaćati kešom ili drugi put ostaviti veći tip. Tamo smo dijelili bakšu koja je bila pristojna, ali smo sa svakim predavanjem prometa na kuvertu pisali i njen iznos. A gazde su baš to što imamo dobru bakšu koristili kao argument da nas odbiju kada bismo tražili povišice.”

– Ušao je sam, njegovo je društvo došlo poslije. Znao je točno koje vino hoće, nije trebalo ništa crtati. Bila je nedjelja navečer, skoro prazan lokal, i pustio sam Jessie Ware, onaj prvi album je tada bio friški, bomba. Nisam ih požurivao pa su ostali duže i naručili još. Dakle, platio je prvo vino i ostavio 400 kuna. Bum – hvala lijepo! Kad je plaćao drugo, opet ostavlja 400. Rekoh, majstore, previše je. Samo se nasmijao i zahvalio još jednom. Gospodin čovjek – prisjetio se Darko koji je imao i zanimljivu situaciju s našim slavnim rukometašem.

– A u Zadru mi je bio jedan naš slavni rukometaš sa ženom i klincem. Idem mu uzvratiti 15 kuna. On govori ‘u redu je‘, a žena ga ljutito pogleda i kaže ‘nije u redu‘. I uzme novac – dodao je.

Kaže da “tipere” nema smisla generalizirati po nacionalnom ključu, ali neka pravila je vremenom uočio.

“Ako ti Francuz ostavi točno 1 euro, to je onda šifra da nije bio zadovoljan. Meni su valjda svi bili zadovoljni jer uglavnom nisu ostavili ništa. Talijani. Oni jednostavno ne ostavljaju. Odlični su za gazde jer će široke ruke popit i pojesti sve k’o langolijeri, ali tipa kod njih nema. To je zapravo okej, jer nitko od njih to i ne očekuje i nikoga ne smeta. Nijemci su klasika, pristojni gosti bez previše entuzijazma. Kad dođu jednom, dolaze ti stalno i uredno ostavljaju bakšu bez obzira na oscilacije u brzini ili kvaliteti. Da mu se ne sviđa, ne bi ti ni došao. Nizozemci su od svih tih sjevernih naroda mentalitetom najbliži nama. Znaju biti i najbolji i najgori gosti, a tako je i s bakšom koju daju. Za Švede sam čuo svakakve priče, ali moje iskustvo s njima je skroz korektno. Posvuda bakša ovisi o starosti gosta, imovinskom stanju, trenutnom financijskom stanju, karakteru, navikama, trenutnom raspoloženju, ali i o kvaliteti jela, brzini posluge i uljudnosti… Bitno je samo preživjeti dan bez da da te itko dotjera do pucanja živaca, jer uvijek postoji tih nekih 6-7 posto gostiju koji su tu samo da bi se iživljavali na konobarima”, kaže.

Foto: Hina