Hrvatska država je, na žalost, u stvarnosti odustala od Lijepe naše kao zemlje znanja, ali u našoj domovini, poharanoj tajkunizacijom, socijalnim raslojavanjem, lošom obrazovnom strukturom i lošom obrazovnom politikom, ipak egzistiraju neke izvanredne oaze izvanškolskih edukacijskih aktivnosti i znanja. Najistaknutiji je višnjanski centar izvrsnosti, okupljen oko Zvjezdarnice Višnjan i njenog spiritus movensa, učitelja, znanstvenika i astronoma Korada Korlevića. Djeca koja prođu kroz njegove edukacijske programe, krče neznanje stečeno u školi. On već 40 godina živi i djeluje u duhu svoje misije: motivirati, odgajati i podupirati djecu da izraze svoju darovitost, te da izrastu u eksperte, edukatore i lidere sposobne stvarati i upravljati svijetom koji dolazi.

Korado Korlević četiri desetljeća, bez institucionalne podrške, ali uz podršku donacija dobrih ljudi, nosi Zvjezdarnicu Višnjan, Znanstveno edukacijski centar Višnjan i Astronomsko društvo, kroz čije je edukacijske programe, od astronomije do zoologije, prošlo tisuće mladih ljudi, od djece vrtićke dobi do studenata, a mnogi su se od njih kasnije etablirali na globalnoj znanstvenoj pozornici, ili su postali vrhunski informatičari, tehnolozi, menadžeri, u konačnici dobri ljudi. Kroz Višnjan je prošlo i tisuće volontera, stotine mentora i stotine asistenata, bez kojih bi se višnjanska bajka ugasila.

„Kada navršiš neke godine, onda ne možeš biti mentor nekim grupama, recimo najbolje je da klincima iz osnovne škole mentor bude student, a učenicima nižih razreda srednjoškolac, jer dobna razlika između učenika i mentora mora bit takva da se razumiju. Možemo, pritom, imati nekoga tko proces nadgleda sa strane“, govori nam Korado Korlević, koji je uglavnom taj koji sve nadgleda sa svih strana.

Dok se s „učiteljem svih učitelja“ spuštam prema kampusu uz Osnovnu školu Jože Šurana, koja je suorganizator rada Znanstveno edukacijskog centra Višnjan, citiram Korleviću njegove postulate:

„Spasite li jedno dijete da svoj intelekt koristi za boljitak svijeta, a ne za ispunjavanje sportske prognoze, napravili ste puno.“

„Svijet pripada onima koji su voljni zaprljati ruke, dakle onima koji hoće djelovati u svijetu.“

„Treba biti radoznao, poticati znatiželju kod djece, jer tada će čitati sve redom i neprestano tražiti odgovore na pitanja. Osim toga nema boljeg posla od zabadanja nosa u nepoznato.“

„Naš je glavni posao da mijenjamo svijet na bolje.“

U idućih nekoliko sati svjedočili smo kako Korlevićevi postulati razigrano žive pod krovom kampusa i pod vedrim nebom Višnjana.

„Višnjanska osnovna škola omogućava nesmetan rad naše zajednice sa svojim smještajnim kapacitetima te osiguravanjem učionica tijekom ljetnih praznika, kada se odvija većina naših aktivnosti. Tijekom naših rezidencijalnih programa, svi sudionici, mentori i voditelji smješteni su u dormitoriju, prostranoj jednokatnici ispod osnovne škole“, upućuje nas Korlević. Dormitorij se sastoji od spavaćeg dijela kapaciteta 53 postelje, odnosno sedam soba sa zasebnim sanitarnim čvorovima. Gosti dormitorija donose vlastite ručnike, a dostupna je i perilica rublja. Radni dio dormitorija sastoji se od konferencijske dvorane (učionice), čajne kuhinje, zajedničkih sanitarnih čvorova, spremišta i laboratorija za fiziku/elektroniku, prostora Hrvatske meteorske mreže i učionica. Osim navedenoga prenamjenom dijela spremišta izgrađen je novi laboratorij za kemiju i biologiju dok je laboratorij za geologiju u fazi izgradnje.

Tri kilometra dalje, na brdu Tičan, smještena je glasovita Zvjezdarnica Višnjan u kojoj se nalazi teleskop Dagor. Višnjanska zvjezdarnica, po broju otkrivenih asteroida jedna od dvanaest najproduktivnijih zvjezdarnica na svijetu svih vremena, raspolaže sa dva apartmana za gostujuće znanstvenike, radnim prostorijama, te predavaonicom za javnost.

Dronom na stršljene

„Gore na Tičanu trenutno imamo problem, večeras trebamo s teleskopima izaći na livadu, a u neposrednoj blizini pojavilo se gnijezdo stršljena“, govori Korado i već daje zadatak tek pristiglim polaznicima rezidencijalnih programa da osmisle kako najefikasnije eliminirati stršljene. Sugerira im da pokušaju koristiti dron.

Subota je i smjena je polaznika. Novopridošli, većina njih ne sudjeluje prvi puta u edukacijskim programima, idućih će sedam dan intenzivno raditi na raznim projektima. Zbog potrebe za noćnim nebom, radni dan polaznika, mahom srednjoškolaca i studenata, izazovan je i uzbudljiv. Završava tek sa svitanjem, kada se odlazi na počinak do podneva. U tri sata poslije ponoći najživlji je dio radnoga dana. U to doba, prije nego će svaka skupina podastrijeti dnevni izvještaj što se, kako i zašto radilo, svi dolaze po dozu adrenalina i energije u čajnu kuhinju, koja je specijalno za noćne seanse opskrbljena sa dosta slatkog, krafnama, kolačima, voćem, sokovima i kavom.

„Jako važno mjesto“, zaustim, Korado se složi, pa doda: „Jako je važan i onaj dio…“, pa pokazuje uočljiv komad papira na zidu, a na kojem piše „operi iza sebe“.

U idućem koraku na hodniku, sudaramo se s mladim čovjekom, a po razmjeni informacija između njega i Korada, jasno je da se njih dvojica tijesno surađuju i da se i te kako dobro razumiju (ja ne razumijem ništa osim veznika).

„Ovdje sam se zarazio virusom znanosti“

„Da vam predstavim Vasilija Perovića, ima 26 godina, dolazi nam od 8. razreda, 13. godinu je ovdje s nama, a danas radi doktorat u Švicarskoj.“

Godinama je dolazio na višnjanske rezidencijalne programe kao polaznik.

„Astronomija i fizika su me jako zanimali i tražio sam nešto dodatno izvan škole, višnjanska škola astronomije bila je već odavna na glasu kao nezaobilazna stanica na putu mladih budućih znanstvenika. Inače sam iz Beloga Manastira. Prvi puta su me sa 13 godina dovezli roditelji, a onda je Korado rekao da roditelji nisu sudionici kampa i da možemo i sami dolaziti. Bio sam među prvim generacijama koje su došle u renovirani dormitorij.“

U međuvremenu bio se prometnuo u apsolutnog prvaka mature svoje generacije, u višnjanskoj zajednici sad je već bio asistent, a uskoro i mentor. Završio je fiziku na glasovitom Cambridgeu na koji si je sam prokrčio put i izborio stipendiju. Trenutno na švicarskom CERN-u radi na doktoratu iz čestične fizike.

„Još ni jednu godinu nisam propustio vratiti se ovdje, otkako sam bio u Višnjanu prvi puta. Ovdje sam se i zarazio virusom znanosti. Odradim jedan kamp, dakle sedam dana, jer nemam godišnjeg, i ovdje sam sada na nekom polugodišnjem, jutro provedem na online sastancima za svoj posao iako sam nominalno na godišnjem, onda sam popodne i noću sa svojom grupom mladih polaznika, dva tri sata spavanja, pa opet ispočetka“, referira nam Vasilije Perović.

Što radi grupa mladih ljudi koju trenutno mentorira?

„Moja grupa radi na jednom od dugotrajnijih projekata, radimo promatranje ionosfere u niskofrekventnom području i svake godine se projekt nastavlja, a dio projekta se uvijek može uzeti kao zasebna cjelina koja se može raditi sa učenicima na ljetnoj školi, uče kroz rad na pravom istraživačkom projektu. Ja kao mentor radim uz asistenta sa četvero studenata i to je vrlo intenzivno i za nas i za njih. Moj rad u kampu se izravno svodi na osam dana, ali zapravo traje čitavu godinu. Naime, od sudionika se očekuje da, ako su zainteresirani za projekt, rade povremeno tijekom godine. Nije uopće neuobičajeno da se opet sastanemo ovdje u Višnjanu za dva mjeseca na produženom vikendu, da napravimo testna mjerenja, pa ih onda doma analiziramo.“

Imali li neke razlike što se tiče znanja, motivacije, zainteresiranosti između današnjih polaznika i generacije polaznika kojoj ste i sami pripadali prije 13 godina?

„To je jako individualno, ali svi pokazuju interes, jer ovo nije škola gdje dobivaju informacije na kapaljku, oni ovdje ispred sebe dobiju ozbiljan problem, koji je mnogo teži nego što je razumno očekivati od razine srednje škole i onda dobivaju pomoć mentora i asistenata u svom istraživačkom radu na putu do rješenja problema.“

Ema hoće biti astrofizičarka i biti u ekspediciji za Mars

Vasilije je odjurio za svojim poslom, a Korado nas je odlučio upoznati sa svakom skupinom učenika i njihovim projektima.

„Ovdje je ekipa koja razvija elektronički dio za shelter koji mora biti robotiziran, upravljiv na daljinu i to je dio koji u principu ide na Tičan ili drugdje po svijetu gdje radimo mrežu, ili ih prodajemo. Oni sada moraju riješiti kako smisliti internetski pristup nekoj kutiji u kojoj je teleskop i koja mora štititi teleskop“, govori ispod glasa Korlević.

I, jesu na dobrom putu?

„Za sedam dana će to biti gotovo.

Počeli su jučer, sad imaju okrugle stolove, moraju osmisliti protokole što i kako će raditi, prvo elektroniku i elektriku slažu na stolu u sitno da se vidi da li radi, poslije će raditi kutiju.“

Asistent ove skupine je Josip Hadžiegrić, inače je već više godina mentor na višnjanskoj ljetnoj školi znanosti na područjima kemije, fizike i elektronike.

„Čuvam naše polaznike i objašnjavam im kako radi osnovna elektronika, da nauče upravljanje motorima, da skuže kako povezati neki senzor, oni su svi već bili ovdje u kampu, ali su radili na drugim projektima, sada se prvi puta služe elektronikom i radimo na projektu shelter. To je velika metalna kutija koja se može otvarati i zatvarati kao školjka i unutra se mora moći strpati teleskop, dva metra puta dva metra. Oni moraju napraviti kontrolu za otvaranje i zatvaranje kutije i neki box sa senzorima za očitovanje vanjskih uvjeta, temperature, vlage, pada li kiša, moraju napraviti softver koji će omogućiti da shelter zna samostalno odrediti kad se treba zatvoriti da sačuva teleskop, ili ako treba upaliti grijanje unutra da se ne smrzne ili upaliti ventilator“, objašnjava nam Josip, pa predstavlja svoju skupinu učenika:

„Svi se svime nastoje baviti i dolaze ovdje jer ih nešto zanima, a ne zato što znaju, nije ideja da dođu sa svojim setom vještina nego da dođu vidjeti i naučiti nešto od onog što ih zanima. Petar se već dobro kuži u ovo, a Ema je najmlađa sudionica, ima 14 godina.

„Nisam ovdje prvi puta, bila sam i lani, tata me doveo iz Ivanić Grada.“

Tako mlada, a ovdje se po noći ne spava, nego radi. To ti se sviđa?

• Hahaha, i da i ne.

Ema je jako uzbuđena što je dio višnjanske ekipe i ushićeno ponavlja: „Jako mi se sviđa ovdje.“

Korada poznaje od lani kada je prvi puta došla na radionice. Ljetos je upisala prestižnu 15. gimnaziju u Zagrebu, glasoviti MIOC, a onda ju je jesenas cijela Hrvatska bolje upoznala dok se borila i izborila za veliki finale globalnog natjecanja mladih znanstvenika (od 13 do 18 godina) Breakthrough Junior Challenge. Jedan od zadataka bio je prijaviti video u kojem objašnjavaju teorijski koncept iz područja znanosti, fizike ili matematike. Ema u svom videu u 90 sekundi objašnjava molekule DNK i RNK te 2. zakon termodinamike, a ako pobijedi, osvojit će stipendiju za željeni fakultet u iznosu 250.000 dolara, kao i renovaciju škole koju pohađa u vrijednosti od 100.000 dolara. Pobjednica ili pobjednik moći će odabrati i učitelja koji je najviše pridonio njihovu interesu za znanost, a koji će također biti nagrađen sa 50.000 dolara. Ne ulovi li stipendiju ove godine, za Emu nema zime, pred njom su još tri godine pokušaja, a uostalom ne ovisi ona samo o jednoj platformi, ona je toliko nadarena, posvećena i genijalna da će se sasvim sigurno uspješno sama pobrinuti da ostvari stipendiju za neki od prestižnih sveučilišta u Europi ili SAD.

Ema Donev od svoje 10. godine nema nikakve dvojbe oko svojih izbora i snova: „Želim završiti MIOC i upisati dobar fakultet u Europi ili negdje drugdje. Želim biti astrofizičarka. Vraćat ću se u Višnjan dok ću god biti u Hrvatskoj, a vjerujem i kasnije.“

Preko puta Eme, u sobi za izradu sheltera, sjedi Dino, ima 18 godina, iz Kastva je, na višnjanskim radionicama je sedmu godinu zaredom.

„Prvi puta došao sam sa 11 godina, radio sam u laboratoriju s bakterijama, uzgajali smo različite kolonije i uspoređivali kako rade antibiotici na njima. Bilo je jako zanimljivo, ali u ovih sedam godina najzanimljivije mi je bilo lani kad smo pratili razne asteroide, tj. objekata blizu zemlje preko teleskopa na Tičanu, obrađivali nove i stare slike, određivali što će se snimati…“, prisjeća se Dino, a po pitanju vlastita izbora ne dvoji, ipak ne biologija, nego tehnologiji.

„Tehnologija će biti moj izbor, informatika, programiranje, automatizacija. Upravo sam ljetos u Rijeci upisao fakultet informatike i digitalne tehnologije. I kad se rastanemo ovdje u Višnjanu preko aplikacije pa smo cijele godine u kontaktu, nastavljamo raditi. Recimo, ja sam napravio prototip za automatizaciju, program koji automatski generira skriptu za noć, dakle što će se promatrati i kada. I sad to tek treba proći testiranja da se vidi može li se koristiti pri ozbiljnom radu.

Zanima me jako i astronomija i fizika, ali za deset godina ipak se vidim kao programer. Volio bih nastaviti pomagati znanstvenoj zajednici u Višnjanu, raditi razne automatizacije za njih“, Dinovi su planovi.

„Ovo je grupa za spaljivanje elektronike“

Korado Korlević vodi nas do idućih vrata. Otvara ih i stupajući u prostoriju, gdje je nad kompjutorima šest, sedam glava, ispali: „Ovo je grupa za spaljivanje elektronike!“, a dečki prasnu u smijeh, pa počnu raspravljati s profesorom tko je što i kada skurio.

Vedran je asistent Vasiliju Peroviću u „grupi za spaljivanje elektronike“.

„Šestu godinu sam ovdje. Imam 21 godinu. Prvi puta sam došao u drugom srednje, trenutno sam druga godina na FER-u u Zagrebu.“

Kuštravi, dugokosi Vedran, za kojeg bi čovjek pomislio da je pobjegao s neke gaže, pokušava objasniti što radi njegova grupa:

„Trenutno se bavimo, imamo antenu koja…“

„Spaljuje elektroniku“, neumoljiv je Korado.

„Ovako, meteori kad uđu u atmosferu, njihov rep bi trebao emitirati radiovalove i onda bi očekivali da možemo, kad vizualno vidimo meteor, istodobno očitati taj radio val i to je ono što bi ta antena trebala mjeriti, radio valove. Problem je u tome što je jako opipljivo oko elektronike. Antena uhvati signal, ali mi ga trenutno ne možemo izmjeriti jer moramo prvo podesiti elektroniku da sve to zajedno radi kao cjelina“, trudi se objasniti Vedran. U pomoć stiže Korado:

„Ovaj projekt traje već 20-ak godina, otkako se antena postavila. Nastojimo unapređivati cjelinu. Sad sve redizajniramo da može, nadamo se, automatski raditi mjerenja i dok nikoga nema tu, tako da možemo prikupiti mnogo mjerenja. Glavni problem je što je antena jako osjetljiva na munje ako je munja na 100 km od antene, moramo je gasiti, a ako munja lupi oko antene može nam spržiti sve i kompjutor i svu elektroniku koju imamo postavljenu na Tičanu. Zapravo više vremena trošimo pokušavajući smisliti kako zaštititi antenu od munja nego kako očitati signal. Istra je jako posebna što se nevremena i munja tiče, godinama je bila munja u Vrsaru najjača munja ikad zabilježena u svijetu. Ta vrsarska nam je skurila više od 10 predpojačala na uređaju. Prošle godine munja nam je napravile štetu u zvjezdarici, skurila nam je GPS, sat za precizno vrijeme. Sve se uzemljuje, na sve pazimo, ali indukcija za svu našu opremu je jako opasna. Trebamo više paziti na to da nam oprema ostane živa, nego kako da nam oprema radi u ovom trenutku.“

Iako bi možda i bilo razloga, nitko se iz „skupine za spaljivanje elektronike“ ne osjeća frustriranim:

„Na ovom sam projektu već tri godine, radimo i kod kuće, povezani smo preko internetskih grupa i zapravo se veselimo izazovu da uređaje unaprijedimo“, govori nam 17-godišnji Fran Baričević iz Pregrade, koji pohađa Prirodoslovnu gimnaziju, a petu godinu zaredom polaznik je višnjanske ljetne škole.

„Ostani dijete u srcu, ostani znatiželjan“

Supatnik na projektu tri godine mu je 18-godišnji Sandro Prinz. Završio je 12 godina talijanske škole u Puli, pa se ljetos upisao u Trstu na fiziku. Dolazi u Višnjan od sedmog razreda, a na pitanje što posebno pamti iz obraćanja Korada mladima, kaže:

„Meni je najviše urezano ostalo kad je rekao ‘ostani dijete u srcu, ostani znatiželjan i radi, trudi se, govori sam sebi u budućnosti ćeš imati više slobodnog vremena čak ako se to i nikada neće desiti’.“

Ni prof. Baltazar nema bolji laboratorij

Korado Korlević provodi nas laboratorijem za biologiju i kemiju. Ne skriva da je ponosan kako su iznimno dobro opremljeni.

„Ovo je za genetske analize, PCR test, možemo raditi sve, spektrofotometar za kemijske analize, razne centrifuge, imamo miješalice za mikrobiologiju i genetiku. Ovdje su inkubatori za uzgoj bakterija i kultura, dolje je jedna velika centrifuga za izdvajanje. Ovo su posebni, dupli mikroskopi, na kojima mentor i učenik zajedno promatraju jedan uzorak, mentor direktno prati učenika i takav pristupa jedan na jedan je najjači. Godinama smo opremali laboratorij. Imamo ipak problem s prostorom, pa kad se laboratorij priprema za neku funkciju dio opreme se mora slagati u kontejnere, jer se oprema rotira, a laboratorij se ovisno o projektu preslaguje.“

Vodeći nas labirintom dormitorija, Korado tu i tamo lagano lupi prekidač, gaseći nepotrebno upaljeno svjetlo, i svaki puta promrmlja, ali dovoljno glasno da ga se čuje: „Ekološke hulje!“

Obilazimo posljednju skupinu koja će idućih sedam dana okupirati dormitorij.

„Oni se bave astrofotografijom i pripremaju se, nadam se, napraviti hrpu lijepih slika. Imaju zadatak posložiti nekoliko montaža teleskopa i pripremiti ga za snimanje čim bude vedro“, predstavlja njihov zadatak Korado.

Mentor grupe je Danko Marušić, inače asistent na fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.

„Dolazim u Višnjan zadnjih 15-ak godina. Prvo kao učenik, pa asistent i sada mentor. Imam 31 godinu. Veseli me ovo, ideja ove grupe je da s teleskopima izađu na livadu i da se upoznaju s teleskopima, fotoaparatima i astrofotografijom, da prođu tehnike obrade. Moja asistentica Lea Gelo ima teleskopsko vrijeme s teleskopa koji se nalaze u Čileu. Naime, Lea je studentica fizike na Univerzitetu u Novoj Gorici, a tamošnji Univerzitet ima teleskope postavljene u pustinji Atacami u Čileu. Lein Univerzitet daje svojim studentima teleskopsko vrijeme na raspolaganje, znači spajamo se na njega preko računala. Možemo fotografirati i od tamo, a ideja je osim tih fotografija napraviti i neka jednostavnija istraživanja, npr. traženje egzoplaneta, to su planeti oko drugih, udaljenih zvijezda u Svemiru. Njih nije moguće fotografirati kao što fotografiramo planete u Sunčevom sustavu, jer su predaleko, ali možemo mjeriti sjaj zvijezda tijekom vremena i kada taj planet prođe ispred zvijezde dogodi se pojava slična pomrčini, vidjet ćemo mali pad u izmjerenom sjaju zvijezda i na temelju toga možemo izračunati različita svojstva tog egzoplaneta“, pokušava nam Danko dočarati što rade.

„Onaj tko dođe kod nas treba imati volju učiti i dalje, ali i jako izraženu motivaciju. U Višnjanu im pokušavamo složiti programe i pokazati da je to zapravo budućnost, te da svatko od njih može stvoriti jedan komadić te budućnosti“, kaže Korlević, ponosan na činjenicu da su većina onih koji su prošli kroz višnjansku edukaciju, danas uspješni ljudi i znanstvenici širom svijeta.

I Lara Horvat (17 godina), u potrazi je za ključanicom budućnosti.

„Dolazim iz Zagreba, pohađam Prvu gimnaziju, ovdje sam četvrtu godinu, privlači me ujedinjenost svih, svi smo drugačiji, a isti po želji za novim znanjima i stalnim istraživanjima. Da, i doma proučavam zvijezde, bavim se astrofotografijom, ali i klasičnom fotografijom u slobodno vrijeme.“

Lara je multitalentirana, pa trenutno ima više ključanica pred kojima se nalazi. „Zanima me i umjetnost, bavim se slikarstvom, sviram gitaru i plešem. Imam podjednaki afinitet za znanost i umjetnost, nadam se da ću uspjeti pronaći nešto da mogu objediniti obje moje strasti.“

Boravak u Višnjanu, poticajnom rasadniku različitosti, izvrsnosti, čudnovatnosti, genijalnosti, u kojem nitko ne traži da se odreknete najboljeg od sebe da biste bili isti ili slični većini, sigurno će joj, kao i stotinama drugih polaznika, pomoći da ostane svoja i odabere najbolji put za sebe.

(U idućem nastavku razgovor s Petrom Čučekom, desnom rukom Korada Korlevića: Nudimo šarene projekte iz psihologije, ekologije, molekularne biologije, mikrobiologije, fizikalne kemije, analitičke kemije, organske kemije, automatizacije, elektronike, digitalne logike, robotike, fizike..).

Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije

Naslovna fotografija: Hina