Pojava je Blaž Slišković. Da nije bilo Luke Modrića, Baka bi bio glavna zvijezda ovih dana u Mostaru gdje se premijerno prikazao film “Priča o ponosu – HŠK Zrinjski”. Jutro poslije premijere sjeli smo u kafić “Retro” u samoj blizini mostarskog Ronda. Idealan naziv s obzirom na to da smo s Bakom htjeli proći retrospektivu jedne karijere. Velike karijere.
Uz njega sjedi Jure Burić, legendarni novinar Sportskih novosti i veliki Bakin prijatelj. I Burić je bio na premijeri filma večer ranije u Kosači.
“Bilo je tamo nekih stvari koje nisam znao”, priznao nam je Baka čiji je pokojni djed bio jedan od osnivača Zrinjskog.
Dok sjedimo, žalimo se na vrućinu. Baka i Burić se smiju. Navikli su na ljetnu žegu u kotlini u kojoj je Mostar smješten, piše Germanijak.hr.
“Do 10 sati još nekako, nakon toga nikako”, reći će Baka. Malo kasnije smo ponovno u Kosači gdje je dao veliki intervju Sport Nedjeljom urednika i voditelja Ante Breke. Sjeli smo u publiku pa izvukli nekoliko osobnih Bakinih osvrta na bogatu karijeru i aktualnosti. Tih sat vremena prošlo je kao za tren. Baka nema dlake na jeziku. Ne izbjegava odgovore, kaže što misli svidjelo se to nekome ili ne. Čovjek ima stav i nema nikakav problem ponuditi ga javnosti.
Trenutno je bez posla. Posljednji angažman imao je u sarajevskom Željezničaru prije gotovo tri godine. Nešto ranije bio je u Hong Kongu…
“Čekam da se nešto otvori. Znaš, uvijek sam do sada išao negdje kao vatrogasac. Gasiti požare. Nikada nisam imao priliku uzeti klub u ljetnoj pauzi, odraditi pripreme, selektirati momčad i krenuti u sezonu u kojoj bi se vidio rukopis trenera. OK, imao sam to u Kini svojevremeno, ali krene sezona, prvo gostovanje i ja se vratim s bodom a predsjednik mi uruči otkaz”, smije se Slišković. Vratili smo se malo na film večer ranije. Nije bilo u publici nekih koji su pisali povijest ovog kluba zlatnim slovima. Nekih s druge strane Neretve…
“Nikad nisam dijelio svoj Mostar. Od prvog dana prestanka rata za mene nije bilo više te granice. Ne možeš ugasiti neka prijateljstva koja su vječna. Među prvima sam otišao preko. Idemo ljudi živjeti. Nisam nacionalno obojen! Inzistirao sam da me poštuju, mene i moju vjeru kao što ja poštujem druge! To je jednostavna formula koju sam naučio od svog djeda. Nastojao sam da znam tko sam, da se ne ponižavam, da se ne osjećam kao građanin drugog reda. A kakav sam prema sebi takav sam i prema drugima”, jasan je Baka koji nije optimist da bi se u dogledno vrijeme stvari mogle popraviti.
“Prije desetak godina sam vjerovao, ali kako vrijeme odmiče čini mi se da ide na gore umjesto na bolje. Ne znam zašto. Ne želim osuđivati, ali nekako se bojim novih generacija. A znamo svi kako odgoj dolazi od kuće. Daj Bože da se prevarim, ali nekako mi se se gubi osjećaj ljudskosti u ovom gradu”.
Blaž Slišković posljednjeg dana svibnja proslavio je 65. rođendan. Kada pogleda u neki životni retrovizor, reći će da je “možda mogao više kao igrač, a možda i manje. Baš tako i kao trener”.
Potom je evocirao uspomene na te lude osamdesete kada je postao mitska figura u dresu Hajduka. Na Poljud je stigao u ljeto 1981.
“Zapravo, ja sam htio ostati u Veležu. Čekao sam da se vrate Vladić i Bajević iz AEK-a pa da probamo napasti naslov prvaka Jugoslavije. No, nisu me htjeli u Veležu. Ugovor je istekao, rekli su mi da sam bogalj i shvatio sam da sam morao dalje”.
Baku su htjeli svi klubovi iz velike četvorke. Mogao je birati uvjete…
“Crvena Zvezda je opasno zagrizla. Dragan Džajić mi je nudio vilu na Dedinju i sto nastupa u dresu reprezentacije Jugoslavije. Rekao sam mu da vilu imam u Mostaru, a do reprezentacije valjda mogu doći svojim igrama. Ma bio sam naivan. Mislio, ako sam dobar, nebitno je u kojem sam klubu”.
Dinamo ili Hajduk?
“To je mogla biti jedina dilema, ali zapravo je nije bilo. Uvijek sam najbolje igrao protiv Hajduka. U Mostaru i Splitu i u sebi sam osjetio da je Hajduk taj. Zavolio sam ga”.
U dresu Hajduka proveo je pet godina i ostavio nezaboravan trag. Priče o Baki prenose se s generacije na generaciju. Ne krije ponos zbog toga.
“Odem na Poljud pa dođu djeca do mene i traže autograme. Kažu, toliko smo čuli o tebi. Bude mi drago, kako neće biti”.
Baku su voljeli zbog tog boemskog stila života. Nikada nije glumio i uvijek je odabrao raju…
“Dođe Vujović i kaže mi: “Hajmo Baka do gradonačelnika, čeka nas. Ma što ću ja tamo. Ti idi, ja ću na piće s ekipom”, smije se.
Dotakao se i današnjeg Hajduka i detektirao problem u čestim promjenama.
“U velikoj želji da se osvoji naslov, uprave se gube. Niti jedna do sada, osim donekle ona pod Jakobušićem nije imala plan i viziju. Trebao je ostati. Meni se svidjelo to što je zamislio. E sada, ne znam je l’ imao oponente u klubu, ali imao je viziju po kojoj će Hajduk svake godine biti bolji. Nije išao pod svaku cijenu da uspjeh bude odmah”.
Novi predsjednik je doveo Gennara Gattusa za trenera. Baka kaže da očekuje red, rad i disciplinu iako smatra kako su i prethodnici imali iste namjere. I on je bio trener Hajduka. Osam kola do kraja bio je na vrhu ljestvice, ali smijenio ga je tadašnji sportski direktor Igor Štimac. I danas mu je krivo zbog toga…
“Vidimo se mi tu i tamo, pozdravimo se i popričamo. No, zamjerio sam mu jer nije stao iza mene. A dres iz Francuske 1998. donio je mom sinu. I zna da sam ga kao mladog igrača gurao u Hajduku. Rekli su da sam se zamjerio starijim igračima. Valjda zato jer su kod mene igrali oni za koje sam mislio da su to zaslužili…”, zaključio je Baka Slišković koji je o toj temi ali i o svojim igračkim godinama u Francuskoj i Italiji a potom i o onim trenerskim izazovima na klupi reprezentacije BiH te o ponosu koji osjeća dok gleda sina koji se isto tako našao u trenerskim vodama – pričao u razgovoru s Brekom u emisiji “Sport nedjeljom” koja će se prikazati ove nedjelje.
Foto: Hina