Puno je dragovoljaca izvan Vukovara branilo taj hrvatski grad na Dunavu čija je herojska obrana i žrtva koje je pritom podnijeta ugrađena u temelje moderne Hrvatske. Postala je dijelom hrvatskog identiteta. O junaštvu i hrabrosti branitelja Vukovara u toj najvećoj i najkrvavijoj bitki Domovinskog rata, nikada se neće moći dovoljno govoriti.

Jedan od njih je i Luka Andrijanić, tada tek 19-godišnjak iz mjesta Velika Brusnica kod Bosanskog Broda, u Bosni i Hercegovini. Luka je nedugo prije toga odslužio vojni rok u JNA. Bio je u Batajnici kod Beograda gdje se obučavao za gađanje sa protuzrakoplovnim topom. U tome je bio odličan, dobio je nagradu kao najbolji u klasi.

S početkom srpske agresije na Hrvatsku, Luka je odlučio postati hrvatski dragovoljac. Majci Jeli nije ništa o tome rekao. Kazao joj je tek da ide u Hrvatsku tražiti neki posao. Ona u tome nije vidjela ništa loše. No, ocu Peji je kazao da ide u Hrvatsku na ratište.

Kaže da ga je molio da ne ide, govorio mu da je to opasno. „On mi je samo rekao tata moram ići bit će rata i to velikog. Uplašio sam se njegovih riječi, ali sam vidio njegovu odlučnost iza njih. Znao sam da će otići protivio se ja ili ne, i tako je bilo. Supruzi sam krio, nisam imao hrabrosti reći joj da je naš mlađi sin otišao boriti se za Hrvatsku“, rekao je Pejo.

Tako je s nekoliko prijatelja već sredinom lipnja 1991. došao u Vukovar, postao je član 4. bojne Treće brigade Zbora narodne garde. Bio je raspoređen s braniteljima u Borovom naselju.

Sve do kolovoza te godine majka je mislila da Luka radi u Hrvatskoj. Onda je 17. kolovoza došao kući, donio pušku i bombe i ona je, kaže, tek tada shvatila da je on zapravo otišao u rat. „To je bilo zadnji put da sam ga vidjela. Sklopila sam ruke i molila ga da se ne vraća, da ne ide natrag. Samo mi se osmjehnuo i izašao je“, kaže sa suzama u očima.

Kasno se vratio kući, a kad se ujutro probudio, umio se i obukao. Opet ga je molila da ne ide. Samo ju je pogledao i pomilovao po licu. Njegov brat je Luku i njegova dva prijatelja potom odvezao u Vukovar. Tjedan dana kasnije dogodilo se ono po čemu će ga se pamtiti, srušio je prvi neprijateljski zrakoplov u Domovinskom ratu, a potom još jedan.

Dogodilo se to 24. kolovoza 1991. kod silosa Đergaj. Luka i njegova posada, na tom ‘protuavioncu’, kako su ga zvali, a koju su činila dva njegova prijatelja koja su kao dragovoljci s njim stigli te jedan Vukovarac koji je poznavao teren, bili su spremni za djelovanje. Luka je bio zapovjednik posade.

Kada su neprijateljski zrakoplovi krenuli u napad na položaje gdje su bile smještene snage Zbora narodne garde kod silosa Đergaj, Luka je dobio zapovijed iz 4. bojne da uzvrate paljbom i pokušaju ih srušiti. Tog dana su, naime, četiri zrakoplova bivše JNA „G-4 Galeb“ najprije napali Osijek, a potom su krenuli prema Vukovaru.

Napravili su krug u formaciji za napad i počeli pucati. Luka, koji je bio vrhunski strijelac pustio je zrakoplove da mu stignu u domet i počeo ih gađati. Jedan G-4 je pogođen i počeo je naglo padati prema Marincima. Drugi se također pogođen, zadimio i u niskom letu odletio prema Srbiji.

Gledajući veliki dimni oblak koji se dizao s prostora između Marinaca i Bršadina, Luka je samo kratko rekao: „Ovaj je pao“. No, kasnije se potvrdilo, kako je i drugi zrakoplov kojeg je pogodio pao, ali na vojvođansku stranu Dunava.

Zanimljivo je da su u posadi koja je srušila ove zrakoplove JNA bila i dvojica gardista koja su mjesec dana ranije bila ranjena prilikom napada zrakoplova na vojarnu ZNG-a u Opatovcu. „Prvi naši ranjeni sudjelovali su u rušenju tih aviona koji su ih tada raketirali. To je bila Božja ruka pravde“, rekli su Lukini suborci.

Nakon toga su brzo na taj prostor došli Migovi JNA, ali su, očito iz predostrožnosti, da ne bi bili pogođeni, letjeli prilično visoko. Ubrzo je stigao i helikopter sa znakom Crvenog križa jer se pilot oborenog zrakoplova kod Marinaca katapultirao. Hrvatska strana je bez ikakvih problema dopustila izvlačenje tog pilota.

Vijest o rušenju zrakoplova JNA koji su dotada gotovo neometano krstarili tim područjem i napadali hrvatske položaje, brzo se proširila i jako podigla moral vukovarskim braniteljima. Vidjeli su da se i s ono malo tehnike kojom raspolažu mogu boriti protiv nadmoćnijeg neprijatelja, ako imaju dobro obučene strijelce. A imali su ih.

„Srce nam je bilo veliko kao kuća“, kazao je jedan od vukovarskih branitelja. Malo ih je znalo da iza tog rušenja stoji tek 19-godišnji mladić, dragovoljac, rodom iz BiH. Dva dana kasnije, taj protuzrakoplovni top je premješten u blizinu vukovarskog Vodotornja. Luka i njegov tim su tog dana sudjelovali u rušenju još dva zrakoplova JNA. Djelovali su i po jednom vojnom brodu koji je grad napadao s Dunava.

Koliko je to bilo važno za ukupnu hrvatsku obranu govori i pohvala koju je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman uputio vukovarskim braniteljima 31. kolovoza zbog rušenja četiriju zrakoplova JNA te uništavanja tenkova i transportera. „Luka je bio naš heroj“, prisjećaju se branitelji.

No, kako su napadi neprijatelja postajali sve žešći, posebice nakon početka općeg napada na grad 14. rujna, trebalo je na području Trpinjske ceste gdje su snage bivše JNA nadirale s tenkovima i oklopnim transporterima koje je pratila pješadija, postaviti mine kako bi se zaštitili ti položaji.

Mine su bile dostavljene, no, mislili su ih postaviti kasnije. Luka je u tom trenutku rekao kako je, dok je služio vojni rok, gledao kako se to radi te uzeo mine i krenuo ih postavljati. Uslijedilo je ubrzo srpsko granatiranje iz minobacača i višecjevnih raketnih bacača koji su sijali kaos. Njegovi suborci govore kako je to vjerojatno iznenadilo Luku.

Dogodio se očito jedan neoprezan trenutak pri rukovanju tim minama i Luka je poginuo. „Doslovno mu je pukla mina u rukama. Trenutna smrt. To je bila rasprskavajuća protupješačka mina. Potezna. Da je bilo sedam, osam ljudi oko njega svi bi poginuli. Strašna razorna moć“, rekli su.

Bilo je to 20. rujna 1991., svega tri dana prije njegovog 20. rođendana. Tako je Vukovar ostao bez jednog od junaka svoje obrane. Ostat će upisano za povijest kako je taj mladić srušio prvi zrakoplov bivše JNA u Domovinskom ratu.

Suborci ga opisuju kao osobu mirne naravi, dobrog, odgovornog i pouzdanog. „Ma, duša od čovjeka“, kažu i dodaju kako je bio i zgodan, stasit mladić za kojim su letjele djevojke. Prisjećaju se kako je jednom rekao svom zapovjedniku da će mu biti kum kad se bude ženio.

Jedan od članove Lukine posade nakon pada Vukovara proveo je 9 mjeseci u srbijanskim koncentracijskim logorima. Kada se vratio i potom oženio, dobio je sina i nazvao ga po imenu svog mrtvog prijatelja – Luka. Svi preživjeli iz te posade su i dalje u kontaktu s njegovim roditeljima.

Lukin grob nalazi se u Slavonskom Brodu, gdje su njegovi izbjegli nakon pada Bosanske Posavine. U znak sjećanja na njegovu hrabrost i žrtvu u obrani Hrvatske, svijeće i vijence na njegovom grobu redovito polažu Lukini roditelji i brat te njegovi suborci koji njeguju uspomenu na njegovo junaštvo.

„Bol za sinom ne prestaje, živimo s uspomenama na njega, na onaj život koji smo imali. Sami smo, kako bi stari rekli kao dva stara panja, nikuda ne idemo osim na grob sina da upalimo svijeće i odnesemo cvijeće“, rekla je svojedobno njegova majka Jela.

„S Lukom se ujutro budim i navečer liježem. I ja i suprug smo teško oboljeli, ostali smo sami, istina imamo sina, snahu i unuku, ali oni su daleko u Njemačkoj. Ovdje imamo samo Lukin tihi dom, odemo k njemu isplačemo se i nadamo se da nas on čeka i radujemo ponovnom susretu“, rekla je Lukina majka.

Na grob odati počast dođu i brojna izaslanstva te članovi Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata. Luka je posmrtno odlikovan „Redom Nikole Šubića Zrinskog”, odličje su primili njegovi roditelji.

Grad Vukovar odlučio mu se odužiti izgradnjom spomen-obilježja koje je osmišljeno kao zid u nagibu koji odaje dojam siluete aviona. Spomenik simbolizira oboren zrakoplov koji je pao na zemlju iz koje je ostalo stršati jedno krilo tog zrakoplova.

„Grad Vukovar odlučio je Luki Andrijaniću i njegovom herojskom činu odati počast izgradnjom spomen-obilježja. Želimo ostaviti trajnu uspomenu, ali na ovaj način odati pijetet prema Luki i svim njegovim suborcima, braniteljima koji su položili svoje živote u obrani Vukovara“, poručili su čelnici tog grada.  

Na spomeniku se nalaze i podaci o Luki te ugrađen ekran na kojem će se emitirati video zapisi iz Domovinskog rata i obrane Vukovara. Spomen-obilježje prekriveno hrvatskom zastavom svečano su 7. studenog 2023. godine otkrili njegovi roditelji, Jela i Pejo.

„Ponosni smo što je Luka odlikovan za svoja djela, dobili smo sada i ovaj spomenik, a već je pokrenuta inicijativa da se dan kada je uništio prvi neprijateljski avion u Domovinskom ratu stavi u kalendar Ministarstva obrane RH i ubuduće obilježava”, rečeno je tom prigodom.

Bit će to u sjećanje na Luku Andrijanića, tihog i odgovornog mladića iz BiH, niti 20-godišnjaka, koji je srušio prve agresorske zrakoplove u Domovinskom ratu.

Na slici: Na križanju Kudeljarske i Vinkovačke ulice u Vukovaru otkriveno je spomen-obilježje na obaranje prvog zrakoplova JNA u Domovinskom ratu, koji je 24. kolovoza 1991. godine srušio vukovarski branitelj Luka Andrijanić

Foto: Hina

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.