Ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović-Burić kandidirala se za posao glavnog tajnika Vijeća Europe, zapravo čelnika te organizacije koja okuplja 47 država sa sjedištem u Strasbourgu.  Bave se uglavnom zaštitom ljudskih prava, demokracije i vladavine prava i nemaju veze s Europskom unijom.
Osim nje još su troje kandidata za tu poziciju. Sadašnji belgijski ministar vanjskih poslova, kojem uskoro istječe mandat, Didier Reynders, bivši litavski ministar vanjskih poslova Andrius Kubilius te bivša grčka ino ministrica Dora Bakoyannis.

Svo četvero kandidata će svoje kvalitete pokazati kroz intervju pred Odborom ministara te organizacije tijekom ožujka. Oni će napraviti konačnu listu kandidata i predložiti je Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe koja će odluku donijeti u lipnju, a osoba koju odaberu stupit će na dužnost u listopadu ove godine.

Hrvatski diplomatski krugovi vjeruju da ministrica Pejčinović-Burić ima šanse dobiti taj posao. Navode i da joj u korist ide njen angažman koji je imala kada je Hrvatska po prvi put predsjedavala Odborom ministara te organizacije od svibnja do listopada ove godine, gdje se posebno angažirala.

No, neovisno od toga, postavlja se pitanje zašto se aktualna hrvatska ministrica vanjskih poslova kandidirala za tu dužnost. Naime, uobičajeno je da se za tu funkciju kandidiraju bivši ministri ili oni koji su na isteku mandata. Od četvero kandidata jedino je ministrica Pejčinović-Burić u drukčijoj poziciji.

Naša ministrica jedina ima aktivnu političku funkciju u Vladi koja je tek ušla u drugu polovicu svog mandata. Možda se sama na to odlučila jer je postati glavnom tajnicom Vijeća Europe odgovorna i unosna dužnost, a obično se nakon jednog, dobije i drugi mandat.

Kao i na drugim funkcijama u međunarodnim institucijama, svi kandidati trebaju imati potporu svojih vlada, a na kraju se odabere ona osoba za koju matična država uspije lobističkim angažmanom prikupiti najveći broj glasova.

No, što ako Parlamentarna skupština Vijeća Europe izabere nekog drugog. Hoće li Pejčinović-Burić i dalje ostati ministricom u vladi Andreja Plenkovća, kao da se ništa nije dogodilo, ili je moguć i drukčiji rasplet. To je vrlo osjetljivo pitanje zbog čega se na takve dužnosti uglavnom i javljaju ražalovani političari.

Ako je to bila ministričina gorljiva želja, onda premijer Plenković nema obvezu štititi njen ostanak u Vladi jer nije uobičajeno da se ostaje ministrom ako propadne javna kandidatura za neki drugi posao. U tom kontekstu bio bi to rizik Pejčinović-Burić za koji sama i snosi posljedice.

Međutim, što ako je aktualnoj ministrici to sugerirano kao način što bezbolnijeg odlaska iz Vlade u kojoj možda više nije poželjna. Kažemo, možda, jer za to nema službene potvrde, iako odavno slušamo govorkanja kako Plenković nije zadovoljan ministricom sa Zrinjevca.

Ako je u pitanju ta varijanta, onda to znači da ju je Plenković zapravo ‘nagovorio’ na tu kandidaturu, a to je onda nešto drugo. U slučaju da je to točno, aktualna ministrica i nije imala previše izbora. Morala se ili javiti na tu dužnost ili otići iz Vlade bez te prihvatljivije odstupnice.

Bivši ministri, a pogotovo oni iz vanjskih poslova, kada više nemaju političku potporu koja ih je dovela na neku dužnost, obično se pokušavaju skrasiti na više ili manje unosnim funkcijama u raznim međunarodnim organizacijama.

Tako je i sadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nakon ministarskog mandata i veleposlaničke funkcije u SAD-u otišla na mjesto pomoćnice glavnog tajnika NATO-a. Bivši ministar pravosuđa Ivan Šimonović dogurao je na funkciju pomoćnika glavnog tajnika UN-a za ljudska prava. Sada će njihovim stopama pokušati ići i Marija Pejčinović-Burić.

No, nisu svi ti pokušaji završili uspješno. Bivša ministrica Vesna Pusić je bila kandidat i za glavnog tajnika UN-a, ali je odustala prije završnog kruga shvativši da nema izgleda za pobjedu. Kasnije je kazala da se to dogodilo i stoga jer joj tadašnja vlada Tihomira Oreškovića nije dala potporu.

No, od svih njih Pejčinović-Burić je u najnezgodnijem položaju. Naime, iako se još ne zna hoće li biti izabrana, već se po medijima, vjerojatno ne bez sugestija iz Banskih dvora, spominju i njezini mogući nasljednici. Najčešće se govori o Andreji Metelko-Zgombić, koja je dugo u Ministarstvu i vrijedno je odrađivala poslove vezane uz međunarodne sporove, a pogotovo one s granicama. Ali nije politički igrač.

Neki dodaju i Vladimira Drobnjaka koji je vodio pregovore Hrvatske s EU-om u vrijeme Ive Sanadera, a nedavno je odbio poziv postati savjetnikom za vanjsku politiku predsjednice Grabar-Kitarović. Ni on nije, koliko je poznato, ni u jednoj stranci. U pozadini se vrte još neka imena Plenkovićevih bližih suradnika, koji su već u sadašnjoj vlasti.

Odgovor na sva ta pitanja dobit ćemo tek u lipnju kada će Vijeće Europe donijeti odluku. Nakon toga će uslijediti rasplet u kojem nije nemoguća ni manja rekonstrukcija vlade. Neke odgovore možda će dati i rezultati izbora za Europski parlament u lipnju, na kojima bi navodno, među HDZ-ovim kandidatima, mogli biti i neki aktualni ministri(ce) i to pri vrhu liste.

Ako prođu, možda i sami odu u Bruxelles, a ne pošalju svoje zamjenike, a to onda znači da bi moglo doći do nešto šire rošade u aktualnoj Vladi. U tom paketu možda budu i neki drugi ministri koji još moraju dati odgovore pred Povjerenstvom za sprječavanje sukoba interesa.

Dakle, slučaj ministrice Pejčinović-Burić mogao bi zapravo biti samo uvod u šira pomjeranja u aktualnoj Vladi čiji šef kluba u Saboru tvrdi da imaju svojih 77 zastupnika, bez onih iz kluba Milana Bandića, koji pak to opovrgava ističući da bez ruku iz njegova kluba niti bi bio usvojen proračun, niti bi bilo sadašnje Vlade.