Marija Selak Raspudić objavila je 2019. godine u Liječničkim novinama opširan tekst o doniranju organa u Hrvatskoj koji prenosimo u cijelosti.
“U kreiranju vlastitog identiteta veliku ulogu ima uspoređivanje s drugima. Da bismo otkrili tko smo, skloni smo odmjeravanju snaga, od dječjih naguravanja pa sve do Olimpijskih igara koje su kompetitivnu stranu ljudske prirode dovele do kultiviranog vrhunca. Isti se obrazac koristi i prilikom formiranja imidža cijele države koji, potom, utječe i na našu autopercepciju.
U tom smislu, ako pogledamo kako stojimo u odnosu na europske susjede, slika je, barem prema onome što o sebi slušamo, dosta loša. Iako je otvoreno pitanje stvara li se takva klima namjerno, odnosno izvlači li se selektivno negativna statistika ili smo zaista zadnji „luzeri“, u medijima često možemo čuti kako se, primjerice, najsporije izvlačimo iz recesije, kako smo najnesposobniji u povlačenju sredstava iz EU fondova, kako smo po smrtnosti od zloćudnih bolesti u vrhu, a prevencija nam je nikakva, kako u obrazovanju kaskamo stoljećima, a ni karakterno baš ne blistamo te prednjačimo i u nezadovoljstvu samima sobom.
No, unatoč toj podužoj listi, statistika kaže da barem u jednoj stvari, i to nemaloj, drugima možemo biti uzor. Naime, po broju doniranih organa malo tko se može mjeriti s nama zbog čega Nacionalni transplantacijski program s ponosom ističe kako je „zahvaljujući visoko razvijenoj svijesti o darivanju i solidarnosti naših građana, vrsnosti transplantacijskih timova te učinkovitom organizacijskom modelu, Hrvatska jedna od vodećih zemalja u svijetu u području darivanja i presađivanja organa.“
Ako našu solidarnost želimo pretvoriti u brojke, one govore da je Hrvatska, primjerice, u 2016. godini bila najuspješnija Eurotransplantova država i uz Španjolsku, najuspješnija u Europi, odnosno da je imala 34.8 donora na milijun stanovnika i više od 80 transplantacijskih zahvata na milijun stanovnika, što su „razmjerno najbolji svjetski rezultati za područje bubrega i jetre“.
Premda ova statistika s pravom ispunjava naša srca divljenjem i optimizmom te mnogo govori i o stručnosti naših liječničkih timova, opravdano je pitanje kako smo uspjeli razviti tako zavidnu svijest po ovom pitanju, ako zbog ničega drugoga, onda zato da pokušamo taj, očito iznimno uspješni model, primijeniti i na ostala goruća pitanja. Biti karakteriziran dobročiniteljem u etičkoj praksi, ali i u zdravorazumskom rezoniranju većine ljudi, pretpostavlja svjesno pristajanje na neki čin.
Primjerice, ako netko usred ciče zime pokloni svoju jaknu beskućniku, njegov potez zaslužit će divljenje zajednice. Ako pak ta ista osoba izgubi jaknu koja poslije nastavi grijati promrzlog skitnicu koji ju je pronašao, premda je učinak isti, teško da će itko reći vlasniku jakne: „Ljudino, svaka ti čast što si se žrtvovao za svoga bližnjega!“.
No, kada je u pitanju darivanje organa, pomalo neobična praksa „pretpostavljenog pristanka“ bliža je ovome drugome slučaju. Naime, ono s čime je većina medicinskih djelatnika upoznata, ali obični građani baš i nisu, a što piše na stranicama središnjeg državnog portala o darivanju organa je da se „darivateljem organa smatra svaka preminula osoba koja se za života tome nije izričito protivila“, dok „osobe koje se protive darivanju dijelova tijela poslije smrti trebaju kod liječnika primarne zdravstvene zaštite potpisati Izjavu o nedarivanju organa.“
Jednostavno rečeno, napor je potrebno uložiti jedino ako ne želite biti darivatelj jer ste u protivnome „osuđeni“ na „dobročinstvo“. Premda ova praksa ima neupitno humanu motivaciju i pozitivne posljedice u smislu spašavanja brojnih ljudskih života, netko tko je sklon preciznijem definiranju pojmova može se zapitati zašto se ona naziva „darivanjem organa“. Zašto nije, primjerice, rečeno da država preuzima vlasništvo nad vašim organima i može s njima slobodno raspolagati nakon vaše moždane smrti?
Nadalje, ako bismo stvari zaista postavili tako, što je neupitno transparentnije i bliže istini, bi li onda nastala prava pobuna? Na tom tragu vjerojatno je da bi se jedan smjer rasprave koju bi ovakvo formuliranje iznjedrilo mogao odviti u smjeru toga da se ovaj etički princip pokuša primijeniti i načelnije. Zašto ne bi država mogla odlučivati umjesto nas i u svim ostalim aspektima koji se tiču našeg zdravlja, od toga što jedemo i pijemo, gdje i koliko trčimo, pa sve do toga kada i kakvu djecu rađamo?
Zbog očitog totalitarnog predznaka slika ovakve stvarnosti sasvim sigurno izaziva jezu, no, iako pretjerana, govori nam nešto i o sivoj zoni etički upitnih mehanizama na koje smo skloni ponekad zažmiriti vođeni idejom većeg dobra. Stoga možemo reći da je odnos zakonodavstva prema doniranju organa značajan jer otvara klasičnu konzervativno-liberalnu dilemu oko odricanja dijela svoje slobode u korist sigurnosti zajednice, odnosno postavlja pitanje do koje mjere država smije upravljati našim životima. A da odgovor na njega nije jednoznačan, pokazuje neujednačenost legislative u svim europskim državama.
Tako, premda mnoge zemlje imaju zakon koji je sličan hrvatskom, u Njemačkoj je situacija obrnuta pa se organi mogu uzimati samo od osoba koje su izričito na to pristale u svojoj kartici donatora organa. Premda to u Njemačkoj dovodi do povećanja transplantacijskog „turizma“, odlaska u zemlje poput Španjolske u kojima je, kao i u Hrvatskoj, legislativa po tom pitanju sklonija onima koji organe trebaju nego pravima preminulih osoba, a samim time i komercijalizacije života, Nijemcima je očito ipak draža takva situacija, nego ingerencija države nad njihovim organima.
No, budući da državna svojevolja po pitanju doniranja organa izaziva negodovanje i u drugim zemljama, često se ističe kako praksa ipak uključuje i pristanak obitelji preminule osobe. No, kao što opravdano ističe Tomislav Nedić, „ako je već potrebno staviti i pristanak obitelji kao jedan od uvjeta za uzimanje dijelova ljudskog tijela radi presađivanja, tada je riječ uistinu o ozbiljnom uvjetu koji bi eventualno trebao biti reguliran zakonom“, jednako kao što je potrebno definirati koga ta „obitelj“ uključuje, jer u sadašnjoj situaciji umjesto da se time problem rješava, produbljuje se siva zona, ali i stavlja neplanirani teret na preživjele članove.
Na tom tragu, krivnja je i na nama samima jer je jedan od razloga zašto nismo upoznati s načinom na koji funkcionira sustav doniranja organa sasvim sigurno to što nam je zbog straha od smrti i svega što ima veze s njom lakše živjeti u neznanju, zbog čega se malo tko bavi kupovinom vlastitog grobnog mjesta za života, a kamo li da zamišlja gdje će završiti njegovo srce, a gdje bubrezi. U tom smislu, druga je dimenzija ove etički dvojbene situacije je li nam uopće važno što se s nama događa nakon naše smrti.
Ateisti ili agnostici, odnosno svi oni epikurejci koji ne vjeruju da ima života poslije smrti, često će lakonski odgovoriti da ih nije briga. Za vjernike situacija bi trebala biti malo kompliciranija, premda je stav kod nas većinske Katoličke crkve po pitanju doniranja organa, kao što kaže papa Ivan Pavao II, da ono spada među djela dobrote i suosjećanja koja podupiru autentičnu kulturu života, a neke zajednice, poput Roma, zbog vjerovanja u nastavak tjelesnog života nakon smrti ne prihvaćaju donaciju organa.
No, bez obzira jeste li vjernici, Romi ili nešto treće, kada bismo vas pitali što mislite o tome da se vaše tijelo ili tijelo vaših bližnjih nakon smrti raskomada i ponudi na tržištu, vjerojatno bi vam ipak prestalo biti svejedno. To nam otkriva da je, bez obzira na naše međusobne razlike, čovjek supstancijalno budućnosno orijentirano biće koje transcendira svoju zemaljsku egzistenciju i koje je sposobno djelovati i na temelju zamišljaja, odnosno predodžba onoga što će biti, a koje uvelike utječu, štoviše mogu i formirati, ono što mi jesmo sada.
Na tom tragu navedena pitanja tek su vrh ledenog brijega praktičnih i etičkih problema s kojima se susrećemo prilikom transplantacije organa, od lista čekanja gdje podaci govore kako oko 35% bolesnika u Europi umire čekajući organ, borbe s nelegalnim izvorima dobivanja organa pa sve do tehno-znanstvenih eksperimenata koji uključuju po mnogima dvojbenu mogućnost ksenotransplantacije.
Stoga treba potaknuti širu javnu raspravu koja će ravnopravno tretirati sve zainteresirane sudionike, od laika do stručnjaka, a u kojoj, suprotno onome što se navodi na stranicama Hrvatske donorske mreže, će se uvažiti činjenica da je utvrđivanje trenutka smrti i filozofsko i teološko pitanje te gdje etička prosudba ne mora nužno „slijediti dostignuća znanosti“, već i treba i može utabati ispravan smjer njezinog daljnjeg napretka”, piše Marija Selak Raspudić.
Foto: Hina