Hrvatska postupno preuzima u svoje vlasništvo zrakoplove Rafale koji se i dalje nalaze u francuskoj vojnoj bazi Mont–de–Marsan. Do travnja 2024. prva četiri bi trebala sletjeti u zračnu luku Pleso gdje se nalazi vojarna koja nosi ime po Marku Živkoviću.

Ostalih osam bi trebali postupno dolaziti, a zadnji do kraja 2025. godine. Do tada će Hrvatska uplatiti i zadnju ratu od milijardu eura koliko košta osnovni paket te eskadrile zrakoplova 4+ generacije.

S tim zrakoplovima hrvatski piloti doletjet će na Pleso gdje su u tijeku radovi vrijedni 37 milijuna eura na hangarima u kojima će biti smješteni. Svi ti infrastrukturni objekti bi trebali biti završeni do travnja sljedeće godine.

Bit će to kruna višegodišnjih nastojanja hrvatske vlasti za modernizacijom Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Sve se događa u vremenu kada istječe rok valjanosti Migovima 21 s kojima se trenutno obavlja nadzor zračnog prostora.

Svakako pri dolasku prvih Rafalea na Plesu će biti napravljena svečanost kakvu taj događaj zaslužuje. Mnogi iz šire javnosti će se pritom zapitati tko je Marko Živković, po kome je nazvana vojarna u toj zračnoj luci.

Branitelji i oni koji se bave vojnim stvarima, a posebice piloti, znaju za njihovog nevjerojatno hrabrog, sposobnog i energičnog kolegu koji se u jesen 1991. kada se Hrvatska borila za opstanak, stavio na raspolaganje domovini.

Rođen je 3. listopada 1959. godine u Donjoj Mahali kod Orašja, u Bosni i Hercegovini, kao najstariji od četvero djece u obitelji Marte rođene Baotić i Marijana Živkovića.

Početkom šezdesetih godina obitelj se u potrazi za poslom seli iz tog dijela Bosanske Posavine u Vukovar i nastanjuju se u Borovu naselju, na Trpinjskoj cesti. Markova majka u Vukovaru rađa najprije kćer Maricu koja umire kao beba, a potom dva sina, Đuru i Nikolu.

Marko je pohađao osnovnu školu u Borovu naselju koja je tada nosila naziv „Bratsko i jedinstvo“, a danas se zove po Blagi Zadri, hrvatskom heroju obrane Vukovara. Srednju vojnu školu za pilote pohađao je u Mostaru, a Vojnu akademiju bivše JNA najprije u Zadru, a potom u Puli. Po završetku školovanja upućen je na službu u Beograd. Bio je raspoređen na aerodromu u Batajnici. Godine 1986. oženio se s Anicom rođ. Olah, i sljedeće godine dobivaju kćer Marinu.

Za Marka govore da je „letio na svemu što je letjelo“ – jedrilicama, sportskim zrakoplovima, čak i na zmajevima. Osnovao je i vlastiti Aero-klub ‘Galeb’. U samoj bivšoj JNA bio je među najsposobnijim pilotima. Letio je na Migu 21, a bio je i među manjom skupinom pilota odabranih za letove na Migu 29, tada jednom od najmodernijih vojnih zrakoplova. To je značilo da je bio vrhunski pilot.

No, sve se to mijenja s početkom realizacije velikosrpskog osvajačkog programa. Još i prije toga hrvatski piloti su bili stavljeni pod prismotru srpskih vojnih obavještajnih struktura te se, kako je govorio, nije mogao primaknuti avionu. Za Marka nije bilo dvojbe o čemu se radi i što sprema.

U kolovozu 1991. najprije prebacuje obitelj, suprugu i kćer, u Zagreb, kada je ostvario i kontakte sa zapovjedništvom hrvatskih snaga. Početkom rujna zatražio je i dobio otpust iz aktivne službe bivše JNA. I on dolazi u Zagreb i stavlja se na raspolaganje hrvatskim snagama.

Nedugo potom, 17. rujna njegov najmlađi brat Nikola, koji je bio u sastavu MUP-a, pogiba u izravnom sukobu s agresorima na Mitnici u Vukovaru. Marko tada traži od nadređenih da ga pošalju u Slavoniju, što se i događa. Kako Hrvatska tada nije imala vojnih zrakoplova, Marko i njegovi kolege, piloti, najprije su obučavali hrvatske snage kako protuzrakoplovnim sredstvima rušiti agresorske zrakoplove.

No, nisu ostali samo na tome. Strast za letenjem i želja da se pomogne hrvatskoj obrani, pogotovo u Vukovaru koji je bio opkoljen gotovo tri mjeseca, dala im je ideju da u vojne svrhe pokušaju iskoristiti ono što su imali – a to je bila nekolicina sportskih i nešto poljoprivrednih zrakoplova za zaprašivanje. Osnovali su u Osijeku 8. listopada Samostalni zrakoplovni vod koji je djelovao pri tamošnjoj Operativnoj zoni.

Najprije su izviđali zmajevima, snimali su neprijateljske položaje. Kako se kasnije pokazalo da sportski zrakoplovi nisu iskoristivi za borbene svrhe, u akcije su išli sa sporim poljoprivrednim zrakoplovima An-2, koje su „Anuška“.

Polijetali su s priručnih uzletišta u Okolici Đakova, Ivandvor i Geigerova pustara. Obavili su ukupno 35 borbenih letova tijekom kojih je izbačeno 68 bombi (tzv. bojler bombe od 200 litara) i 17 sanduka s dvije tone pomoći za Vukovar.

U zadnjim danima obrane Vukovara upravo su ti poljoprivredni zrakoplovi bili oni koji su dostavljali pomoć koja je izbacivana padobranima, a u tim sanducima su bili lijekovi i krvna plazma, a na vrhu uvijek je bilo nekoliko paketa (šteka) cigareta. Gdje god su se ti zrakoplovi pojavili bili su veliki podstrek braniteljima, a agresorima su postajali sve veći problem.

Zato su iz Srbije dovukli tada moderan protuzrakoplovni sustav kojeg su podesili da može uhvatiti i spore zrakoplove poput poljoprivrednih. Osam puta su ih gađali i pokušali uništiti, ali nisu uspjeli. I nažalost, 2. prosinca, u 6.10 ujutro, u blizini Otoka kraj Vinkovaca, tijekom akcije kojoj je bio cilj otežati daljnje napredovanje srpskih snaga, iz tog sustava pogođen je poljoprivredni zrakoplov.

Bio je to deveti pokušaj. U zrakoplovu su uz Marka Živkovića, bili njegov zamjenik, pilot Mirko Vukušić i padobranci Ante Plaziblat i Rade Griva. Svi su poginuli. Ta tragedija bila je povod da se obustave do daljnjeg aktivnosti tog Samostalnog zrakoplovnog voda.

Marko Živković i Mirko Vukušić, pokopani su u grobovima, jedan do drugog, na zagrebačkom Mirogoju 6. prosinca 1991. Obojica su imali tek po 32 godine. Zajedno su išli u srednju školu u Mostaru, zajedno na vojnu akademiju, zajedno su osnovali zrakoplovni vod i zajedno su poginuli. Posmrtno su odlikovani.

Od 12. prosinca 2012. godine, vojarna Pleso u kojoj je Zapovjedništvo Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, nosi naziv “Pukovnik Marko Živković”, a od 19. prosinca 2016. godine, vojarna u Zemuniku nosi  naziv “Pukovnik Mirko Vukušić”. 

Markov unuk, koji se isto tako zove, sin njegove kćerke Marine Cvitković-Živković, voli zrakoplove i helikoptere. Marina kaže da sina često vodi na obljetnice u vojarnu na Plesu koja nosi ime njegovog djeda jer obožava letjelice, uvijek ih primjećuje i prati na nebu.

Marina, koja je u vrijeme pogibije oca imala nepunih pet godina, za oca kaže da je bio osoba od malo riječi, ali puno djela. O njenim sjećanjima, kaže, najbolje govore fotografije od kojih svaka ima svoju priču – o moru, skijanju, ribolovu, natjecanjima u kojima su sudjelovali padobranci, zmajevi, zrakoplovi…. Istakla je kako na tim fotografijama na očevu licu nije bilo „ni mrvu strogoće, samo blag pogled i osmijeh čovjeka koji je uživao u životu sa svojom obitelji“.

Taj Samostalni zrakoplovni vod koji su osnovali Živković i Vukušić je u svibnju 1992. demobiliziran. Hrvatska je tada, iako pod embargom, počela nabavljati vojne zrakoplove u inozemstvu, a nekolicina je pilota s Migovima 21 prešla na hrvatsku stranu. U tom smislu važan je prelet Rudolfa Perešina u austrijski Klagenfurt te Danijela Borovića s Migom u Pulu. Kasnije su s Migovima preletjeli Ivica Ivandić i Ivan Selak. No, nikad se neće moći dovoljno biti zahvalan Samostalnom zrakoplovnom vodu na akcijama koje su poduzimali te jeseni 1991.

Radost koju su osjećali hrvatski branitelji kada bi najprije čuli, a potom i vidjeli dolazak tog sporog poljoprivrednog zrakoplova koji je u vrijeme mira služio za zaprašivanje usjeva, teško je opisati. Nisu donosili prevagu na ratištu, ali bili su tu, djelovati su borbeno, ometali su napredovanje agresorskih snaga, donosili su pomoć opkoljenim hrvatskim snagama…, pa i u Vukovaru.

U tim zrakoplovima su bili piloti koji su znali što ima neprijateljska strana i kakvom se riziku izlažu, ali su unatoč tome išli u te akcije pa i tog jutra kad su poginuli. Odlučnost takvih obranila je Hrvatsku u tom teškom vremenu.

Kada je pak riječ o Rafaleima, većina analitičara se slaže u ocjeni kako je riječ o dobrom ulaganju u hrvatsku obranu i da se za taj novac dobiva kvalitetan, višenamjenski, zrakoplov koji će još dugo biti u uporabi.

Rafalei, iako rabljeni ali starosti do deset godina, su svakako bolja opcija od „starih kanti“ kako su piloti zvali ‘izraubane’ izraelske F-16 Barak koji su bili proizvedeni pred više od 30 godina, a koje je svojedobno Hrvatska trebala nabaviti, ali su se Amerikanci tome usprotivili.

Neki bi rekli, ne na hrvatsku štetu. Rafalei će biti moćno sredstvo za nadzor zračnog prostora iznad hrvatskog kopna, ali i mora jer ne treba zaboraviti kako je Hrvatska dužna, nakon što se oko toga dogovorila s Italijom, nadzirati i svoj prilično veliki gospodarski pojas u Jadranu, sve do iza Palagruže.

Uz to, s obzirom da će biti opremljeni ubojitim raketama i najmodernijim radarskim sustavima, nema sumnje kako će predstavljati i učinkovito sredstvo odvraćanja za one koji bi eventualno pokušali oživjeti svoje propale, osvajačke, politike.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.

Naslovna Fotografija: Mig 21 koji je vozio Marko Živković