Na History Festu u Sarajevu, događaju koji okuplja utjecajne povjesničare s područja bivše države koji raspravljaju o događajima koji su taj prostor obilježili, gost je bio i Dragan Markovina. Ništa neobično, tamo je hrvatski povjesničar došao predstaviti i svoju novu knjigu Programirani zaborav. Na tom je predstavljanju Markovina snimljen kako govori da je jako pogriješio u odnosu prema svojim neistomišljenicima, ljudima koji su imali drugačije mišljenje od njegovoga u temama kojima se bavi, tako i kada se radi o koncertu Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu. Interesantno je što se sve dogodilo početkom lipnja, a snimke su se Markovininih izjava pojavile tek sada. I odmah privukle veliku pozornost. Nazvali smo Dragana Markovinu i našli ga na njegovoj Korčuli gdjepriprema crni rižot za obiteljski ručak ali je pristao da s nama pretrese neke od tema koje su se sada nametnule, javlja Večernji list.

Iznimnu je pozornost privukao vaš istup u Sarajevu. Što se dogodilo da ste tako promijenili mišljenje?

Nisam ja rekao ništa što već ne govorim zadnje tri ili četiri godine, moji stavovi o prošlosti su isti kakve sam imao. Ali zaista mislim da razina isključivosti koju sam gajio i bijesa, frustracije zbog svega što se dogodilo ovdje definitivno nije bila smislena te je mene kao osobu dovela u situaciju u kojoj sam se prema ljudima koji ne misle isto kao i ja ponašao kao da su neprijatelji a ne naprosto ljudi kao i ja ili svi mi. Apsolutno mi nije drago što sam bio takav, to je moje najiskrenije uvjerenje u kojem nemam nikakav problem da to kažem. I drugo što sam rekao stoji, apsolutno sam protiv bilo kakvih zabrana, mislim da su nas zabrane svih ovih godina dovele u jednu nepodnošljivu, usijanu situaciju u kojoj jedni druge niti čujemo niti želimo čuti. Nitko nikome ne bi trebao nametati niti svjetonazor niti izbore niti način života, to je moje apsolutno moje iskreno mišljenje. Lijepiti etikete nekome, da je fašist jer ide na neku glazbu, ili da meni netko govori da mrzim Hrvatsku zato što sam ljevičar i neke stvari me iz prošlosti živciraju, nešto je što mislim da kao društvo trebamo korigirati.

Dobro, ali često se stekne dojam kako je ljevica u Hrvatskoj problem ponajprije sama sebi jer se prečesto unutar sebe obračunava s neistomišljenicima trenutnog vodstva prema kojima se onda odnosi gore nego što bi se odnosila prema miljeu suprotnog političkog spektra.

U tome doista i jest problem. Današnja Hrvatska jest kakva jest, ona je na neki način zadana HDZ-om kao stožernom strankom, kao što je nekadašnja SR Hrvatska bila obilježena SK Hrvatske, to je jasno kao dan. To je bila jedna velika prepreka ljevici, a druga je što je monopol na patriotizam uzela desnica i što je ljevica stalno imala potrebu da se opravdava. A treći je razlog jest ova vrsta očekivanja da će ovo što se u ljevici smatra neprirodnim stanjem stvari biti popravljeno nekom intervencijom, da li promjenom vlasti, da li međunarodnom zajednicom, ulaskom u Europsku Uniju ili nečim drugim. Neće i nigdje to ne vodi. Nema nikakvog smisla ta razina isključivosti ili očekivanja. Mislim da je ljevicu davno opisao Johnny Štulić u pjesmi Filigranski pločnik koja kaže da ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmeći se. Ne možete mijenjati ljude ako mislite da oni misle da su vam oni neprijatelji i ako ti misliš da ti koji želiš mijenjati društvo njih doživljavaš kao da su neprijatelji. Od toga nema ništa. Naprosto ljevica je ušla u neku elitističku, nisam ni ja od toga, priznajem, imun, nišu koja i ovakva kakva jest uzima nekih 20-30 posto glasačkog tijela. Ali od tog udjela se jako teško maknuti, jer sve moguće koalicije, i sa centrom i s blagom desnicom funkcioniraju jedino kada se ljudi umore od HDZ-a. Sada stasaju nove generacije koje jako malo znaju o prošlosti, koje su također uglavnom, nažalost, u tome mnogo izgubile i kojima treba drugačije pristupiti. Već sada nemamo situaciju u kojoj vlada pravilo da je dva mandata HDZ pa onda lijevo-liberalna koalicija i sve se nastavlja dalje, nego je sada već tri ili četiri mandata HDZ koji će ipak jednog dana izgubiti ali da bi se onda opet vratili. I tako će biti sve dok se ljudi na ljevici ne osvijeste i shvate da ljudima treba pristupiti kao partnerima a ne kao političkim protivnicima.

Što onda s tim koncertom Thompsona? Mnogi će reći kako su tamo išli zabaviti se, drugi zato jer ga stalno zabranjuju, neki će reći da je to prije bio politički događaj, pa ga onda neke opcije i prisvajaju.

Taj koncert je došao neposredno nakon izbora u Zagrebu koji su prošli kako su prošli. Ostala je na vlasti opcija koju ljudi koji zagovaraju Thompsona najviše i preziru, to je objektivno. Sigurno je da Zagreb ne diše politički onako kako bi taj koncert sugerirao. Ono što ja mislim da ljudi koji su u Zagrebu imaju problem razumijevanja, kao što ga imaju i ljudi iz Sarajeva a to je da ne prepoznaju svijet izvan Zagreba. U Dalmaciji dobro poznajem ljude po mojoj Korčuli i po Splitu gdje djeca i unuci iz partizanskih obitelji, ako ćemo se baš tako izražavati na svakoj  zabavi, rođendanu, krštenju, proslavi Hajduka, čemu god, Thompsona imaju kao vrhunac večeri. To nije od jučer, traje  deset ili 15 godina, i duže vjerojatno, ali ovaj novi val je desetak godina. Nije me to ništa iznenadilo. Dio te publike jest politički ono što je Thompson, dio te publike zaista je došao zato što je to neki događaj, dio jest zato što ne razumije ove stvari o kojima ćemo eventualno govoriti, poput ustaškog pozdrava, njima to potpuno nije u fokusu. Dio ljudi došao je po onoj ‘pa idu svi’, i to je jednostavno nešto što se treba prihvatiti kao informaciju i s tom se informacijom na neki način probati izboriti. Iskreno nemam problem s ljudima koji su išli na koncert, imam samo problem s benevolencijom premijera i predsjednika sabora, ostalim političkim čimbenicima, prema pozdravu ‘Za dom spremni’. Mislim da je to jedina crta koju treba povući. Ova zemlja treba biti utemeljena na Ustavu kao neka ZAVNOH-ovska Hrvatska, pristojna Hrvatska i to je to. U tome ne može biti ovog povijesnog razdoblja iz kojeg taj pozdrav dolazi, toga ne može biti. Ali za to nisu krivi ljudi, s njima nitko ne radi. Imate ljudi koji niti ne znaju, pa njih nešto kriviti za to bila bi potpuno promašena teza. Puno puta ovdje ljudi naprave kuću pa niti ne znaju je napraviti bez da stave zastavu, a onda ta zastava bude s grbom prvog bijelog polja, a to su pošteni, normalni ljudi, radni, pa što ću ja sad njima tumačiti povijest i svađati se s njima a pozvali su me da me počaste jer su na kuću stavili krov? Ljudima treba pristupiti kao ljudima a ne kao protivnicima. A to nije put koji neće trajati od danas do sutra nego će trajat sljedećih 10-15 godina ako želimo nešto postići.

Pa nije li upravo ta rasprava oko bijelog polja dobar primjer besmisla takvih rasprava jer dokazano je kako je ta tvrdnja naprosto netočna, pa i SRH je imala šahovnicu s bijelim poljem?

Točno, jer onda ljudi to počnu raditi za inat, na kraju krajeva i tu dođemo u problem. Kada bih znao kako te stvari riješiti bio bih jako sretan, ali ne znam, ovako samo mislim da je jedino dugotrajna edukacija ono što je u tom smislu moguće.

Neki će isticati dojam antisrpskog sentimenta koji se provlači oko Thompsona i njegovog koncerta u Zagrebu. Činjenica jest kako je rat i završio prije 30 godina, a Srbi sada u Hrvatskoj doista nemaju velikog utjecaja.

Ono što je meni oko tog koncerta zapravo jedino nejasno jest upravo to. Republika Hrvatska je ostvarila sve svoje ciljeve, i one koji su neupitni poput samostalnosti i odvajanje od Jugoslavije, oslobođenje zemlje, ulazak u Europsku Uniju, eurozonu, Schengen, iako se ne trebamo lagati da je bilo i onih neproglašenih jer je dobar dio nacionalista želio i da je što manje Srba u Hrvatskoj. Ali sve je ostvareno, da, inflacija je ogromna, i to je činjenica ali plaću raste, i standard. Mogu reći kako živim u svim zemljama bivše Jugoslavije i mogu reći da je Hrvatska u kontrastu s tim zemljama najuređenija s izuzetkom Slovenije. I onda zaista ne razumijem na temelju čega se bazira ta frustracija koja se mogla razumjeti početkom 90-tih. Nejasno mi je, i pri tome nije istina ono što su neki sociolozi govorili nakon koncerta da su na njemu bili tranzicijski gubitnici. Bilo je tu i sirotinje, to nije sporno, ali znam i priličan broj ljudi koji imaju četiri ili pet apartmana, jako dobre prihode, žive vrhunski, pa su bili na koncertu. Znači, nisu na njemu bili gubitnici tranzicije. Postoji neki osjećaj u društvu koji ne mogu prokljuviti, možda je najviše u pravu Čedomir Višnjić koji je rekao u Jutarnjem listu da je ovo zapravo poruka ljevici a ne Srbima bez obzira kako je formulirana.