U Cisti Velikoj, naselju u općini Cista Provo, na zapadu Imotske krajine, otvoren je nedavno Spomen-park kod tamošnje osnovne škole u sjećanje na jednog od najodvažnijih branitelja s tog područja koji su život dali boreći se za Hrvatsku.
Mate Vučak Čigra, rođen 1969. godine poginuo je u akciji oslobađanja dubrovačkog zaleđa u operaciji Vlaštica na Mrkasin brdu 22. listopada 1992. godine. Na kamenoj ploči su grbovi njegove 3. Imotske bojne, i 4. gardijske brigade, u sastavu koje je bila ta postrojba.
U kamen su uklesane i njegove posljednje riječi „Ja umirem, živila Hrvatska!“ U središtu spomen parka Matino je poprsje izrađeno u bronci, na južnoj strani parka je jedanaest velikih kamenih ploča.

Na otvorenju je bilo mnoštvo ljudi iz Imotske krajine te Hercegovine, obitelj, suborci, ratni zapovjednici postrojbi u kojima se borio, gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković, župan Splitsko-dalmatinske županije Blaženko Boban, ministar branitelja Tomo Medved, a cijelo događanje je svojim glazbenim nastupom obogatila klapa Hrvatske ratne mornarice Sveti Juraj.
„Ostavio je neizbrisiv trag, a njegovo ime zauvijek će označavati ponos, neustrašivost i hrabrost. Na ovaj način želimo odati počast Mati i svim njegovim suborcima”, kazali su organizatori istaknuvši kako će “s koljena na koljeno, ponosno i vjerno prenositi predaju o Čigri, dragovoljcu Domovinskog rata, velikom Hrvatu i još većem čovjeku“.

Mate se među prvima bio u obrani svoje domovine. Kad je 1. lipnja 1991. godine u vojarni na Kamenmostu osnovana 3. (imotska) bojna 4. (splitske) gardijske brigade, nije bilo puno vremena za uvježbavanje jer je velikosrpski agresor rušio sve pred sobom paleći sela i gradove i protjerujući civilno hrvatsko stanovništvo. Odatle su kretali na bojišta tamo gdje je trebalo.
Tako je 3. bojna nakon borbi koje su vodili od zadarskog zaleđa i doline Neretve, te dalje prema jugu te 1992. upućena na dubrovačko područje koje je tada još bilo pod opsadom neprijatelja. Bila je to operacija kojoj je cilj bio deblokada Dubrovnika i oslobađanje cijelog juga Hrvatske, za što su se vodile krvave borbe.
Jedna od najtežih bitaka vođena je za zauzimanje Golubovog kamena, uzvisine iznad rijeke Omble u Rijeci dubrovačkoj. Iako je neprijatelj u ranijim akcijama potisnut s područja zapadno od Dubrovnika, s te uzvisine je imao kao na dlanu cestu koja su sa zapadne strane kroz Mokošicu vodila u taj hrvatski grad. I svatko tko bi time putem trebao proći bio je izvrgnut izravnoj opasnosti.
Toj uzvisini je bilo teško prići, neprijatelj je bio dobro utvrđen, a branitelji su im se morali približavati penjući se kroz teško prohodni krš i uz litice. Dva ranija pokušaja njenog zauzimanja, nažalost, nisu polučila željeni ishod iako su ih predvodile dobro obučene hrvatske postrojbe. Strojnice s te goleti su nemilice tukle sve pred sobom. Onda je red došao i na 3. bojnu. Tijekom prvog pokušaja, morali su zastati, imali su dvojicu stradalih.

Nakon toga su opet krenuli verući se kroz krš. Pomogli su i točni pogoci minobacača po utvrđenim neprijateljskih položajima, djelovao je i hrvatski Mig 21. Na kraju je 3. bojna zauzela Golubov kamen. Zapadni ulaz u Dubrovnik bio je konačno slobodan. Nakon tog uspjeha, uslijedio je kraći odmor. A potom novi zadatak. Opet na dubrovačko područje.
Operacijom Vlaštica hrvatska je strana htjela zauzeti tu planinu visoku 911 metara između Dubrovnika i Trebinja. S nje se Dubrovnik i njegova okolica vide kao na dlanu i upravo s te planine pripadnici srpskih snaga navodili su topničke napade pri gađanju pretežito civilnih ciljeva u Dubrovniku i okolici.
Cilj te operacije je bio odbaciti neprijateljske snage što dalje od Dubrovnika te maknuti ih s te izvidničke kote i pozicije za granatiranje hrvatskih položaja. Uz to, zauzimanjem Vlaštice hrvatskim snagama bi Trebinje, odakle su dijelom kretali napadi na Dubrovnik, bilo kao na dlanu te bi takve aktivnosti mogle biti spriječene još u začetku. Ta je operacija planirana kroz duži period.

Izvidnici 4. gardijske i 163. dubrovačke brigade tri mjeseca su ‘češljali’ teren tražeći najpogodnije pravce djelovanja. Na kraju je odlučeno da 3. bojna 4. gardijske brigade ide zapadnom padinom na sam vrh Vlaštice, 2. bojna 163. brigade južnom padinom na Ilijin vrh, a jedna satnija 1. bojne te 163. brigade poslana je da zauzme važnu kotu Buvavac. Topništvo Hrvatske vojske davalo im je snažnu potporu na svim pravcima djelovanja.
Bila je kasna jesen, popodnevni sati, spuštala se noć. Mate i njegova skupina krenuli su prema jednoj od uzvisina, Mrkasin brdu. „Odjednom prema nama stane dolijetati tridesetak granata. Mate kao da je osjetio skori kraj. Uspravio se, a uvijek je bio prvi, kao da želi u sebe primiti sve te metalne nakaze, i povikao: Živila Hrvatska!“, ispričao je njegov suborac.

Pogodili su ga brojni geleri po cijelom tijelu, ali smrtonosan je bio onaj koji mu se zabio u potiljak. Preminuo je u dobi od 23 godine. Bio je drugo od petero djece u obitelji Ane i Marijana. Nadimak Čigra dobio je zbog brzine i odlučnosti koje su ga krasile.
„Idemo rode“, njegova je uzrečica koju je obično izgovarao kad bi se ukrcavali u autobuse i odlazili na ratišta. Bitka za Vlašticu završena je nekoliko dana kasnije, 26. listopada. Hrvatska vojska je na tom prostoru bila u aktivnoj obrani do siječnja 1996. kada su ih na tim položajima zamijenile snage HVO-a. Danas je ta planina dio hrvatske općine Ravno i u Federaciji BiH.

Treba podsjetiti kako je za obranu Dubrovnika život položilo 36 Imoćana. Stoga je u Cisti Velikoj na otvaranju Spomen-parka bio i nazočnima se obratio i Mato Franković, gradonačelnik Dubrovnika. Izrazio se poštovanje svim žrtvama i njihovim obiteljima.
“Ono što moramo raditi je njegovati kulturu sjećanja. Često neki pokušavaju relativizirati Domovinski rat i naše nasljeđe iz Domovinskog rata na koje možemo i moramo biti ponosni“, rekao je Franković.
Ponovio je riječi pokojnog generala Nojka Marinovića, zapovjednika obrane Dubrovnika, koji je kazao kako našu djecu moramo učiti da pamte, ali ne i da mrze, jer pamćenje je alat, a mržnja golem teret.
„I zato upravo i ovaj spomenik Matu Vučku Čigri, njegujmo kulturu poštovanja i pamćenja da znamo koliko smo teško stekli našu slobodnu i neovisnu Domovinu”, rekao je, među ostalim, gradonačelnik Franković te se posebno zahvalio svim postrojbama što čuvaju sjećanja na Domovinski rat.
Spomen-park zaista izgleda lijepo, primjereno, tu će dolaziti generacije mladih koji moraju znati tko su junaci Domovinskog rata, poručeno je s njegova otvorenja.

Organizatori podizanja Spomen parka su Udruga Imotski sokolovi, Udruga dragovoljaca 3. bojne, Udruga veterana 4. gardijske brigade, Kulturno-umjetnička i športska udruga Cista Velika te mještani toga mjesta, a potporu je pružilo i Ministarstvo hrvatskih branitelja.
Godinama se već u Cisti Provo održava i Memorijalni malonogometni turnir s Čigrinim imenom. Prije samog otvaranja turnira u tamošnjoj crkvi Svetog Jakova služi se misa zadušnica za pokojnog Matu, branitelja i dragovoljca, osobe kojom se ponose u njegovoj rodnoj Cisti Velikoj.

„Čigra, dok je Cišćana, tvoje ime izblijediti neće. Hvala ti! Neka ti je laka hrvatska zemlja, koju si životom branio“, kazali su njegovi sumještani.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.