Milijunašica žestoka napala predsjednika Milanovića: Pupovca proglasio uništavateljem Srba, a Glavaša herojem

Milijunašica žestoka napala predsjednika Milanovića: Pupovca proglasio uništavateljem Srba, a Glavaša herojem

“Postalo je dosadno”, požalio mi se nedavno moj prijatelj, penzionirani pravnik i filmofil, ljubitelj bezobrazno montiranih književnih i filmskih citata, ali i onih otmjenih svoga zavičajnika Njegoša, cinik kojeg nije slomio ni gubitak lijeve noge, izgubljene zbog nečije greške u medicinskom svemiru, za koju nitko nije platio. “Uvijek možeš postati pjesnik”, izazivam ga, “to je tvoj Orion, Cendrars ti ne bi zamjerio.” Vrijeme provodi kao Hitchcockov junak iz filma “Prozor u dvorište”. Kako su mu prije izvjesna vremena naprčili zgradu pod nosom, ostao mu je samo prozor. Građevinska mafija, kao uostalom bilo koja mafija, nema milosti, prenose Novosti tekst Mire Bićanić.

“Nema zemlje za starce”, dobacim mu, “ali je zato ovoga ljeta grad naš, čim umorne kolone trudbenika krenu put Jadrana.” “A možda jednom ipak i Trst”, razvedri se on malo, nostalgičan prema aspiracijskim metaforama svoje mladosti. “A ni prozor ne smije pasti, jebiga, nemoj me iznevjeriti”, dodajem za svaki slučaj. “Ne znam, za to je bio zadužen Kalinić”, smijulji se stari, “a i on je kapitulirao.” Premalo smo mu plaćali, konstatirali smo sa žaljenjem, a i taj tenk, nije bilo razumijevanja, nije ga uspio izmoliti kroz silne godine, i što mu je preostalo negoli predati časno svoju patriotsku dužnost čuvara grada u hitnim situacijama.

Nastavili smo lamentirati nad nizom nezaboravnika, junakinja i junaka naše ur-mitske stvarnosti koji nas više neće uveseljavati, što je moga druga počelo činiti depresivnim. Postalo je dosadno. Pa jest. Što će nam život bez Mokre Majice, nogometne braće Dalton s paralelnom domovinom, Horvatinčićevih ispričnica, Pokojnika koji se nije uspio legalno čak ni ukopati.

Nabrajali smo tek one koji su se upisali u hrvatsku vječnost zabavljajući nas genijalnim stand-upom, začinjavajući tako turobnu stvarnost dijarejičnim magijskim realizmom proizvedenim u bespućima vlastitoga mozga. Istina, teško je, ali naći ćemo mi već kompenzaciju za trajne, smijehom oprane, duševne boli. Pa procijedim nekako: “Imamo… Predsjednika!” Nisam to uzviknula slavodobitno, nego s ponešto rezerve, tek toliko, kandidat za prvu ruku. “Jebeš njega”, uzdahne stari, “da ga zatoče u ćeliju ko skupa Tita, Đilasa i Mošu, taj ne bi bio smiješan.”

As koji nema protuargumenta ipak nas je nekako doveo do zaključka da nitko nije savršen, i da drugu Predsjedniku treba dati priliku. Zasada se profilira, trebat će vremena za usavršavanje. Doduše, imao ih je on i dosada: u svom prošlom životu, a našem jedinom, bio je Premijer, no tek je kao Predsjednik otkrio nešto što se zove – karakter. Pa ako je dosada i fulao smisao dotadašnjeg života, sigurno više neće. U pet godina zasigurno će ostaviti kakav trag čovještva po kojem će ga istorija našega naroda, te inferiornih naroda u okruženju, pamtiti. Zasada, a to već nije malo, afirmirao se kao zaštitnik zlostavljanih žena i siromaha, samopočastio se i titulom “majke srpskoga naroda”. “Za krađu identiteta Marka Oreškovića treba ga kazniti”, rekao je stari malo sanjalački. “Neoprostivo”, rekoh.

Dok je bivša predsjednica države bezpridržajno držala da si Srbi sami prijete i proizvode autoharangu jer ne vole svoju državu – u kojoj su ih čuvali heroji poput Glavaša – Predsjednik ih je najprije kao zaposlenik Ministarstva, potom partijski kadar i konačno na najvišoj ljestvici kao premijer sve vrijeme majčinski spašavao. Predsjednica je imala ulogu zle maćehe, i bila je prilično uvjerljiva, a Predsjednik je u tajnoj spasilačkoj misiji bio dobri ćaćko. Dobri ćaćko nagrađuje i kažnjava pa je vođu Srba u Hrvatskoj proglasio uništavateljem svoga naroda i profiterom koji se okoristio njihovom tragedijom, a Glavaša herojem kojem ova država ima vratiti odlikovanja.

Mira Bićanić

Pošto se konačno autao, Predsjednik je prokazao još sumnjivih lica. Gospođi Sarnavki, koja slučajno ponešto zna o zlostavljanju i ubijanju žena u Hrvatskoj, zamjerio je neglamurozan naziv organizacije koju je osnovala, a i nekakav logičarski (!?) krimen. Gdje je ta uopće bila dok se on zalagao i borio… u Taču, recimo, za ljudska prava žena na dostojanstven život bez batinanja i straha. Na red je došao i neugledni profesorčić, rečeni podrepak prof. dr. Dejan Jović. Iako ovaj međunarodno ugledni profesor i znanstvenik nije vulgarno piskaralo, kako je Predsjednik usput počastio i stanovitu neuspješnu i slabo poznatu književnicu Vedranu Rudan, ipak objavljuje kontroverzne pizdarije neuhvatljive i neshvatljive Predsjednikovu intelektu i kuženju svijeta. Ingeniozna analitika Vunderkinda s Pantovčaka zakucala je i rijetko nebistrog Dalmatinca Borisa Dežulović. To je najgori slučaj neznalice, vagabonda i društvenog parazitizma, kirurški precizno rasjekao je Predsjednik našavši u Staljinovoj pravno-sudskoj praksi utjehu što su takve ljudske kreature nekoć u prijateljskom SSSR-u slali u gulage na rehabilitaciju. I meni se malo zamjerio taj Dežulović. Kad se samo sjetim njegove kukavne reportaže o ulasku u mrtvi Vukovar, hulja novinarska i smucalo, dok se u to isto vrijeme današnji Predsjednik preznojavao u Zagrebu… ma zgadi mi se ovaj život. Poželim si sudbinu svih onih Glavaševih štićenika koje je branio ganuvši Predsjednika. Čim se ukazala prilika, odlikovanja su stoga vraćena na prsa ljudine, čija djela u budućnosti svakako zaslužuju guslarsku poemu naslova Selotejp i Garaža.

Kako je Predsjednik skrbio o Srbima, i oni su spašavali njega svojim glasovima koji su desetljećima uzalud putovali u sjedište SDP-a, dok je još bio Račanov podrepak. Činio je to diskretno, ali tko bi mu zamjerio: činiti dobro, a da to nitko ne zna niti prepoznaje, tajna je misija mnogih znanih i neznanih domoljuba koju živimo trideset godina. Jednom će i slijepi progledati, mutna rijeka će se razbistriti, sve one pojave koje obrnuto iščitavamo ili ih pak zlonamjerno tumačimo, onako, nalik na orvelizme u ovoj mutnoj stvarnosti: rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć. Uz Predsjednika otkrivat ćemo vrli novi svijet, bez čuđenja.

Bio je 1. srpanj i stigao mi je odgovor: Predsjednikov trenutak istine za koji nitko nikada ne zna kada i u kojoj prigodi će se dogoditi, uslijedio je u Karlovcu gdje je prisustvovao predstavljanju obljetničke monografije o brigadi “Gromovi”. Domoljubno potentni i fizički zadrigli, nalik Predsjedniku, a gromoviti kad zatreba domovini, bivši ostarjeli vojnici pobožno su slušali panegirike ratu, obrani, herojstvu iz usta čovjeka koji im se po godištu i srčanosti mogao pridružiti, ali je tih godina imao preča posla. Dok su Predsjednikove misli već plazile po švedskom stolu nakon izgovorenih napitnica i nazdravnica, moje misli odlutale su prema Đakovu i grobu Josipa Reihl-Kira, koji je ubijen na “gromoviti dan” prije trideset godina. Od domovine je dobio 16 metaka od sunarodnjaka koji je bio pristojno plaćen za taj čisti, sveti, domoljubni čin. Ime Josipa Reihl-Kira Domovina ne slavi, ono nikada neće biti upisano u kalendar državotvornih svetaca. No on je ionako odavno postao Orion čija svjetlost svih ovih godina dopire do izmučenih duša željnih istine i pravde. Na drugoj strani svemira, onoj tamnoj, bez blistavih zviježđa, pun ljubavi prema sebi, Predsjednik će svakoga jutra ponosno pozdraviti svoj dosadašnji minuli rad. Onaj dedin iz Radovana III, zaključuje su svom tekstu Mira Bićanić.

Mira Bićanić (Virovitica, 1973.) je prva i jedina natjecateljica koja je 14. lipnja 2003. osvojila milijun kuna u TV kvizu Tko želi biti milijunaš?.[1] Prije milijunaša, radila je u Poljoprivrednoj školi, a danas radi u zagrebačkoj Pravoslavnoj gimnaziji kao profesorica hrvatskog jezika.

Na posljednjem pitanju, iskoristila je pomoć “pitaj publiku”. Njeno posljednje pitanje bilo je: Koja je od navedenih tv-voditeljica godine 2001. istrčala Pariški maraton? Ponuđeni odgovori bili su:

A: Mirjana Hrga B: Sandra Antolić

C: Mirna Zidarić D: Ines Preindl

Točan odgovor bio je pod B i odgovorila je točno i osvojila glavnu nagradu u TV kvizu.

Foto: Hina

Facebook Comments