Hrvatski književnik Miljenko Jergović dao je veliki intervju za beogradski NIN. Govorio je o odnosima Hrvatske i Srbije te o fenomenu Aleksandre Prijović koja je u Zagrebu napunila pet Arena. Posebno je zanimljiva njegova analiza o “načitanosti” političara u Hrvatskoj i Srbiji.

U Beogradu su vas dočekale demonstracije, studenti i policija na ulicama, protesti zbog izborne krađe i negiranje izborne krađe. Čini se da je sve kao nekad, imate li dojam da Beograd desetljećima ne izlazi iz istih matrica?

Nije to samo u Beogradu i u Srbiji. Meni se čini da se cijela ta političko-društveno-kulturna ceremonija u zemljama bivše Jugoslavije iz sezone u sezonu samo ponavlja. U slučajevima BiH i Hrvatske ponavlja se, recimo, od trenutka kada je završen rat, a u Srbiji to ponavljanje traje, čini mi se, još od prije , od onog čuvenog devetog ožujka. Pa od 9. 1991. maltene je svaki sljedeći dan neki novi Deveti ožujak. To vjerojatno mlađe generacije ne osjećaju, ali mi stariji to osjećamo kao neku vrstu pritiska, kao neku vrstu stalne proizvodnje vječno iste tjeskobe i to je zapravo tužna istina našeg postjugoslavenskog postsocijalizma.

Dakle, kod nas se ništa ne događa, mi imamo stalno ponavljanje istog, s tim da je u Srbiji to sad na nekoj prividno nižoj razini nego recimo u Hrvatskoj, jer Hrvatska je kao u EU, Hrvatska je u Schengenu, u Hrvatskoj postoji euro kao sredstvo plaćanja… Međutim, ako tamo provedete malo više vremena, dakle ne samo tri, sedam ili deset dana, koliko ja provodim u Beogradu, onda shvatite da nema neke suštinske razlike i da je to, nažalost, sve vrlo slično.

Zanimljivu tezu ste iznijeli nedavno u tekstu „ Aleksandra Prijović i Dara Bubamara su milenijski projekti Ministarstva kulture Hrvatske“. Objašnjavate da je pet Arena koliko je u Zagrebu napunila Prijovićka zapravo zasluga državne politike koja godinama temeljno pokušava negirati i i zatirati tzv. „zajednički kulturni prostor“ i da onemogućava normalnu susjedsku komunikaciju i interakciju kultura sa različitih strana bivše Jugoslavije?

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Katolička aktivistica o fotografiji s dočeka Nove godine koja je podijelila Hrvatsku: Ovaj proces podsjeća na veliku seobu naroda

Ne samo pet Arena Aleksandre Prijović, nego u svakom hrvatskom gradiću i varošici, uključujući i one koje su poznate, kako bi se to politički korektno reklo, po priličnom neraspoloženju prema Srbima ili srpskoj nacionalnoj manjini, dakle u svim tim mjestima postoji neki klub, neki Dom kulture ili neki objekata gdje gostuju pjevačice i pjevači raznoraznih derivata turbo-folka iz Srbije.

To je krenulo posljednjih godina?

Ne, to je otprilike krenulo kao masovni, jaki trend negdje od 2002, 2003, možda 2005.godine. To je vrlo rano krenulo, ali to je bila onako neka stvar koja se svugdje događa, koja je svima velika zabava, ali o tome se ne govori jer se ne može artikulirati u okvirima nacionalnog i nacionalističkog narativa, da se tako izrazim. Jer, publika novokomponirane narodne muzike, odnosno turbo-folka i svega što iz toga proizilazi, je zapravo svugdje ona populističko desno nacionalistička publika. Srpski turbo-folk je recimo glazba svakog viđenijeg hrvatskog nacionaliste. Oni kad se žene oni imaju pjevačice iz Srbije. Čuveni hrvatski „vatreni nogometaši“ koji su jedan od simbola hrvatskog domoljublja, njima je to, uz Thompsona, njihova glazba. I to je OK.

Kako to objašnjavate?

Dugo je to za objasniti, meni je to zanimljiv fenomen. Što je zapravo svih ovih godina radilo Ministarstvo kulture? Oni su svih ovih godina pokušavali ukinuti činjenicu postojanja nečeg što bismo mogli nazvati zajedničkim kulturnim prostorom. Zajednički kulturni prostor Srba i Hrvata i svih ostalih južnoslavenskih naroda je nešto što je mnogo starije od Jugoslavije. Čak bi se moglo reći da je u jednom trenutku Jugoslavija i nastajala iz činjenice zajedničkog kulturnog prostora, iz naših sličnih povijesnih iskustava, iz tog „prokletstva“ zajedničkog jezika i iz činjenice što iz te velike jezičko-kulturne i povijesne bliskosti proizilazi zajednički kulturni prostor.

Jednako kao što Nemci, Austrijanci i Švicarci imaju zajednički prostor, mislim, nisu ga oni birali, naprosto, to je posljedica njihovih identiteta. I već 30 godina je u srži hrvatske kulturne politike, kao zapravo i kulturnih politika svih drugih na ovim prostorima, to da se nekako zaboravi i na zajednički jezik i na zajednički kulturni prostor i da svi mi jedni drugima kao budemo stranci. I ako ćemo čitati knjige s one strane granice da mi to nekako čitamo kao da su to strane knjige. Pa je onda u Hrvatskoj bio pokušaj sa Dragojevićevim “Ranama” da se titluju srpski filmovi, od toga se odmah odustalo jer je bilo komično.

I svi ti pokušaji su propadali, sve inicijative koje su išle tome da se nekako ti narodi i te kulture razdvoje i distanciraju su propadale, a sa tim propadanjem je jedino komunikacija tzv. elitnih živih kultura bila sve otežanija, sve usporenija i sve više onemogućavana. Tako da je recimo potpuno onemogućeno, i to ne političkim nego ekonomskim putem, da se srpske knjige prodaju u Hrvatskoj a hrvatske u Srbiji. O tome danas ne možemo ni razgovarati jer je tolika razlika u cijenama knjiga u Hrvatskoj i u Srbiji da čak i kad bi sad neko dobrom voljom omogućio da to normalno ide, to bi bilo besmisleno jer je iz perspektive Srbije jednostavno preskupo.

Dakle ta stvar je odrađena, ali se istovremeno negdje u podzemlju i ispod svega toga događao taj fenomen srpskih narodnjaka, tj. srpskog turbo-folka, koji je zapravo identitetska muzika hrvatskog nacionalizma s jedne strane, a s druge strane, što je za mene najčudnije, to je muzika tzv. mladih generacija, onih koji su se rađali puno, puno nakon Jugoslavije, recimo oko 2000.godine. To je zapravo bila publika Aleksandre Prijović u Zagrebu. To je, s jedne strane zaista neobično, jer otkud oni i Aleksandra Prijović?! Otkud oni i Dara Bubamara, Ceca i sve što vam može pasti napamet.

Tu recimo bliskost jezika nije dovoljno objašnjenje, jer ta generacija je već u velikoj mjeri anglofona. Engleski je njihov drugi jezik, ali je svejedno, njihova muzika srpski turbo-folk.To znači da je, na žalost svih naših ministarstava kulture i svih naših „patriota“, da je zapravo ta infekcija međusobnim kulturama i kulturnim idiomima, toliko duboka da je zapravo neizlječiva. Da je zapravo snažnija i od samog jezika. I ako vi ljudima zabranite, što znam, Partibrejkerse i Električni orgazam, ako im objasnite da to nije njihovo nego je nečije tuđe, onda ćete dobiti Aleksandru Prijović i Daru Bubamaru. To je nekako božja pravda i to je super.

A da li bismo svejedno imali Aleksandru Prijović u zagrebačkoj Areni da nije bilo takve državne politike, odnosno da je bila sasvim suprotna i omogućavala normalnu kulturnu razmjenu?

Imali bismo Aleksandru Prijović u Areni ali istovremeno bismo imali i Jugoslovensko dramsko u Zagrebu ili Hrvatsko narodno kazalište u Beogradu. Naprosto bi cijela stvar bila na nekoj višoj razini i ne bi bila tako bolna i uznemirujuća. Znate, kad u Zagrebu 90 000 ljudi, jer pet Arena je 90 000 ljudi, u pet dana posjeti jednu kulturnu manifestaciju, onda je ta manifestacija naprosto neka užasno jaka identitetna točka, da se tako izrazim. Onda je ta manifestacija izraz kulture jedne sredine. Jer to znači, statistički govoreno, da je više od deset posto građana tog grada pohađalo tu kulturnu manifestaciju, iako nisu samo Zagrepčani išli. A ta kulturna manifestacija je Aleksandra Prijović. Pa stvarno, ja da sam nacionalista mene bi zdrmao infarkt. To je strašno, to je užasan poraz, a do tog poraza su doveli sami, to su tražili, to su htjeli i to su dobili.

Zašto bi priznavanje nekakvog zajedničkog kulturnog prostora predstavljalo prijetnju državama bivše Jugoslavije?

To je ona blažena nacionalistička naivnost koja proizvodi iluziju čistih identiteta. Ta blažena naivnost je zapravo i krvava i krvoločna ali je zapravo naivnost. Gotovo da je ganutljivo biti toliko naivan i vjerovati da može postojati nešto što je srpsko a da nije barem malkice hrvatsko i da može postojati nešto hrvatsko što nije i malo srpsko.

Vaše knjige su prevedene na dvadesetak jezika, u Europi vas smatraju europskim, čak svjetskim piscem, u Srbiji vas čitaju i poštuju, a kako stojite u Hrvatskoj?

Oni koji me čitaju, ako je na meni to da kažem, oni me vrlo često slijepo obožavaju. A oni koji se o onome što ja pišem informiraju iz druge ruke, ili o meni sve znaju a da me i ne čitaju, oni me mrze kao najcrnjeg neprijatelja.

Kako iz druge ruke?

Ili su čuli od nekog ili su na nekom domovinskom patriotskom sajtu pročitali da sam ja opet bio u Beogradu i da sam ogovarao Hrvatsku i da sam ja, evo, u beogradskom NIN-u, u njihovoj emisiji, pljuvao po Hrvatskoj i da je to bilo strašno i da su se i Srbi svi redom zgražavali kako je to. Eto, to je otprilike taj nivo i taj izvor saznavanja.

Komentirati ste nedavno koliko su načitani hrvatski političari pa ste rekli da vam se čini kako se njihova literatura uglavnom svodi na zapisnike sa sjednica Sabora ili Vlade. Kako u tom smislu procjenjujete predsjednika Srbije, on često citira razne državnike, književnike, filozofe. Da li vam djeluje da ima spremljene citate ili je to odraz njegovih čitalačkih navika?

U Hrvatskoj sam u tom smislu navodio pozitivan primer Zorana Milanovića kao nekoga tko nešto čita, a kao negativan primer Andreja Plenkovića koji ništa ne čita. Kad su ga nakon Sajma knjiga u Zagrebu pitali koju je posljednju knjigu pročitao, on je spomenuo Johna Grishama i to je nešto što me baš ojadilo. Plenkoviću se u rječniku svakodnevnog i forumskog i televizijskog govora čuje da nije pretjerivao u životu sa čitanjem. Kažu da on govori mnoge strane jezike, ako ih govori onako kako govori hrvatski, to zaista nije previše.

Vučić je tu jedna zanimljiva figura i o tome sam razgovarao sa nekim svojim beogradskim prijateljima, a moji prijatelji su redom ljudi koji nisu Vučićevi fanovi. Nemam ni jednog prijatelja koji je Vučićev fan tako da ne znam ni kako to izgleda ni kako bi izgledalo to prijateljstvo.

I ja sam tu pokušavao objasniti nešto što je njima bilo potpuno neprihvatljivo kao teza, a to je da Vučić nije posve nenačitan i neznatiželjan čovjek. On je nešto čitao i to što je čitao često je čitao i s razumijevanjem i ne bih dalje od toga išao. Ali, način na koji se on ponekad sjeti nekog knjiženog dela ili kontekst u kome se on ponekad sjeti nekog pisca je iznad standarda hrvatskog predsjednika Vlade a bogami reći ću i srpske premijerke. Ne mogu se sjetiti da je Ana Brnabić ikad spomenula ijedan književni tekst ili ijednog pisca i ona recimo govori kao neko tko nije pretjerivao sa čitanjem.

Predsjednik se inače prečesto pojavljuje u javnosti, njegovi suradnici i sljedbenici ga neprestano i neumjereno hvale, a s druge strane, njegovi protivnici ga kritiziraju i krive za sve i svašta. Imate li vi dojam da se ovdje sve vrti oko Aleksandra Vučića?

Da i to izgleda jako loše i jako zlokobno, što se vidjelo i u događajima oko izbora. Jer, na stranu sve priče o krađama, na stranu svi bugarski vlakovi, na stranu sve ono što su činjenice i što nisu činjenice, ali jedno svi moraju priznati. Na tim izborima je s jedne strane sudjelovao Aleksandar Vučić a s druge strane je sudjelovala opozicija. Nije s jedne strane bio SNS a s druge opozicija, nego su bili Vučić i opozicija. To nešto o nečemu govori i to nije najsretnija moguća stvar za demokraciju u jednoj zemlji.

A s druge strane, kako je on prilično opsjednut javnošću i kako je sa svakom sljedećom fazom vladavine, on sveobuhvatniji u preuzimanju svih poluga i elemenata te stvarnosti, na trenutke se recimo, sa strane gledajući, a ja Srbiju pratim preko srpskih medija a ne hrvatskih, to je ogromna razlika, čini se kao da Srbija postaje na neki način zarobljenik Vučićeve psihologije. Kao da cijela zemlja živi njegova dobra i loša raspoloženja, njegove unutrašnje histerije, nervoze, njegove doživljaje stvarnosti i onoga što nije stvarnost i kao da psihologija jednog čovjeka guta cijelu zemlju.

Eto, to je ono što se čovjeku učini kad zemlju gleda sa strane, pogotovo kad krenem svako večer pratiti Dnevnike RTS-a. I to da svaki Dnevnik počinje da je predsjednik Vučić ovo, predsjednik Vučić ono, nekako vrlo čudno djeluje na čovjeka. A neobično je to što nitko od mojih prijatelja ne prati srpske medije, a pogotovo RTS, koliko ja pratim. I zapravo ste pod puno većom fascinacijom time ako stvari gledate sa strane nego ako ih živite iznutra, jer ako ih živite iznutra imate svoj život, nešto radite, imate tisuću problema i ta vlast vam stvara tisuću nekih drugih problema i vi u tome ne sudjelujete na takav način. To je neobičan efekt.

Uskoro će biti dodijeljena na 70. NIN-ova nagrada, mislite li i dalje da nema važnijeg književnog priznanja, ne samo u Srbiji, nego mnogo šire, na prostorima cijele bivše Jugoslavije?

Naravno da nema, s obzirom na 70 godina tradicije, s obzirom na to što je ta nagrada bila u najvećem djelu svog trajanja, najprije kao svejugoslavenska nagrada, potom kao nagrada srpsko-hrvatskog jezičkog područja i na kraju kao srpska nagrada. Treba samo pogledati u tih 70 godina tko su bili njeni dobitnici, koje su to bile knjige, što su te knjige učinile nakon što su bile nagrađene i onda vidjeti koliko je ta nagrada velika i važna.

Naravno, dok se o tome misli i govori, opet se ima i ono drugo na pameti. Jer tu nagradu ne čine samo oni koji su je dobili i knjige koje su je dobile, nego je čine bogami i knjige koje je nisu dobile. A povijest NIN-ove nagrade započinje i prvom naknadno komponiranom aferom sa onim tko nije dobio tu nagradu, a to je, ni manje ni više, nego Ivo Andrić. Andrić nije mogao dobiti NIN-ovu nagradu za “Prokletu avliju” jer su to proglasili novelom, što “Prokleta avlija” naprosto po broju stranica i po broju slovnih znakova nije mogla biti ni te 1953/54 godine, a danas pogotovo nije.

I bilo bi zanimljivo kad bi se neko potrudio pa napisao neki novinski tekst, analizu koliko je romana nakon 1954.god. dobilo NIN-ovu nagradu a da su imali manje slovnih znakova od “Proklete avlije” i koji su to sve romani bili. Sklon sam vjerovati da je skoro polovina dobitnika NIN-ove nagrade romani sa manje ili približno isto slovnih mjesta kao “Prokleta avlija”.

Već i sama činjenica da mi 70 godina kasnije pričamo o tome kako “Prokleta avlija” nije dobila NIN-ovu nagradu govori koliko je ta nagrada velika i važna. Jer tako se otprilike još samo o Nobelovoj nagradi govori. Samo za Nobelovu nagradu govorite tko je sve nije dobio, kome je sve uskraćena. Zamislite, oni Borgesu nisu dali Nobelovu nagradu! E, pa tako zamislite, Ivo Andrić za “Prokletu avliju” nije dobio NIN-ovu nagradu.

Foto: Hina