Miljenko Jergović bez milosti za “provincijskog doktora Beroša”: Bio je najslabija karika. Stradat će jer nije čitao “Majstora i Margaritu”

Miljenko Jergović bez milosti za “provincijskog doktora Beroša”: Bio je najslabija karika. Stradat će jer nije čitao “Majstora i Margaritu”

Miljenko Jergović u svojoj kolumni u Večernjem listu analizira dosadašnji rad ministra Vilija Beroša i upozorio na njegove najveće propuste.. Donosimo najzanimljivije dijelove kolumne u kojoj Jergović žestoko kritizira “liječničke kastu” .

“Vjerujem Viliju Berošu, liječniku zagrebačkom i rođenom otočaninu, koji je lijepo pozagrepčio svoj hvarski naglasak, e da se ne bi izdvajao, kao što se izdvaja onaj Korčulanin Bačić kada kaže da on uopće ne zna tko je taj Fagot u bermudama, premda mu je iz proračuna Beroševa ministarstva – kako je to genijalno razotkrila skupina književnih analitičara iz Telegrama – isplaćeno stotinu tisuća ili milijuna nacionalne valute, na ime rada na besplatnoj aplikaciji za web-stranicu. Otprilike tako nešto. Nitko Berošu ne vjeruje da mu Korovjov nije prijatelj i životni partner u kartanju i razabiranju suština, ali ja mu vjerujem. Tako to biva sa slabim karakterima i sramežljivim prirodama kada se oko njih počnu rojiti svi ti dobri znanci i prijatelji koje steknete nevoljom napredovanja na društvenoj ljestvici i nedaćom opće predrasude da niste baš tako beznačajni i da bi od vas moglo biti koristi. Moja sućut i empatija prema Berošu tim je izrazitija što znam i vidim da je on, nesretnik, u sve upao kao što sitan komedijant upadne u veliku tragediju. Lošim slučajem, koji je izgledao kao dobar slučaj. Upravo kao u “Majstoru i Margariti”. Pritom sumnjam da je Vili Beroš čitao “Majstora i Margaritu”. Najviše će zato i stradati. Ako već nisi čvrst karakter i nemaš dušu divljaka, onda čitaj!

Ministar je postao jer je njegov prethodnik prevršio mjeru. Stalno je pokušavao biti veći od vlastitih šefova pa ga je to došlo glave. Beroš je kadroviran kao vječno manji. I to je dosta dobro izgledalo u društvenoj predstavi i priredbi koja je započinjala prošle zime, nailaskom epidemije COVID-19. Nacija se, u strahu od kobne i smrtonosne prehlade, namah zaljubila u tog liječnika kao u neki plišani totem. Teddy Bear, rekli bi Amerikanci, pa još s onim ne naročito ekspresivnim licem, Hrvatima je postao dobra i draga maskota njihova velikog straha. Njegova ultimativna dobrota, koja je podsjećala na dobrotu pedagoških pomagala, lutkica u dječjim zubarskim čekaonicama, bila je dodatno naglašena društvom u kojem se zatekao: jedan profesor općenarodne obrane i dvoje kreacionista u borbi s virusom, od kojih je jedan, muškarac, dodatno antipatičan, jer se, izgleda, tuče s ljudima zbog parkirališnih mjesta. U tom je društvu Vili Beroš naprosto morao izgledati pristojno. I bio je najslabija karika. Jer Korovjov u bermudama dobro zna da su velike pare tamo gdje je i velika nesreća. I onda se traži najslabija karika da se do novca dođe. Jednostavno je to, piše u romanima, novelama, pripovijetkama.

Književnik Miljenko Jergović

Medicina je oduvijek bila ozbiljan studij, koji čovjeku mijenja sudbinu i karakter. Zato je trebao postojati netko tko bi marljive cure i dečke iz provincije, kojima kemija dobro ide, a krvi i leševa se ne boje, neprestano odgovarao od pogibelji medicine. Neka idu na teologiju ili strojarstvo, neka pođu na vojnu akademiju, to je uglavnom besplatno, samo neka ne studiraju medicinu. Jer bi za medicinu trebalo golemo prethodno obrazovanje, kakvo liječnici uglavnom nemaju, velika obiteljska tradicija i silan moralni kapacitet. Liječnik se u svom poslu igra životom i smrću, i vlada strepnjama i strahovima zajednice. Liječnik se izdiže iznad provincije iz koje je potekao i iznad svoga podrijetla. On je iznad svakoga svog pacijenta. Liječnik je iznad tiranina, suca i dželata. On mrtve lakše broji nego što ih broji general. Za liječnika svi su ljudi potencijalni mrtvaci. Medicinu bi, kažem vam, trebali studirati vrlo obrazovani i čvrsti ljudi. Najbolje oni kojima su očevi, bake i djedovi već bili liječnici.

Beroša su, međutim, naučili da mu svaka smrt daje na značaju i autoritetu. To se u liječničkoj praksi uči, premda ne baš tako. I on je s lakoćom na sebe primio nekoliko valova epidemije. Nije on kriv za ono što čini virus, zar ne? Sve je to volja Božja, epidemija je posljedica nedovoljno čvrste vjere, reći će njegovi kolege stožeraški kreacionisti, a zatim će munjevito cijepiti sebe, svoje bližnje i svoje kućne ljubimce. Za svaki slučaj. I tu će, od cijepljenja, mrtvi malo-pomalo početi padati na dušu ministra zdravstva. Zašto je kupovao najjeftinije cjepivo, kojeg onda nije bilo? I zašto je kupovao manje cjepiva nego što je mogao? Zašto nije podnio ostavku kada su drugi učinili tu grešku, koju sad neodgovorno pripisujemo njemu? Kako može vladati uz toliko mrtvih? I zašto je onom nasmijanom liku s kamerom, u bermudama i s japankama na nogama, dao novac ni za što? Pitanja su to koja Beroš teško može shvatiti, jer se to ne nauči na studiju medicine. Ali piše u knjigama, recimo u “Majstoru i Margariti”. A dugovi veledrogerijama i reforma zdravstva? Ne, ne, to su sezonalne litanije koje se počnu izgovarati tek kada se očekuje da glasnik iz vlade ministru zdravstva donese svilenu maramu. I uz tu maramu katil ferman. Vili Beroš ni ne sanja da postoji nešto što se zove katil ferman. Video Player is loading. Hrvati se lako razočaraju. Hrvati su mahom poput čitateljica ljubavnih roto-romana i gledateljica telenovela. Emocije su im burne i jednostavne. Nije ni čudno što im, Hrvatima, o djeci i potrebitima odlučuju autorice sapunica. One najbolje znaju kako počinje i gdje završava život čovjeka Hrvata. Tako su se razočarali i u svoj plišani totem. Još se pred ljeto o Viliju Berošu govorilo kao o sigurnom HDZ-ovu kandidatu za gradonačelnika Zagreba. Rejting mu je sunuo u nebo. Zaljubilo se u njega muško i žensko, bez predrasuda. A on je svoj skromni puk pozdravljao pod bijelim šeširićem, s pjevačicom uza se, negdje sa svoga otočnog ljetovanja. Taj šeširić, opet šeširić!, bio je znak da Beroš nema sebe pod kontrolom. I kako bi se imao pod kontrolom kad je naokolo toliko znanaca, osobnih i stranačkih prijatelja, ljudi koji bi za njega dali život pa sad od njega očekuju da to isto učini. Ali odmah.

Njegovo propadanje uslijedilo je na jesen. S cjepivima je sasvim izgubio kontrolu. S cjepivima Hrvatska se pretvorila u zemlju iz stripa Alan Ford. Svud naokolo izbili su opskurni tipovi. Započele su velike generalne probe cijepljenja na Velesajmu, a statističari u režimskim medijima stvorili su sustav fantastične aritmetike, prema kojem je cijepljen već respektabilan broj Hrvata. Plenković, Berošev šef, čija je uloga u njegovoj sudbini još uvijek neizvjesna, ali rekao bih da je Plenković njegov Woland, rekao je da će do kraja lipnja biti cijepljeno pedeset i pet posto građana. Naravno, to je tehnički nemoguće obaviti u okvirima predvidljive i dosadne akademske statistike i aritmetike, ali u sustavu fantastične aritmetike sve je moguće. Da biste u ovakvoj zemlji, s ovakvim zdravstvom i ovim žalosnim Berošem postigli imunitet krda, morate najprije građane pretvoriti u krdo. Pa da ih više ne vodi ono što stvarno misle, kao ni ono u što zbilja vjeruju, nego da krenu u tutanj i stampedo, onako kako to odredi veliki meštar sviju hulja, koji je u ovoj epizodi maskiran u Ursulu von der Leyen. U prijevodu romana na hrvatski ona će se zvati Urša od svetih Laži. Ili tako nekako, još grotesknije. Volio bih da Beroš doživi dvostruko otkrivenje. Od zla i dobra. Od zla: da svojom plitkom medicinarskom sviješću dokuči odgovornost za mrtve. Od dobra: da shvati tko je taj čovjek u bermudama koji viri iza kulisa. Pa da se osvrne i osmjehne mu se u kameru”, piše Miljenko Jergović

Facebook Comments