Gost prvog Pressinga u 11. sezoni emitiranja bio je pisac Miljenko Jergović, a s našim Ilijom Jandrićem prošao je cijeli niz tema. Njegov roman “Rat” upravo je doživio drugo hrvatsko i prvo ukrajinsko izdanje.

“Ova knjiga drugačija je po svemu od prethodnih. Moje knjige koje su se ticale rata, bile su jako situirane u Sarajevo i Bosnu. “Rat” je knjiga koja je potpuno izvan poznatih nam prostora i poznatih nam iskustava rata. Na neki način, to je knjiga bajka, što god to značilo. Grad o kojem se radi nije niti jedan nama poznat, to je kao grad iz noćne more”, kazao je Jergović.

U knjizi je niz kratkih priča, koje bi trebalo čitati redom jer čine cjelinu. Specifično je i da nitko od likova u knjizi nema ime.

“Da ima, morao bi imati karakterizaciju i životnu priču, što bi vodilo na jednu posve drugu stranu. Ovo su ljudi koji imaju svoja zanimanja, profesije, a one su zapravo u funkciji jednog imaginarnog grada i opkoljenog i krajnje frustriranog svijeta”, govori pisac i ne skriva kako mu mnogo znači činjenica da knjiga ima i ukrajinsko izdanje, javlja N1.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Bartulica uvjeren: Imamo Woke Europsku komisiju. A naša Šuica? Pa ona je jednom izjavila da su rješenje legalne migracije

Smatra da rata na ovim prostorima ne može biti, osim…

“Ako se NATO, Rusija i crni vrag ne dogovore organizirati jedan. Zemlje s ovih prostora izgubile su suverenitet samostalnog pokretanja ratova. Također, ne mislim da bi ljudi više željeli u rat.”

Ali, zato se lako ulazi u osobne sukobe, u čemu prednjače premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović.

“Moram priznati da mi je to na određeni način pitanje ispod razine. Ne ispod moje nego ispod razine nas dvojice. Odvratno mi je gledati na televiziji to davanje platforme Plenkoviću da se pljuje po predsjedniku Republike, ali moram priznati i da bi mi bilo odvratno da je stvar obrnuta. To je sve jedan nižerazredni oblik cirkusa u kojem premijer svoju intelektualnu potkapacitiranost u odnosu na predsjednika nadomješta viškom platforme. A ta platforma su HRT i ostali mediji, osim onih koji pripadaju “osovini zla”, kako je to Plenković opisao. U svakom slučaju, to je nešto o čemu bi hrvatska javnost trebala više voditi računa nego što vodi.”

Ne brinu ga samo hrvatski lideri…

“Milorad Dodik i preostala dvojica, ili preostale dvije komponente jer nije on jedini problem u BiH, iako je često ili ponekad najveći, no ne uvijek i ne nikad sam… Te tri komponente se zapravo ponašaju kao što se ponašaju i svi drugi u cijeloj ovoj priči sluteći da nemaju kapacitet ratovati. Onda na simboličkoj razini stvar dovode do krajnjih ekstrema. Recimo, čini mi se da je u BiH na razini riječi i nekih mirnodopskih postupaka stvar odavno postala gora nego što je bila u trenutku prije početka rata. Teže su riječi zadnjih godina izgovarane nego prije početka rata. Na gori način su se međunacionalni odnosi zatirali i uništavali, a rata nema, niti će ga biti, da kucnem o drvo. A nema ga jer postoji kompletan i potpuni nadzor, ne samo nad BiH nego i nad susjednim zemljama. Ne može se dogoditi ništa osim tog, tako mi se bar čini, paklenog zatiranja bilo kakve normalnosti u međusobnoj komunikaciji.”

“O maltretiranju Sergeja Trifunovića sam pisao prije godinu dana, kao i o maltretiranju Severine. Ovo s Trifunovićem jer gore jer se slučaj Severine nije događao u zemlji članici Europske unije. Ali, njen slučaj je kod srpske javnosti izazvao zgražanje. Ovo što se dogodilo s Trifunovićem je puno gore, riječ je o nepodnošljivom policijskom cinizmu. Zamislite, splitsku policiju vrijeđaju aluzije s Instagrama Sergeja Trifunovića o njihovom ustašluku i vezi s Francetićem… Kako ih to odjednom vrijeđa, a ostalih 365 dana u godini ponašaju se potpuno drugačije. Vidjeli smo koncert u Imotskom i kako policija gleda na to. Kako je problem kad im Trifunović kaže nešto o tome? Druga stvar koja me ojađuje, to je cijela lijevo-liberalna i slobodarska hrvatska scena, koja se zajedno s našim ministrom vanjskih poslova zgražavala nad slučajem Severine, a danas na slučaju Sergeja Trifunovića nailazim na zastrašujuću muklu šutnju. Također, on i Severina imaju nešto zajedničko, ljudima na vlasti u njihovim zemljama nije stalo do njih. Da je na njihovom mjestu bio netko bliži njima, reakcije bi bile drugačije. Ovako nešto se priređuje samo onima koji su nepoželjni u svojim zemljama.”

“Volio bih da je Hrvatska kao Slovenija”

Kad se govori o poznatima, ne može ne komentirati Bijelo dugme i jugoslavensku zastavu na koncertu, kao ni nedavno preminulog Boru Đorđevića, povodom čije je smrti napisao kako je umro u zemlji bečkih konjušara, kako je vrijeđao Slovence početkom devedesetih.

“Moram biti iskren, nikad nisam volio Bijelo dugme ni tu pjesmu, a to sa zastavom mi je bez veze. Ne mogu to nazvati ni provokacijom kad je onaj koji stoji iza te provokacije na vrijeme sklonio svoju golu stražnjicu. Što se tiče Bore Đorđevića, ni Riblja čorba nikad nije bila moj bend. Mene bi se on mogao u potpunosti ne ticati, ali me se strašno tiče da je posljednjih desetak godina živio u Sloveniji. Oženio se za Slovenku, tamo je živio… Volio bih da je Hrvatska zemlja u kojoj bi netko tko je o njoj pjevao i radio nešto kao on, svejedno mogao živjeti u njoj. Slovenci time pokazuju da su zrela kultura i zrelo i ozbiljno europsko društvo, od kojeg se jako, jako, jako, razlikujemo.”

Nedavno je dobio nagradu upravo iz Slovenije. Riječ je o onoj Društva pisaca Slovenija “Vilenica”.

“Ona je posebna jer je najveća na južnoslavenskim književnim prostorima. Dobio ju je i Milan Kundera… Od hrvatskih pisaca dobila ju je Dubravka Ugrešić te Slavko Mihalić.”

Na kraju se osvrnuo na nešto što je izazvalo pažnju javnosti, polemika s Matom Kapovićem oko bureka sa sirom. Ili pite sa sirom…

“To nije polemika jer polemika bi podrazumijevala da se obraćamo jedan drugome. Nije bilo, nažalost, ni rasprave. Tu se radi, s moje strane, samo o tome da mi je ozbiljno zasmetalo što je napisao u knjizi da način na koji ja koristim riječ “burek” i na koji se u hrvatskom jeziku koristi, a označava pitu s mesom, nije ispravan. Granice hrvatskog jezika nisu gdje i hrvatske granice. Iz moje perspektive, u hrvatskom jeziku bi trebalo moći biti burek kao pita s mesom, a može biti i s mesom, sirom… Može jedno i drugo, ali ideja da bi se zabranilo nešto što je dio govornog iskustva, izrazito mi smeta”, zaključio je Miljenko Jergović.

Foto: Hina