Mirjana Hrga usporedila je ponašanje Ukrajinaca i Hrvata za vrijeme agresije na njihove zemlje. Uočila je da je iz Ukrajine pobjeglo jako puno mladih i vojno sposobnih muškaraca koji se po Europi vozikaju u skupocjenim automobilima. Na drugoj strani, za vrijeme Domovinskog rata iz Hrvatske su bježali samo kukavice i mamini sinovi. Analizu Mirjane Hrge prenosimo u cijelosti.

“Sada je kasno, ali ako su Ukrajinci željeli dobiti rat, morali su se za početak – boriti. Nevjerojatno je da su u tolikom broju zdravi i borbeno sposobni muškarci pobjegli iz zemlje u skupim automobilima s kojima se i danas voze po Europi i očekivati da će se netko drugi izboriti za njih. Ako si u toj nesreći sretan – da, pomoći će ti, ali neće odraditi tvoj posao.

Broj poginulih vojnika u odnosu na broj stanovnika ne govori mnogo o (ne)uspješnosti neke vojske, ali daje nekakav (nezahvalan i vrlo na klimavim nogama) okvir voljnosti naroda da brani svoju zemlju. Teško je pozvati se na podatke jer nisu pouzdani (jedni napumpavaju, drugi umanjuju), ali ako uzmemo one koji se službeno navode (Zelenski 16/02/25.), onda ispada da je u Ukrajini poginuo svaki 826 stanovnik koji je odlučio uzeti oružje u ruke i braniti svoju domovinu.

Primjera radi, u Hrvatskoj je tijekom Domovinskog rata poginuo svaki 266 i to u zemlji koja je 9 i pol puta manja od Ukrajine. Kod nas su samo kukavice i mamini sinovi bježali iz zemlje. I danas se pita: Gdje si bio 90-tih? Prognanici i izbjeglice zapamćeni su s pletenim, plastičnim vrećama u koje je stala sva njihova buduća imovina. Živi a ubijeni.

Međutim, krupna je razlika i u odnosu međunarodne zajednice prema ta dva rata koja ni u ovom segmentu ne ide Ukrajini na ruku. Ukrajincima je odmah dana prilika da se brane. Kada su me 2014, zaustavili na kontrolnoj točki već su bili odjeveni u britanske uniforme što sam i objavila na televiziji za koju sam radila.

Usporedbe radi, Hrvati su molili za oružje. Navijači su stadionske tribine zamijenili rovovima u lovačkim uniformama i s tenisicama na nogama. Korupcija i nemoral su bili i ostali rak rana ukrajinskog društva. I onda i sada.

Toliko je eskalirao da su postali krhko društvo kojima se uime američkog interesa lako može nametnuti rat (sada im čini se okreću leđa). Rusija se naravno nije bunila. Zašto bi. Njima to odgovara. A Europa je platila svoju glupost i lijenost. I još će. Blago Angeli Merkel što je otišla u mirovinu. Nepravedno je što i ovakve pogreške nemaju svoje ime i prezime i individualnu kaznu. Šteta što je silna politička korektnost otklizala u vlastiti besmisao.

Žao mi je ukrajinskog naroda. Ne zato što pokušavam biti politički korektna nego iskreno. Plakali su pred mojom kamerom puno prije od onoga što se navodi službenim početkom rata. Pošten narod je stravično stradao. I ono malo što su imali, sada su izgubili. Za razliku od onih koji se u Lexusima (omiljeni auto ukrajinskih bogataša) i danas voze po Europi. Pa što tu radite dok vam zemlja nestaje?

Postoje ondje i bogataši koji pokušavaju pomoći poput Rinata Ahmetova, ali oni se mogu nabrojati na prste jedne ruke. Znam da se mnogima neće dopasti ovo što sam napisala, kao primjer svima drugima da ne upadnu u istu zamku i naprave istu pogrešku jer kao što vidimo: Nema vječnih prijatelja i neprijatelja. Vječni su samo interesi”, ističe Mirjana Hrga.