Vojarna u zračnoj luci Zemunik kod Zadra nosi ime po Mirku Vukušiću, hrvatskom pilotu koji je 1991. godine, kada je to bilo najpotrebnije, bio u maloj skupini onih koji su se u nedostatku pravih ratnih letjelica s poljoprivrednim zrakoplovima borili u obrani Hrvatske.

Ta zračna luka je oslobođena od okupatora početkom 1993. godine u vojno-redarstvenoj akciji Maslenica, koja se drži prekretnicom u Domovinskom ratu jer se dotada Hrvatska uglavnom branila, a tada je bila sposobna provesti veliku operaciju oslobađanja dijela okupiranog područja kojim je, ne treba to zaboraviti, spojen sjever i jug zemlje preko pontonskog mosta kod Maslenice.

U zračnoj luci Zemunik je sjedište nadaleko poznatih Krila Oluje, akrobatske skupine koja djeluje u sastavu 392. eskadrile aviona 93. krila Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Zbog svog umijeća ta skupina dospjela je u sam vrh svjetskog akrobatskog letenja, kao gosti im redovito dolaze takve skupine iz brojnih savezničkih vojski i onda zajedno upriliče nezaboravne spektakle koji se dugo prepričavaju.

Za svoje nastupe dobili su brojna priznanja i nagrade, a lete na zrakoplovima Pilatus PC-9M na međusobnoj udaljenosti manjoj od tri metra pri brzinama do 550 kilometara na sat. Na tim letjelicama se u toj zračnoj luci godinama već obučavaju ne samo hrvatski piloti nego i oni iz brojnih zemalja, uglavnom savezničkih koje su članice NATO-a poput Mađarske, ali i iz onih koje to nisu, primjerice, Omana.

U toj zračnoj luci smješteni su i jurišni helikopteri OH-58D Kiowa Warrior, ubojice tenkove, kako ih nazivaju, a koje je Hrvatska dobila od Sjedinjenih Država. Stigli su sa standardnim kompletom naoružanja, optičko-elektroničkim senzorima te radio komunikacijskom i navigacijskom opremom.

I Mirko Vukušić je kao mladić često bio u zračnoj luci Zemunik. Rođen je 17. rujna 1959. u Vinkovcima. Imao je mlađeg brata Damira te polusestru Melitu i polubrata Ediba. Njegovi roditelji, Tonko i Adelheida, zarana su primijetili kod njega sklonost prema letenju.

Odrastao je u sportskoj obitelji. Njegov otac Tonko Vukušić, rođen u Splitu, a odrastao u Vinkovcima, gdje je završio osnovnu i srednju školu, te potom Fakultet za tjelesnu kulturu i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, bio je poznati nogometni trener koji je, među ostalim, vinkovački Dinamo, kasniju Cibaliu, uveo u prvu ligu 1982. godine.

Potom je vodio brojne druge klubove i ostavio veliki trag u nogometu. No, njegov sin Mirko više se u djetinjstvu volio igrati izrađivanjem raznih letjelica, jedrilica, raketa. Nakon završetka osnovne škole u Vinkovcima htio se upisati u srednju zrakoplovnu školu u Mostaru. Ali, nije prošao. Njegovi roditelji su tada odahnuli jer nisu željeli da postane pilot.

Mirko je stoga upisao, s obzirom da je bio dobar u matematici, srednju tehničku školu u Vinkovcima. I nakon završetka prvog razreda opet je pokušao upisati zrakoplovnu školu. I taj put je uspio. Otišao je u Mostar i nakon završetka srednje škole, upisao se na vojnu akademiju u Zadru. U tom gradu je bio prve dvije godine, a sljedeće dvije u Puli.

Diplomirao je kao najbolji pitomac u klasi. U njegovim biografijama se navodi kako se bratu Damiru često povjeravao da ga u vojsci drži samo ljubav prema letenju, dok je i o samom životu pitomca, a pogotovo o ideologiji koja je tamo prevladavala, a koja je bila puna „partizanštine sa srpskim preuveličavanjem navodnih postignuća u Drugom svjetskom ratu“, imao negativan stav.

Nakon završetka vojne akademije prebačen je na službu u Bihać, gdje je bila velika vojna baza Željava. Postao je vojni pilot u sastavu 125. lovačke eskadrile. Ubrzo se i oženio Marinom rođ. Mirković. Prijepori s nadređenima koji su bili prikriveni, postajali su sve češći i očitiji nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj sredinom 1990.

Tako je imao sukob s jednim generalom koji ga je pokušao privoljeti da se učlani u Savez komunista – pokret za Jugoslaviju. Mirko je bez okolišanja to odbio i pritom ga tijekom verbalnog okršaja nazvao – staljinistom. Potom je iz Bihaća prebačen u transportnu eskadrilu koja je bila smještena na zagrebačkom Plesu. Obučavao se upravljati transportnim zrakoplovom.

No, svestran kakav je bio, nije se ograničio samo na to. U Varaždinu je bio upisao studij informatike i engleskog jezika, a bio je i nastavnik jedriličarstva i zmajarska te se bavio i padobranstvom. Prijatelji ga opisuju kao povučenu i smirenu osobu, volio je trčanje, čitanje i šah.

Kada je u postalo jasno da će velikosrpska politika pokrenuti osvajački rat protiv Hrvatske, Mirko se povezao s hrvatskom stranom. Kao i drugim pilotima, s obzirom da Hrvatska nije imala ratnih zrakoplova, iz vrha vojne vlasti bilo im je rečeno da ostanu što dulje tamo kako bi mogli prosljeđivati informacije o namjerama neprijatelja. Zbog toga su stalno bili pod prismotrom sigurnosnih snaga u toj vojsci.

Mirko je to prekinuo u rujnu 1991. Napustio je JNA i priključio se Hrvatskoj vojsci. Na početku je sa svojim automobilom obilazio položaje branitelja i podučavao ih kako koristiti protuzračnu obranu s kojom su raspolagali. Kako je bio pilot, jedva je dočekao osnivanje Samostalnog zrakoplovnog voda u Osijeku. Njegov prijatelj i kolega iz školskih dana u Mostaru i Zadru, Marko Živković, bio je zapovjednik, a on njegov zamjenik.

Na raspolaganju su imali samo poljoprivredne zrakoplove koji su služili za zaprašivanje usjeva. Od sportskih zrakoplova su odustali jer se nisu pokazali kao učinkoviti u borbenim djelovanjima. Poljoprivredne zrakoplove su prilagodili i koristili ih i za napade na neprijateljske položaje tzv. bojler bombama od 200 litara, ali i za dostavu humanitarne i druge pomoći u opkoljena hrvatska područja.

Kako su imali problem letjeti noću, pomoć im je neočekivano došla od Mirkove supruge Marine koja je u to vrijeme radila u jednoj austrijskoj tvrtki za čartere na jahtama. Vidjela je GPS uređaje te je kupila jedan svojim novcem. Mirko je po taj uređaj došao u München. Kad ga je stavio na automobil bio je presretan kad je vidio da radi. „Sjećam se, imao je bijeli jugo, na njega je montirao GPS, a kada je vidio da to funkcionira, bio je oduševljen”, ispričala je kasnije njegova supruga.

Tako su svojim letovima probijali obruč oko Vukovara u koji su dostavljali pakete s lijekovima, krvnom plazmom i uvijek na vrhu nekoliko kutija (šteka) cigareta. Bili su veliki podstrek braniteljima na prvim crtama, a s nepredvidivim napadima bojler bombama stvarali su i probleme agresorskim snagama. Stoga je bivša JNA dopremila moderan protuzrakoplovni sustav iz Srbije kako bi ih eliminirala. Osam puta su ih gađali raketama i nisu ih uspjeli pogoditi.

Deveti put, 2. prosinca 1991., u 6.10 minuta nedaleko mjesta Otok kod Vinkovaca, raketom je pogođen poljoprivredni zrakoplov u kojem su uz Mirka Vukušića bili i Marko Živković, zapovjednik, te padobranci, Ante Plaziblat i Rade Griva. Piloti Vukušić i Živković pokopani su zajedno, u grobovima jedan pored drugog, 6. prosinca te godine na zagrebačkom Mirogoju. Imali su po 32 godine.

Zajedno su bili u srednjoj školi, vojnoj akademiji, zajedno u Samostalnom zrakoplovnom vodu, a jedan pored drugog su i poginuli. Vojarna u zračnoj luci Zemunik je 2016. dobila ime po Mirku Vukušiću. On je jedan od hrvatskih heroja koji je iskazao nevjerojatnu hrabrost i junaštvo boreći se s onim što mu je bilo na raspolaganju i čak sam kupujući opremu za te poljoprivredne zrakoplove vlastitim novcem, kako bi doprinio obrani svoje domovine. O njima je snimljen i igrano-dokumentarni film „Ispod radara“.

Predstavljen je 2019. na godišnjicu osnutka Samostalnog zrakoplovnog voda u vojarni na vukovarskom Sajmištu u Javnoj ustanovi Memorijalni centar Domovinskog rata. Riječ je, kako je navedeno, o virtualnoj simulaciji sedmominutnog humanitarnog leta iznad Vukovara 1991. godine smještenoj u autentičan prostor zrakoplova Antonov An-2, koji se kao eksponat nalazi u Memorijalnom centru.

Stavljanjem virtualnih naočala, dalje se pojašnjava, postaje se dijelom ratne 1991. godine jer se posjetitelj nalazi u zrakoplovu koji kroz kišu projektila i metaka dostavlja humanitarnu pomoć Gradu u neprijateljskom okruženju.

Kada se tradicionalno održava Dan otvorenih vrata u zračnoj luci u Zemuniku, svi se prisjete stvaranja Hrvatske vojske. Piloti se dakako najviše sjećaju kako su krenuli i s čime su se borili prvi članovi Samostalnog zrakoplovnog voda u Osijeku.

Među njima je bio i Mirko Vukušić, zaljubljenik u letjelice i letove koji je branio Hrvatsku s onim što je bilo na raspolaganju, poljoprivrednim zrakoplovima opremljenima GPS uređajem koji je kupila njegova supruga Marina u jednoj trgovini u Münchenu.

Treba li uopće dodati nešto više od tom hrvatskom pilotu, koji je položio život za domovinu, probijajući obruč oko Vukovara, a potom i sprječavajući daljnje napredovanja agresorskih snaga prema njegovim Vinkovcima.

Stoga vojarna u Zemuniku s ponosom nosi ime ovog heroja Domovinskog rata kojemu je i na taj način odana počast i zahvala kao i svim njegovim kolegama zrakoplovcima koji su dali svoj život za Domovinu“.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.