U široj javnosti ne govori se dovoljno o doprinosu Međimuraca obrani Vukovara. Na tom ratištu gdje se u jesen 1991. vodila jedna od najkrvavijih i najznačajnijih bitaka za opstanak Hrvatske, borilo se, prema podacima Policijske uprave međimurske, 235 policijskih službenika iz Međimurja od kojih je 13 poginulo.
Bili su dio zasebne postrojbe Policijske uprave varaždinske, koja je u to vrijeme obuhvaćala i Međimurje, a išli su u ispomoć Vukovarsko-srijemskoj županiji. Odlazili su u smjenama od po dva tjedna još od travnja 1991. u borbe kod Tovarnika, Vukovara, Borova Naselja…

Zadnja grupa od 185 policijskih službenika Policijske uprave varaždinske među kojima je bilo 58 Međimuraca stigla je u Vukovar i Borovo Naselje 11. rujna i ostala je do kraja, do pada grada. Među njima je bio i Miroslav Radmanović, iz mjesta Prelog.

Zaposlio se u policiji 1. srpnja 1991. odmah nakon završetka srednje policijske škole. Po dolasku, a bio je tada na pragu punoljetnosti, je bio raspoređen u Borovo Naselje, na Trpinjsku cestu, gdje su se najžešće bitke tek trebale dogoditi. Opći napad srpskih snaga i bivše JNA krenuo je tri dana kasnije 14. rujna.
Radmanović je poslije govorio kako je došlo do toga da postane član Turbo voda. Tamo je kaže, bio, jedan RPG (ručni protutenkovski bacač raketa). Zapovjednik je pitao tko se zna njime koristiti. I on se, kaže, javio i uzeo ga jer je „nešto prtljao s njim u policijskoj školi“.

I tako se pridružio toj postrojbi koja je išla tamo gdje je bilo najteže. Osnovao ju je zapovjednik Borova Naselja Blago Zadro, na čelu joj je bio njegov sin Robert. Bilo ih je samo 18. Ako bi negdje neprijatelj probio crte obrane, zvali bi Turbo vod da im pomogne. Nakon što bi zadatak obavili te položaje bi potom preuzimali ‘domaći dečki’, a oni bi išli dalje ili bi se vraćali u svoju bazu.
Tako je malo poznato kako je Blago Zadro bio ranjen svega nekoliko dana prije pogibije. Bile su probijena crte obrane na jednom mjestu na Sajmištu i Blago je zajedno s Turbo vodom otišao tamo vidjeti kakva je situacija i što treba poduzeti. Kad su došli tamo, počeli su razmjenjivali vatru s agresorskim vojnicima i puzeći se približavati jednoj kući u kojoj su se bili učvrstili.

Blago ih je, kaže, usmjeravao i nisu ni primijetili da nešto s njim nije u redu. Ležali su pripijeni uz rub ceste, a nakon što jedno vrijeme iz te kuće nije bilo odgovora Radmanović je, prema riječima jednog njegovog suborca, ustao i iz stojećeg stava sa sredine ceste granatom iz RPG-7 pogodio tu kuću. Zadatak je bio uspješno obavljen.
Kad se Turbo vod počeo vraćati u svoju bazu primijetili su da je u razmjeni vatre Blago ranjen u nogu. Tada ga odvoze u bolnicu gdje mu je dr. Juraj Njavro sanirao ranu. No, tamo nije ostao. Vratio se u Borovo Naselje na svoju Trpinjsku cestu odakle je i dalje vodio obranu. Poginuo je tri dana kasnije, 16. listopada, na jednom drugom zadatku kada je također predvodio svoje ljude na prvoj crti kako bi se spriječio prodor agresorskih snaga.

Radmanović je po tvrdnjama njegovih suboraca, u Vukovaru samostalno uništio 7-8 tenkova. O njemu govore da je bio sedmi lovac na tenkove Trpinjske ceste. „Uz Mirov RPG 14. rujna Turbo vod je imao 7-8 zolja koje sam ispucao tijekom tog prvog velikog napada“, prisjeća se jedan njegov suborac.
Branitelji Borovog Naselja su do 6. studenoga svakodnevno odlazili u Vukovar po hranu i streljivo, a obilazili bi i svoje ranjene suborce u bolnici. Nakon tog dana bila je prekinuta komunikacija između njih, streljivo više nije stizalo i branitelji Borova Naselja su bili prisiljeni povlačiti se držeći sve uži teritorij. Radmanović je ranjen 11. studenog na Trpinjskoj cesti. „Završio sam u Borovo Commerceu, zadobio sam četiri prostrjelne rane“, rekao je o tome ne iznoseći više detalja.

Puno rječitiji nije bio ni pri opisu zarobljavanja nakon pada Vukovara i Borova Naselja u agresorske ruke. Završio je na ispitivanu, a potom u koncentracijskim logorima u Srbiji. „U Bogojevu su nas natovarili, tamo su me prebili. Namlatili su nas i spremili u autobus za logor Stajićevo kod Zrenjanina“, kazao je.
Prva grupa policajaca razmijenjena je 10. prosinca, među njima i Radmanović. „Vidio sam kamion s njihovima za razmjenu, svi čisti, lijepo odjeveni, a mi kao da smo iz džungle došli, neobrijani, prljavi“, prisjeća se.
Iako je od tih tragičnih, ali i herojskih dana prošlo dosta godina, međimurski branitelji Vukovara ne kriju da se gotovo svakodnevno prisjećaju ratnih dana. Prisjećaju se svega, svake bitke, gdje je tko ranjen, gdje je netko pao…
Najteže im pada sjećanje na poginule i nestale suborce. Sve su to bili mladi ljudi, uglavnom dvadesetogodišnjaci, o njihovoj žrtvi danas se premalo govori, kažu. „Ipak je to rat, ljudi pogibaju, imaš i mrtve i ranjene. Tvoji prijatelji pogibaju pored tebe, ali sve nekako je to prošlo. Hvala Bogu, živi smo, rekao je Radmanović.
Svoja sjećanje o obrani Vukovara dijeli na obljetnicama u kojima zajedno sa suborcima odaje počast stradalim braniteljima Vukovara. Jednako kod spomenika Domovinskog rata u njegovom Prelogu ili na Trpinjskoj cesti, na kojoj se borio, u Vukovaru.
I međimurske vlasti na svim razinama pogotovo u vrijeme obilježavanja obljetnica te bitke ne prestaju s ponosom isticati kako su policajci iz tadašnje Policijske uprave varaždinske pod koju je Međimurje spadalo, Vukovar i Istočnu Slavoniju branili od samih početaka velikosrpske agresije, u Vukovaru su bili do samog kraja, a mnogi su se vratili tek nakon više mjeseci provedenih u logorima.
„Trinaest poginulih i dva nestala međimurska policajca naš su tužan doprinos obrani hrvatskog grada heroja. Upravo zato obilježavanje ovakvih obljetnica mora biti i poticaj svima nama da ističemo žrtvu koju je naš kraj dao u obrani domovine. Također, naša djeca i unuci moraju znati tko su bili njihovi preci i za kakve su se plemenite ideale borili“, poručuju.

Svake godine Međimurci dostojanstveno i u tišini koračaju u Koloni sjećanja koja prolazi Vukovarom, simbolom slobode i žrtve koja je za nju dana. Tako je i 18. studenog 2023. župan Međimurske županije Matija Posavec, u ime svih stanovnika Međimurja, odao na vukovarskim stratištima počast svim poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima, te žrtvama rata.
Treba istaknuti i kako su Međimurci bili i u specijalnoj policijskoj postrojbi Rode koja je poduzela zadnji pokušaj proboja u Vukovar preko mjesta Karadžićevo, koji, nažalost, nije uspio. Stoga Vukovar u srcu Međimuraca ima, kako naglašavaju, posebno mjesto, baš kao što građani Vukovara ne zaboravljaju svoje branitelje i iz njihovog kraja, pripadnike policije koji su Grad Heroj branili do zadnjeg metka u najstrašnijoj, zadnjoj smjeni prije pada.

„Iskreno poštovanje i duboko razumijevanje veličine žrtve koju su naši branitelji podnijeli, kao i prenošenje te poruke u budućnost, put je kojim trebamo usmjeriti svoju zahvalnost. Bol u obiteljima koje su tragedije zadesile, odjekuju generacijama, a na nama je ljudska dužnost pokazati im pijetet, dati znak da nisi zaboravljeni i sami. Zato smo danas ponovo ovdje, u Vukovaru, da se u ime svih Međimuraca i Međimurki, te Međimurske županije poklonimo najvećoj žrtvi, ali i slobodi kao najdragocjenijem daru koji su nam branitelji baštinili“, poručio je župan Posavec.

Foto: Screenshot HRT

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.