Mislav Balković: Imamo problem jer gubimo svoju obrazovnu populaciju, a nismo spremni privući strane studente

Mislav Balković: Imamo problem jer gubimo svoju obrazovnu populaciju, a nismo spremni privući strane studente

Opuštenog i pomalo hipijevskog izgleda, ali redovito u odijelu doc.dr.sc. Mislav Balković, prototip je hrvatskog informatičkog gurua, koji je vrlo aktivan na nekoliko područja kako u poslovnom tako i znanstvenom smislu. Pored toga što je pokretač učilišta Algebra, čiji je dekan, on je i dugi niz godina akitivan i u Udruzi poslodavaca u obrazovanju, gdje trenutno obaša funkciju dopresjednika. Mlad, elokventan, stručan, radišan i pristupačan, odlike su koje ga krase i koje su poželjne za stručnjake koji će graditi bolje sutra. S Balkovićem smo razgovarali o stanju u našem obrazovnom sutavu, znanosti općenito i informatičkoj znanosti .

– Kao dekan i jedan od osnivača Visokog učilišta Algebra koje se kontinuirano razvija evo skoro dva i pol desetljeća, jeste li danas zadovoljni postignutim?

Uvijek se može više i bolje. Može se biti nezadovoljan učinjenim i očekivati da se moglo ili trebalo napraviti više. Osobno jesam sklon od sebe i ljudi s kojima radim uvijek očekivati više i bolje, ali moram iskreno reći kako vjerujem da smo napravili dosta. Zadnja investicija od 110 milijuna kuna u kampus, prepoznavanje naše kvalitete u svijetu kroz pozitivno vrednovanje naših studija od strane Sveučilišta u Londonu ili trenutnih preko 30 kompetitivnih projekata koje provodimo mislim da ponešto govore tome u prilog. Najveće pomake nije lako imenovati i kvantificirati jer se tu radi prije svega o izgradnji interne kulture i organizacije, a ne o kampusu ili studijima. Naš fokus je na stalnom povećanju vrijednosti koju naši korisnici dobiju za novac koji plaćaju, jer s trenutnim demografskim pokazateljima i kapacitetom u javnom visokom obrazovanju privatno obrazovanje biraju samo oni koji to zaista žele i koji prepoznaju vrijednost koju su onda spremni platiti.

Do Covid pandemije i ponovo kroz zadnjih nekoliko mjeseci, dosta sam vremena provodio u avionu posjećujući razvijenije visokoškolske ustanove koje funkcioniraju u dijelovima svijeta s kojim se Hrvatska nažalost ne može uspoređivati. Vraćajući se s takvih putovanja uvijek sam bio dijelom nesretan što neku ideju, tehnologiju ili pristup nismo u Algebri implementirali. Možda će zvučati neskromno, ali sve je manje pristupa i metodologija u visokom obrazovanju i znanosti koje su prisutne u najrazvijenijim ustanovama, a koje mi interno ne koristimo. Mislim da nas je upravo to nadahnuće najboljim što u svijetu danas postoji i neka čežnja da slično napravimo u Hrvatskoj vodila naprijed zadnjih nekoliko godina. Dva desetljeća prije toga imali smo dosta domaće inspiracije i nije nam trebalo tražiti uzore u svijetu.

-Jedan ste od onih u odgojno obrazovnom sustavu koji je godinama prisutan i obnaša broje funkcije pa ste tako između ostalog dopredsjednik Hrvatske udruge poslodavaca u obrazovanju (HUP-UPO), član akreditacijskog savjeta AZVO i donedavno predsjednik sektorskog vijeća za elektrotehniku i računarstvo. Možete li reći kakvo je naše obrazovanje? Koje su slabosti, a koje su i prednosti?

Naše obrazovanje je dominantno u javnom sektor jer se na razini visokog obrazovanja samo oko 5% studenata školuje u privatnim obrazovanim ustanovama, iako statistički to dosegne do 8% kad se pod privatne zbroje i ustanove kojima je osnivač neka jedinica lokalne samouprave. Kod osnovnih i srednjih škola to je samo oko 1%. Kao i druge naše javne usluge, i obrazovanje danas pati od neefikasnosti, pretjeranog broja zaposlenih u odnosu na broj učenika i studenata, niske odgovornosti za isporučene rezultate, inflacije odlikaša iza kojih nema znanja i neučinkovitog modela upravljanja ustanovama. Sve navedeno dovodi do ispodprosječnih rezultata u svim onim elementima u kojima postoje međunarodne usporedbe (poput znanja naših petnaestogodišnjaka mjereno OECD-ovim PISA istraživanjem, uključenosti u obrazovanje odraslih, zapošljivosti diplomanata i maturanata i slično), pa Hrvatska po mnogočemu u obrazovanju zauzima posljednja mjesta unutar EU. Problem koji imanentno donosi nekonkurentno obrazovanje je slaba konkurentnost gospodarstva koja dolazi kao posljedica. Davne 1961. pred kongresom Sjedinjenih Američkih Država lijepo je to izrekao pokojni predsjednik J.F. Kennedy; „Razvoj naše nacije ne može biti brži od razvoja našeg sustava obrazovanja. Ljudski um je naš fundamentalni resurs.“

Naš dodatni problem i pritisak na konkurentnost obrazovanja je i rapidan pad broja mladih budući da nećemo moći zadržati postojeću razinu gospodarske aktivnosti, a kamoli ostvariti neki rast, ako ne nađemo načina kako s manjim brojem zaposlenih stvarati višu dodanu vrijednost. Naime, prema podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja Hrvatska je u samo 8 posljednjih godina izgubila 5,6% svoje osnovnoškolske i čak 19,5% svoje srednjoškolske populacije. Prema podacima Agencije za znanost i visoko obrazovanje broj pristupnika u sustav visokog obrazovanja smanjio se za više od 20% u proteklih samo 6 generacija. S druge strane kao nacija smo nesposobni privući veći broj stranih studenata koji bi kod nas upisivali visoko obrazovanje radi stjecanja diplome i potencijalnog ostanka na našem tržištu rada nakon studija. Naime, takvih smo lani imali samo oko tisuću, što je oko nula cijelih sedam posto ukupnog broja studenata što nas opet svrstava na samo europsko začelje.

– Gospodarsko-socijalno vijeće (GSV) podržalo je prijedlog Vlade za reformom visokog obrazovanja te su predstavnici sindikata i HUP-a izrazili zadovoljstvo sa smjerom u kojem se ide. No istodobno su pozvali na još radikalnije poteze te uvažavanje primjedbi iz javne rasprave. Kakvo je vaše mišljenje?

Hrvatska već danas u obrazovanje ulaže više od prosječne EU države kako u smislu postotka BDP-a tako i u smislu udjela troška obrazovanja u ukupnim troškovima državnog proračuna. Broj studenata nam se već godinama kontinuirano smanjuje, što s druge strane prati povećanje broja zaposlenih u javnim visokoškolskim ustanovama. Danas je gotovo 200 studija koje provodimo za nula do pet studenata, pri čemu tu ne spadaju studiji na umjetničkim akademijama kod kojih su mali brojevi studenata očekivani. Sve to govori u prilog da je ovakav sustav visokog obrazovanja neodrživ i da se mora značajno promijeniti način kako se njime upravlja. Naime, za razliku od srednjih ili osnovnih škola u kojima nastavnik koji nema punu radnu normu u nastavi dobije proporcionalno manju plaću, u javnom visokom obrazovanju to nije slučaj pa je moguće primati punu profesorsku plaću i za provedbu studija bez upisanih studenata. Takve i slične anomalije trebale bi prestati ako Hrvatska konačno uvede ozbiljno programsko financiranje u kojem svi troškovi visokog obrazovanja, uključivo i plaće zaposlenih, ovise o rezultatima. Već više od deset godina pilotiramo u Hrvatskoj programsko financiranje čini mi se s ciljem da se ne dogodi nikakva ili eventualno neka kozmetička promjena. Ako ovim zakonskim promjenama ne napravimo značajan zaokret, bojim se da nemamo na temelju čega očekivati bilo kakvu promjenu aktualnih trendova.

-U kakvom je stanju naša znanost i je li korespondiramo s modernim, prije svega, zapadnim trendovima u znanosti?

Neovisno koje mjerilo uzmete, ona nažalost prati trendove u našem obrazovanju. Nešto smo bolji u smislu objava znanstvenih članaka i publikacija vjerojatno zato što su one formalni uvjet za zadržavanje radnog mjesta i/ili napredovanje, dok smo bitno lošiji u broju kompetitivnih EU projekata poput obzora ili broju patenata koji su primjenjivi u gospodarstvu. Dosta je jasno kako i u ovom području, uz nekoliko sjajnih iznimki, uglavnom zadovoljavamo postavljene minimalne akreditacijske odnosno kriterije zadržavanja radnog mjesta. Doprinos znanosti gospodarstvu i time društvu prečesto nam nije u fokusu.

Jedan ste od pionira pružanja naobrazbe u informatičkom području. Započeli ste još davne 1998. u bakinoj sobi s dvojicom partnera. Kako je to bilo tada, a kako je sada?

Gledajući danas koliko su digitalne tehnologije promijenile svijet i kako su penetrirale u gotovo sve druge struke, mogu zaključiti kako smo imali sreće naći se „na pravoj strani“ tehnologije. Mogli smo završiti neki drugi studij i baviti se nekom drugom tehnologijom ili područjem pa vjerojatno danas ne bismo razgovarali.

Kada smo pokretali Algebru napravili smo razmjerno dobru analizu potreba i dobro smo procijenili rast, ali nismo bili napravili poštenu analizu konkurencije pa smo tek nekoliko godina nakon pokretanja osvijestili kako pored nas postoji ozbiljna konkurencija. Imali smo sreće što je u prvih pet godina našeg rada postojala velika i rastuća potreba za bazičnim IT znanjima jer smo takvu potražnju svojim znanjem, organizacijom i infrastrukturom mogli servisirati. Stvari su se promijenile već tamo 2006 kada smo počeli gubiti polaznike zainteresirane za kompleksnije teme u računarstvu koji su umjesto naših kratkih programa krenuli birati stručne studije koji su se u to vrijeme pokretali. To je i nama bilo zvono na uzbunu i poziv na promišljanje o pokretanju aktivnosti u visokom obrazovanju. Nekoliko godina i mnogo uloženog truda i lobiranja kasnije, dobili smo dopusnicu za svoj prvi preddiplomski studij u računarstvu i tako je počela naša priča u visokom obrazovanju. Nakon toga smo konstantno nastojali privući i zaposliti najbolje ljude sa znanjima u područjima koja su nam bila interesantna kako bismo pokretali nove studije. Bili smo tako prvi koji smo u ovom dijelu Europe pokrenuli studije digitalnog marketinga, prvi smo u Hrvatskoj akreditirali studij / smjer podatkovne znanosti, razvoja računalnih igara ili 3D dizajna.

Kad se danas osvrnem na 24 godine koje su za nama mogu reći da se nije puno promijenilo u našoj paradigmi, iako smo danas značajno veći i nije sasvim lako prepoznati da smo krenuli iz garaže. Naime, i danas, baš kao i 1998 nastojimo u kući stvarati primjenjivo znanje izvrsne kvalitete i onda ga kroz razne razine obrazovanja, znanstveno istraživačke ili komercijalne projekte te izdavaštvo distribuirati onima koji su za njega spremni platiti.

Trenutno je Algebra više od 200 stalno zaposlenih, više od 500 vanjskih stručnjaka i poduzetničko -inovativna kultura koja sve to objedinjuje.

– Jesu li građani Hrvatske informatički pismeni. Gdje nam je mjesto u europskim okvirima?

Prema indeksu gospodarske i društvene digitalizacije (DESI) informatička pismenost naše nacije je na EU razini odnosno malo smo ispod EU prosjeka, dok smo primjerice nešto iznad prosjeka u smislu postotka osoba s diplomom iz područja IKT-a. Ono što je znakovito ne vidi se iz DESI indeksa nego iz dodatnih Eurostat analiza (isoc_i) koje pokazuju da smo dosta iznad EU prosjeka u smislu korištenja Internetskih sadržaja ili korištenja usluga poput taksi prijevoza koji naručujemo na digitalnim platformama. S druge strane, prema istom izvoru, na začelju smo EU po sposobnosti izrade dokumenata, oblikovanju audio /video ili foto sadržaja ili pak pisanju programskog koda.

– Koji su glavni problemi u informatičkom obrazovanju u Hrvatskoj? Smatrate li da je nedovoljno sati u školskim programima?

Naši su programi pretrpani sadržajima svih vrsta koje često učimo na način koji didaktički nije sasvim efikasan. Premalo je projektne nastave, timskih zadataka, integracije pojedinih digitalnih tehnologija u druge predmete i slično. Dakle ako razgovaramo o tome zašto smo prije svega korisnici, a ne kreatori digitalnih sadržaja onda se treba zapitati što se točno uči u informatici, koliko se digitalnih znanja i vještina lateralno uči izvan predmeta informatike, na koji način se ona predaje i kakvo je obrazovanje odnosno znanje onih koji podučavaju informatiku. Ne treba zaboraviti kako zbog snažne potražnje u gospodarstvu škole sve teže mogu zadržati kadrove koji zaista raspolažu relevantnim znanjima u ovom području pa ulazak u iole ozbiljniji programerski sadržaj mnogima nije baš jednostavan.

-Koliko se danas razlikuje obrazovani mladi čovjek recimo u odnosu na nekadašnje poimanja obrazovanosti kod mladih?

Čini mi se da se dosta da „iščitati“ iz Bolonjske ideje uvođenja tri obrazovne razine uz zamišljenu brzu tranziciju s prve razine u svijet rada. Naime, nama se 96 posto studenata zaposli ne dulje od tri mjeseca nakon što završe studij. Vjerujem da je to zato što smo studije dizajnirali tako da kroz stvaranje znanja iz struke te didaktiku koja potiče i razvija timski rad, komunikaciju i rješavanje problema te gradi odgovornost nastojimo studente pripremiti za međunarodno konkurente karijere. Poslodavci danas očekuju diplomante koji se mogu razmjerno brzo uključiti u radni proces i koji znaju funkcionirati u stvarnim ili virtualnim timovima. Uz sve spomenute elemente rekao bih da se sve više od mladih očekuje da su za vrijeme školovanja radili na projektima sa stvarnim poslodavcima te da su studirali u multikulturalnom i multinacionalnom okruženju jer je upravo takav svijet u koji ulaze. Ako pretpostavimo da će se prosječni životni vijek i dalje produljivati i da će se nastaviti globalne integracije među državama i gospodarstvima, rekao bih da je cilj visokoškolskih ustanova školovati mlade za rad u globalnom gospodarstvu, korištenjem aktualnih tehnologija, metoda i pristupa uz izraženu odgovornost i samosvijest.

-Prigovara se da su mladi danas površni i da sve probleme nastoje riješiti tehnologijom. Jesu li nam misaoni procesi zakržljali ili mi pripadnici starijih generacija možda nemamo dobar uvid?    

Nažalost se i sam osjećam kao pripadnik starije generacije pa je pitanje koliko je moj odgovor uopće relevantan. Prema onome što doživljavamo od mladih koje školujemo možemo zaključiti kako se generalno očekuju sve brži odzivi i sve brži rezultati. Cijena takvih očekivanja uglavnom je povišena razina površnosti. Ipak, nemojmo se zavaravati misleći da neke domaće „boljke“ jednako dijele i mladi iz drugih kultura i nacija. Naime, kako školujemo mnogo stranih studenata mogu reći da iako su svi mladi danas korisnici tehnologije, razina površnosti i manjak želje da se uključe u pojedine složenije misaone procese nije svugdje jednako prisutan. U prosjeku će primjerice Francuski studenti računarstva koje školujemo bitno više uroniti u teške inženjerske probleme od svojih prosječnih domaćih vršnjaka. Vjerujem da je to dijelom posljedica našeg urušenog društvenog sustava vrijednosti kojeg dodatno uzdrmavaju poklonjene ocjene i manjak izgradnje stvarne odgovornosti u osnovnoj školi, gdje imamo oko 40% odlikaša u višim razredima, i u gimnazijama gdje imamo čak 45% odličnih učenika.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.

Foto: Visoko učilište Algebra