Dobitnik Zlatne Palme Nebojša Slijepčević bio je gost u RTLDirektu kod Mojmire Pastorčić. Svakakve ste goste u Direktu vidjeli, ali još nikad nam u gostima nije bio čovjek koji se iz Cannesa kući vratio sa Zlatnom palmom. Zadovoljstvo mi je u studiju pozdraviti Nebojšu Slijepčevića. Dobra večer, dobrodošli i čestitam vam na ovoj nagradi. Dobro i moram reći da nikad se nisam nadala da će nam Zlatna palma isto doći u goste…

“Nisam se ni ja nadao da ću je vidjeti uživo ikad, a kamoli imati u svom vlasništvu.”

Nebojša, moram vas pitati za početak, poznato je da se u Cannesu kvaliteta filma mjeri s dužinom ovacija. Tako sam danas našla najdulje ikad – Panov labirint 22 minute. Koliko dugo su vama pljeskali?

“Nisam mjerio, ali puno kraće. Na kratke filmove u skladu s trajanjem. Nisu ovacije toliko dugotrajne.”

Ne može biti 13 minuta filma, 13 minuta ovacija?

“To bi bilo previše, ali da, kanska publika je euforična. Ne samo nakon filma, nego tijekom trajanja filma. Čak i prije početka plješće se euforično pri najavnoj špici na svako ime koje se pojavi pri početku filma, a onda tijekom filma ljudi vrište, smiju se, navijaju kao da su na utakmici. Ludo i super.”

Jako zanimljivo mi se čini vaše iskustvo u Cannesu. Zanimljivo je da svega ovoga zapravo ne bi bilo da nije jednog teksta Borisa Dežulovića.

“Tako je. Znači, inspiracija za film je tekst koji mi je poslao producent filma Danijel Pek, a tekst je napisao Boris Dežulović prije desetak godina. Tekst se bavi upravo slučajem Tome Buzova, čovjeka koji je ubijen 93. kada su srpske paravojne jedinice ušle u vlak, civilni vlak koji je prometovao između Beograda i Bara. Zaustavile su ga na jednoj stanici u Bosni i počeli su izvoditi putnike koji su imali muslimanska prezimena. I svi ostali putnici koji nisu bili u direktnoj opasnosti su u strahu šutjeli. Osim Tome Buzova, Hrvata iz Kaštela, umirovljenog oficira Jugoslavenske armije koji je išao u posjet sinu. Suprotstavio se otmičarima i taj svoj herojski čin je platio životom, ali i uspio spasiti jednog mladića koji je zahvaljujući njemu ostao živ u vlaku.”

Kako tumačite to da zapravo većina nas uopće nikad nije čula za Tomu Buzova? U čemu je problem? Je li to zbog toga što je on bio Hrvat koji je bio umirovljeni oficir JNA ili to zato što je živio u Beogradu. Koji je razlog?

“Pa Dežulović je upravo o tome pisao u tom svom tekstu koji je nas inspirirao i njegova teza s kojom se potpuno slažem da Buzov ne spada ni u jedan nacionalistički narativ koji dominira u svim jugoslavenskim državama. Za Hrvate, Tomo Buzov, iako je rođeni Hrvat, nije dobar Hrvat zato šta je bio kapetan JNA koji je umirovljen prije nego što je JNA krenula u agresiju na Hrvatsku, ali svejedno je ostao živjeti u Beogradu i to je dovoljno da ga se diskvalificira kao lošeg Hrvata. A, i za Srbe nije baš dobar oficir JNA zato što se suprotstavio srpskoj paravojsci i nije sudjelovao u agresiji. U vlaku su bili muslimani i onda pri obilježavanju žrtava su znali zaboravit Buzova zato što nije musliman.”

Zato mi se čini da je jako važno da ste napravili ovaj film, jer zadnjih deset dana svi pričaju o Tomi Buzovu. Jeste li se čuli s njegovim sinom s Darkom Buzovom? Nakon ovog što ste osvojili Zlatnu palmu?

“Čuo sam se s njim. Prvo, ne bi ni radio film da nismo imali dozvolu obitelji, odnosno sina Darka Buzova tako da smo prvi taj kontakt i ostvarili još puno prije pisanja scenarija, a u samoj noći dodjele sam dobio jednu divnu poruku koja me stvarno dirnula, neposredno nakon što sam dobio Zlatnu palmu. Puno poruka je počelo stizati, ali se izdvojila ta Darkova poruka koja me moram priznati, stvarno dirnula, možda i više nego sam trenutak primanja nagrade.”

Ono što mi se čini jako zanimljivo što ste film zapravo niste pričali iz perspektive Tome Buzova, nego ste ga pričali iz perspektive drugog putnika koji ništa nije rekao. Zapravo, to je većina nas. već većina ljudi nisu heroji?

“Točno, to je zapravo poanta filma. To je film koji se zbiva 93. Ali, za mene se isplati raditi filmove koji se zbivaju u prošlosti samo ako pričaju o našoj sadašnjosti. Zapravo, i ovaj film je priča naše sadašnjosti jer gledatelja stavlja u poziciju svjedoka nasilja, nasilja nad manjinom. I glavni junak u našem filmu ne spada u tu manjinu. On je zapravo siguran od tog nasilja i mora odlučiti kako će se postaviti. Hoće li će se praviti da se ne događa ništa ili će reagirati i zaštititi svog suputnika i pritom riskirati svoju sigurnost? I to je dilema s kojom se mi danas možemo poistovjetiti i na globalnoj razini. Kad gledamo neke sukobe koji se zbivaju u drugim zemljama, da li se to nas tiče ili ne? Ali i na pojedinačnim slučajevima, jer vidimo u Hrvatskoj da prava manjina nisu zajamčena. Borba za prava manjina, bilo nacionalnih, bilo seksualnih manjina, pa i za pravo jedne većine žena, ali koja je politička manjina jer su podzastupljene i da postoji pritisak da se ta prava umanje… Što je onda s nama ostalima koji nismo tu ugroženi? Da li se to nas tiče? To je etičko pitanje koje postavlja film.”

Jako mi se svidio ovaj detalj da ste dugo tražili stanicu koja bi dobro prezentirala Bosnu 93. Na kraju je to centar Zagreba.

“To je pomalo žalosno, ali je istinito. Znači. Trebali smo neko mjesto koje će dobro odglumiti baš to – nekakvu bosansku zabit u 93. I gdje smo to našli? Na Glavnom kolodvoru na jednom kolosijeku, gdje se inače peru vagoni. Tako da jedna strana je ovaj vlak, a nismo nikakve specijalne efekte koristili. To je to – Zagreb, što se vidi i to, mislim, nitko živ, neće prepoznati. A s druge strane, imali smo taj green screen koji je pokrivao zgradu stanice, zgradu glavnog kolodvora i ostale vlakove. Tu smo nešto malo radili u kompjuteru, ali ova glavna strana koja se vidi kroz prozor to je Zagreb. Nažalost je.”

Ispričali ste da vam je bilo zanimljivo kada je publika entuzijastična, a tko vam je čestitao? Koga ste sve tamo sreli? Je li bila Meryl Streep?

“Na žalost nije. Tamo ima puno celebrityja, ali moj dojam je da su to neka dva paralelna svemira koja koegzistiraju. Znači na crvenom tepihu se mimoilaziš sa svim celebrityjima ali, zapravo nisi u dodiru s njima. Ja sam najbliže došao tome na samoj dodjeli kada smo bili svi dobitnici na kraju na pozornici i kad smo svi čestitali međusobno.”

Moram vas pitati što ćete sad kad više nećete dobivati novce od HAVC-a? Ovo vam je bio zadnji film jer ne znam jeste li čuli. Znači kaže Slobodan Prosperov Novak “Domovinski pokret ući će uskoro u mnoge pore vlasti, uključujući kulturu, naročito HAVC, pa ćemo vidjeti hoće li Slijepčević ubuduće dobivati novce.”

“Nisam čuo to, ali, ja sam se bavio dokumentarnim filmom i bavim se 20 godina i tu nema novaca. Ovako i onako već sam navikao raditi i s nula kuna, tako da ja filmove mogu snimati i bez ikakve potpore.”

Jako važno pitanje za kraj gdje se može pogledati ovaj film?

“Dakle, trenutno film ide u prvu festivalsku distribuciju. To je nekakav redoslijed i moći će se u idućim mjesecima vidjeti na cijelom nizu hrvatskih filmskih festivala. Prvi je u Splitu već 18. 6. i znači za manje od dva tjedna će biti hrvatska premijera, a nakon toga praktički svaki filmski festival koji ima program kratkih filmova, pa čak i dugih će vjerojatno prikazati naš film. S obzirom da smo ponudili svim hrvatskim festivalima da ga vrte bez ikakve naknade, izvan konkurencije, tako da samo dođe do što više ljudi.”

Znači, nema u tome love Nebojša, Puno vam hvala što ste bili gost Direkta i hvala što ste mi omogućili da vidim Zlatnu palmu uživo? Vjerojatno mi je ovo bio zadnji put.

“Nemojte biti pesimist. Netko će možda donijeti veliku.”

Ne čini se da je to istina.

Foto: Hina