Jedna je od legendi obrane Vukovara. O njemu i danas govore biranim riječima. Kažu, bio je jedan od onih koji je sve vukao, nije bilo boljeg od njega. Riječ je o Andriji Mariću, pripadniku protuoklopne skupine Žutih mrava i Pustinjskih štakora s Trpinjske ceste.

Uz njega je vezana i jedna od najneobičnijih priča iz herojske obrane Vukovara Ispričali su je brojni njegovi suborci, ali i zarobljeni tenkist bivše JNA rodom iz Pančeva koji se kasnije borio zajedno s Andrijom.

Kada su tijekom jednog od napada hrvatski branitelji osom onesposobili nekoliko tenkova na Trpinjskoj cesti, nisu primijetili da je jedan vojnik bivše JNA ispuzao iz jednog od tih tenkova i otišao do napuštenih kuća okolo te ceste smrti.Dva-tri dana se skrivao u jednoj od tih polusrušenih kuća. Čuo je hrvatske gardiste što govore kad bi dolazili u njegovu blizinu. Na kraju se ipak odlučio predati.

Pušku, koju je sa sobom imao, odbacio je u ostavu te je, kada se učvrstio u svojoj odluci, iskočio iz te kuće pred, kako je sam rekao, zbunjenu skupinu hrvatskih vojnika i rekao im – želim se predati Andriji Mariću.Na bilo koje novo postavljeno pitanje, on bi uvijek isto odgovarao – samo je zazivao Andriju. Na kraju su pozvali Andriju i kad je došao upitao je tko ga toliko treba. Kad su mu pokazali na zarobljenog tenkista bivše JNA, on je najprije upitao znaju li se od nekuda.

Zarobljeni vojnik je to zanijekao, ali mu je otkrio da ga pozna iz njegovih dolazaka u dvorište kuće u kojoj je bio sakriven i priča koje je slušao. Vojnik bivše JNA je potom ispričao kako su ga tek malo prije toga mobilizirali.Dok je otkrivao kako je dospio na Trpinjsku cestu s agresorske strane, hrvatski vojnici su mu na stol stavili par konzervi sardina i kruha. Bio je gladan pa je, kako kaže, sardine „srknuo jako brzo“ jer se tih nekoliko dana dok je bio skriven hranio samo rajčicom iz boce.

Andrija je, kaže tenkist iz Pančeva, mirno sjedio nasuprot njega i gledao kako hlapljivo guta hranu. Onda mu je rekao: „Imaš dvije opcije: prva je da te prebacimo u Bosnu, pa kud te volja i druga je da te predamo tvojima nazad“.

Nakon toga je zarobljeni vojnik, kojemu su glavu u Srbiji punili pričama o tome što će mu se sve dogoditi ako se preda hrvatskoj strani, upitao Andriju: “Vi me nećete ubiti?”Na to pitanje su svi, kakao je rekao, gledali zbunjeno u njega, a onda mu je Andrija promrmljao: “Rekli smo ti opcije!”

Nazad svojima nije htio jer se, kako je priznao, bojao da će ga proglasiti dezerterom i strijeljati. Nije prihvatio ni odlazak u Bosnu. Kaže da je skočio sa stolice i rekao Andriji. “Ja nazad ne mogu, a vi me nećete ubiti! Ako se gine, ginut ćemo zajedno!”

I ostao je s Andrijom, priključio se Žutim mravima, i od tada je slijedio Andriju u stopu kad je s ‘osom’ išao u zasjede na nove skupine tenkova JNA koji su dolazili na Trpinjsku cestu, nosio mu je punjenja. Kasnije su zajedno bili i na drugim hrvatskim ratištima.A na pitanje zašto je baš tražio Andriju da se njemu preda, ovako je obrazložio svoju odluku. „Slušao sam kako Hrvati često šetaju po dvorištu i čuo sam Marića i taj mi se čovjek činio smiren i dobar“, otkrio je.

I odista. Takav je bio Andrija. To će posvjedočiti brojni koji su imali prilike susresti se s njim ili zajedno se s njim boriti. Tih, odmjeren i ludo hrabar, tako ga najčešće opisuju.

Tu crtu je u njemu odmah prepoznao i Blago Zadro, zapovjednik obrane Borova naselja kada im se priključio kao dragovoljac. Vidio je je u njemu predvodnika i velikog individualca koji i u teškoj situaciji neće gubiti glavu nego će tražiti i iznaći neki izlaz.Uz to, za razliku od većine drugih koji nisu imali gotovo nikakva iskustva u rukovanju protuoklopnim sredstvima, čini se da je Andrija u vezi s tim dosta toga naučio ranije služeći vojni rok.

Rođen je 21. siječnja 1964. u Ivanjskoj kod Banja Luke. Živio je uglavnom u inozemstvu, u Kanadi, Njemačkoj, Švicarskoj. Često je dolazio u Borovo naselje u posjet jednom prijatelju koji je tamo živio. Došao je i sredinom 1991. i – ostao. Kada je uvidio da se sprema rat, odnosno napad velikosrpskih snaga na Hrvatsku, prijavio se kao dragovoljac.

„Čim su ovdje počele čarke, odlučio je ostati s nama. Kad se zaratilo, pokazao se kao pravi vođa, pokretač. Kako se ono kaže, gdje čovjek neće staviti nogu, on će staviti glavu. Bio je jako hrabar čovjek. Za njega strah nije postojao“, rekao je jedan njegov suborac.

Zajedno s drugim članovima Žutih mrava i Pustinjskih štakora zauzeli su položaje na početku Trpinjske ceste. I tu su nanijeli jedan od najtežih poraza bivšoj JNA. Uništili su na desetke tenkova, a posebno će se pamtiti razdoblje od 14. do 18. rujna, kada je bio opći napad na Vukovar.Sve je gorjelo, kada je na Trpinjskoj cesti „groblje tenkova“ postajalo sve veće, bivša JNA je krenula i zaobilaznim putem. Bilo je i povlačenja, ali i protunapada.

U toj bitci je Andrija, zajedno s drugima iz te protuoklopne skupine, odigrao ogromnu ulogu. Imali su i posebnu taktiku. Otvarali su kapije duž Trpinjske ceste čime se omogućavao bočni udar na tenkove iz dvorišta i vrtova.

Uz to, pričaju njegovi suborci, Andrija se dosjetio da se vrata mogu automatski zatvoriti nakon ispaljenja protuoklopne rakete pa je tenkist teže mogao otkriti otkud je napad došao. Bio je poznat i kao „fajter koji uništi tenk, pa zapali cigaretu”.

Bile su to krvave borbe u kojima su stradavali i hrvatski branitelji, ali ne toliko u samim izravnim sukobima koliko od snajpera i mnoštva granata koje je srpski agresor svakodnevno ispaljivao na Vukovar, a koje su se nakon udara rasipale u smrtonosne gelere.Prilikom jednog takvog napada, i to u vremenu primirja koje bivša JNA nije ispoštovala, od gelera je 28. rujna preminuo Blago Tica, odvažni član Žutih mrava.

Kako je bilo dogovoreno da će se pokopati u rodnom mjestu njegova oca, u Ledincu kraj Gruda u Hercegovini, među onima koji su bili u pratnji pokojnikovog tijela bio je i Andrija. Dakako, s njim je išao i zarobljeni tenkist bivše JNA, sada kao hrvatski branitelj.

Izišli su kukuruznim putem, međutim, kada su se trebali vratiti, bivša JNA sa srpskim postrojbama je još čvršće stegnula obruč oko Vukovara. Povratka nazad više nije bilo. Andrija se tada priključio obrani Vinkovaca, ratovali su kod Cerića, Karadžićeva, branili Nuštar gdje su 3. i 5. listopada uništili znatan broj tenkova.Nakon pada Vukovara okupio je sve preživjele pripadnike Žutih mrava i Pustinjskih štakora u Rakitju kod Zagreba, gdje se obučavala Hrvatska vojska. Priključili su im se i branitelji koji su izišli u proboju iz Vukovara.

Tada su dobili zadatak da kao iskusni vojnici u protuoklopnoj borbi odu u Split obučavati vojnike za suočavanje s tenkovima. Potom prelazi u Zadar gdje ostaje prvih mjeseci. Kako uskoro počinje rat u BiH, Andrija se priključuje snagama Hrvatskog vijeća obrane.

Sudjelovao je u borbama za Kupres zajedno s brojnim braniteljima Vukovara. Interventni vod u kojem je bio je zbog guste magle naletio izravno na tenkove banjalučkog korpusa bivše JNA. Poginuo je 10. travnja 1992., presječen je rafalom dok je bio u terenskom vozilu.Hrvatska pjesnikinja iz Brisbanea u Australiji Marija Dubravac napisala je pjesmu Banjalučki ratnik  koju je posvetila, kako je navela, pokojnome Andriji Mariću, zaboravljenoj legendi Vukovara.

Međutim, Andrija nije zaboravljen. Bio je takva osoba da oni koji su imali priliku upoznati ga, stalno obnavljaju sjećanje na njega. Pričaju zgode iz tih ratnih dana, govore o njegovoj ludoj hrabrosti i neobičnim, a vrlo učinkovitim rješenjima koja je predlagao kako se najbolje suprotstaviti nadirućim tenkovima.

Onaj zarobljeni tenkist bivše JNA teško je prebolio smrt prijatelja Andrije. Ranjen je boreći se na hrvatskoj strani, liječnici su mu jedva spasili nogu. Danas živi u Zagrebu, invalid je Domovinskog rata, oženjen je i prima hrvatsku mirovinu.

Andrija je posmrtno unaprijeđen u čin bojnika, a njegovo ime upisano je na spomen-obilježju podignutom na mjestu njegove pogibije. Unatoč protoku vremena sjećanje na njega ne blijedi. Bio je jedan od onih koji iza sebe ostavljaju duboki trag.

‘Kako je samo uništavao tenkove…U dva dana, 14. i 15. rujna neprijatelj je ostao bez tridesetak oklopa. Nekoliko njih je uništio Andrija’“, prisjeća se njegov suborac. Sve je činio mirno, lagano, ali kada je nešto naumio, bio je uporan. Nije dvojio ni trenutka kad se trebalo priključiti obrani Hrvatske. Bio je među malom skupinom onih koji su boreći se u Žutim mravima i Pustinjskim štakorima dali ogroman doprinos dugotrajnom otporu Vukovara.

Iako je kao i drugi iz te skupine znao da je svaki odlazak u akciju na Trpinjskoj cesti značio i moguću smrt, unatoč tomu nije odustajao. I nije nimalo dvojio kada je trebalo odlučiti o tome kako postupiti sa zarobljenim neprijateljskih vojnikom.

Andrija je tu imao čvrste stavove. Žestok u borbi u obrani domovine, karakteran i human kada je riječ o poštivanju ratnih pravila i uopće odnosu prema drugima.

Njegova osobnost i način kako je ratovao i borio se zapravo je jedna od onih priča iz Domovinskog rata koja najbolje svjedoči o hrabrosti, junaštvu ali i karakteru i načelima koji su vodili hrvatske ratnike tijekom borbe za slobodu.

Foto: Facebook stranica Andrija Marić

Na slici: Andrija Marić snimljen u jednomzagrebačkom kafiću

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.