Jedna od najpotresnijih priča iz vremena herojske obrane Vukovara vezana je uz Nevenka Mauzera. Bio je još srednjoškolac kada su zagovornici velikosrpske agresije na Hrvatsku 2. svibnja 1991. u Borovu Selu ubili 12 hrvatskih policajaca. I nakon tog masakra, kasnije je priznao, mislio je kako ipak neće doći do krvavog rata.
Za njega se, međutim, sve mijenja 14. srpnja. Tada je počeo opći napad bivše JNA i srpskih postrojbi na Vukovar. Najprije su željeli zauzeti Borovo Naselje, a potom ostatak Vukovara. Jedan od glavnih pravaca napada išao je preko Trpinjske ceste na koju su izveli kolone svojih tenkova koje je pratila pješadija.
„Ta noć je za mene bila ključna, prelomio sam, shvatio sam da će to biti pravi rat, a ne puškaranje. Svi smo bili odlučni da nećemo pobjeći, da je naša sudbina biti tu i obraniti grad u kojemu smo odrasli i živjeli.

Doza straha se eliminirala ludilom i hrabrošću. Oko tebe su ljudi koji su odlučili ostati, dio stanovništva je već napustio grad. Tu si gdje si, boriš se, nema druge opcije nego da daš maksimum od sebe“, rekao je.
S obzirom da nije bio služio vojsku, jedan od najsrčanijih branitelja Vukovara, Marinko Antunović Bosanac, koji je stigao kao dragovoljac iz Hamburga, gdje je bio zatražio azil, dao mu je kratku obuku. Antunović, koji je u bivšoj vojsci bio mornarički diverzant, Mauzeru je, među ostalim, pokazao osu i uputio ga kako se njome rukuje.
Pritom ga je i upitao: „Mali, ujutro kad krene napad, imaš li muda donijeti mi raketu u rov?’ Tada je, kaže, sam sebi rekao da ako on ima petlje izići pred tenk, ima i on donijeti mu tu raketu u rov. Tu je stekao i prvo borbeno iskustvo u protuoklopnom ratovanju.

Priključio se Turbo vodu kojemu je specijalnost bila lov na neprijateljske tenkove. Tu postrojbu osnovao je Blago Zadro, zapovjednik obrane Borova Naselja, a na njenom čelu bio je njegov sin Robert. Taj vod je imao 18 boraca, prosjek im je bio 20 godina. Zadatak im je bio ići na ispomoć u druge dijelove Vukovara, tamo gdje bi bila probijena crta obrane.
Izvršavali su najopasnije zadatke, a osim uništavanja tenkova to su bile i borbe za vraćanje izgubljenih položaja, poput kuća u koje su se neprijateljske snage probile i u njima utvrdile. Prilikom jedne od takvih akcija na Sajmištu i Blago Zadro koji je vodio tu akciju, bio je ranjen je u nogu. Bilo je to tri dana prije nego što je poginuo u Kupskoj ulici, 16. listopada.

Branitelji su hrabro odolijevali nadmoćnijem napadaču, Trpinjska cesta je postajala „groblje tenkova“, ali su s neprijateljskih položaja svakodnevno stizale tisuće granata koje su grad pretvarale u ruševinu. Jako puno branitelja je stradalo upravo od smrtonosnih gelera. Dok je još bilo streljiva velikosrpske snage nije uspijevale ući u grad.
No, nakon 87 dana opsade tijekom kojih je Vukovar gotovo sravnjen sa zemljom, slomljena je obrana grada. Branitelji iz Borova Naselja sklonili su se u Borovo Commerce i obućaru gdje je već bilo nekoliko tisuća ljudi, većinom starih, ranjenih, nemoćnih. Predaja je bila dogovorena, ali neprijateljski vojnici još nisu bili ušli u to područje.
Tamo je održan zadnji sastanak Turbo voda. Robert Zadro im je tada preporučio da se predaju. ‘Dečki, vi niste služili JNA, najbolje je da se predate. Ja sam Blagin sin, za mene nema predaje, borit ću se do kraja, dok me ne ubiju’, rekao im je Robert. Mauzer kaže da tadašnju situaciju ne može usporediti ni s čim u životu. Čekala se predaja, ljudi su bili psihički iscrpljeni, nije bilo panike, samo tišina, većina je čekala samo da se sve završi „na ovaj ili onaj način“.

Dan kasnije, 19. studenoga, do njih stiže vijest kako gori Borovo Commerce gdje su bili ranjenici. Jedna skupina njih odlučuje se ići gasiti požar u tom objektu koji je bio udaljen 500-tinjak metara kako bi pomogli svojim suborcima. Hodali su u koloni i ušli u krug Commercea kad su iz njega, kako je rekao, počeli izlaziti četnici.
„Ruke u zrak, jeb.. vam majku, sve ćemo vas poklati“, vikali su četnici. Udarali su ih kundacima u glavu, pretresali i kad su vidjeli da nisu naoružani spojili su ih sa zarobljenim muškarcima koji su već ranije bili iznijeli ranjenike, ali Mauzerova skupina to nije znala u trenutku kada se odlučila ići gasiti požar.
U toj skupini je bilo oko 500 muškaraca. Četnici su odmah počeli izdvajati pojedine ljude, pred njima su pet do deset ljudi maknuli sa strane i ubili. Do njega je tada, prepričava Mauzer, došao jedan u SMB odori i pitao ga „Mali, gdje si ti bio?“ To ispitivanje, maltretiranje i odvođenje je otprilike trajalo od 14 do 17 sati.
I njega su potom priključili tog koloni koja je krenula od Commercea prema Trpinjskoj cesti. Tijekom tog puta koji je trajao sat-dva nastavila su se maltretiranja i izdvajanja, da bi jedna skupina od njih desetak, među kojima je bio i Mauzer, bila izdvojena iz kolone nasuprot mesnice Živojin.

Tada im prilaze, kako je rekao Mauzer, tri original četnika i vode ih prema kući s brojem 33. Dotada je već pao mrak. Dvojica tih četnika su ušla u dvorište te kuće, pozvali prvog od onih koji su bili izdvojeni, i potom se kad je on ušao začuo pucanj. . Nakon nekog vremena četnik koji je ostao s njima kaže: ‘Ajde drugi’. prepričava Mauzer što se događalo. I opet se začuo pucanj.
Kada su rekli trećem po redu da uđe u tu kuću, on to nije mirno prihvatio, ali četnici su ga ugurali. Čim su to napravili, rekli su i Mauzeru da uđe. On je mirno krenuo, ali dok je ulazio vidio je da prethodnom mladiću četnici guraju puščanu cijev u usta. U tom trenutku, kaže, dok tijelo ubijenog još nije palo, počeo je instiktivno, bez prethodnog plana, trčati.
Dotrčao je do neke žičane ograde, preskočio je i iako su pucali za njim uspio je stići do Bobotskog kanala, nekih dvjesto metara od te kuće. Više ga nisu mogli stići. Tek nakon završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja saznao je da su svi koji su kao i on tu bili izdvojeni, njih desetak, među kojima i neki njegovi prijatelji i osobe koje je znao iz srednje školu, na tom mjestu i pogubljeni.
Nakon što je uspio pobjeći četnicima Mauzer je otišao do obućare i sve to ispričao suborcima. „Nemojte se predavati, ubijaju“, rekao im je. To nisu svi željeli čuti jer je već bila dogovorena predaja za dan kasnije, 20. studenoga u 8 sati ujutro.

No, on se zajedno sa skupinom suboraca odlučuje na proboj. Uzeli su oružje koje su bili ostavili, a uspjeli su nagovoriti i Roberta Zadru da krene s njima. Tijekom noći su se jednim od manje poznatih prolaza iskrali iz obućare, prošli između neprijateljskih tenkova i došli do žute zgrade zvane ‘banana’. Ispred te i drugih zgrada je stalno kružio transporter s megafonom koji je pozivao „ustaše“ na predaju prije nego što „počnu čistiti“ te dijelove grada, a iza tog poziva je išla pjesma „Marš na Drinu“.

Mauzer je iz osobnog iskustva znao što taj poziv znači. Skupina u kojoj je bio pričekala je još jedan dan i krenula u proboj iz Vukovara 21. studenog u 18 sati, bili su posljednji naoružani branitelji grada. U Nuštar nadomak Vinkovaca, na slobodni hrvatski teritorij, stigli su sutradan.
Mauzer je nakon toga bio na mnogim hrvatskim ratištima sve do 1996. godine, među ostalim i na Kupresu 1992. gdje je poginuo Robert Zadro. Danas je umirovljeni bojnik Hrvatske vojske.

*Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.




*