Na poziv Merkel i Macrona, u Berlinu je ovaj tjedan održan susret na vrhu zemalja zapadnog Balkana, s fokusom na pitanje odnosa Srbije i Kosova, na kojem su, iz nekog razloga, sudjelovali i premijeri Hrvatske i Slovenije. Što je na tom skupu radio Plenković i dokle će se naše ćate smucati po “regionskim” skupovima?
Objašnjeno je kako bi Hrvatska mogla pripomoći u dijalogu Beograda i Prištine jer ima nedavno iskustvo života u zajedničkoj državi. Ali, niti smo živjeli zajedno nedavno, već prije trideset godina, niti iz tog žalosnog iskustva nosimo bilo kakvo znanje mirnog i dogovornog rješavanja sporova. Pitanje koje nije postavio nitko relevantan u hrvatskoj javnosti, postavio je srpski predsjednik Vučić, koji je prije summita izrazio čuđenje zašto su uopće Hrvatska i Slovenija tu, a nisu Bugarska i Rumunjska. Naravno, nije to rekao zato što je, za razliku od naših ćata, protiv guranja Hrvatske u “region”, već zato što, primjerice, Rumunjska nije priznala Kosovo pa bi mu bolje došla za stolom. “Vučić pohvalio Hrvatsku, summit okončan bez dogovora Srbije i Kosova” – tipičan je naslov kojim su naši mediji popratili taj besmislen, izlišan i bizaran skup. Sretni smo kao da je Leo Messi pohvalio nekog našeg klinca na kadetskom turniru. Berlinska jugo-igranka pod palicom Merkel i Macrona organizirana je zbog propasti “briselskog dijaloga” između Beograda i Prištine, nakon što je Kosovo uvelo stopostotne carine na proizvode iz Srbije kao odgovor na srpsku diplomatsku akciju blokiranja kosovskog članstva u UNESCO-u i Interpolu. Time je Vučić dobio izliku za uzmicanje, pa sada ističe kako će se vratiti pregovorima tek kada Priština ukine pristojbe. No o čemu mu u tom slučaju preostaje pregovarati nakon što je Skupština Kosova usvojila pregovaračku strategiju u kojoj je najvažnija stavka točka da Srbija mora priznati neovisnost Kosova u sadašnjim granicama?
Plenković je nakon skupa otkrio toplu vodu objasnivši kako “do dogovora između Srbije i Kosova nije došlo jer je bilo očito da su dvije strane poprilično udaljene u svojim stajalištima”. Silan uvid. Zamisli, Srbi i Albanci s Kosova “poprilično udaljeni u svojim stajalištima”! I za spoznati to trebao je vucarati Hrvatsku po ispraznim jugoslavenskim okupljanjima pod palicom dvojca bez kormilara Macrona i Merkel. Predsjednik Srbije Vučić izrazio je razočaranje ishodom susreta, ali je pohvalio korektan odnos predstavnika Slovenije i Hrvatske: “Sa Slovenijom imamo dobre odnose, a vjerujem da ćemo u budućnosti moći graditi bolje odnose s Hrvatskom nego što smo ih imali u vrijeme pogreški koje je radio Milanović”. Nakon svega, ostaje zaključak da su jedini pregovori Srbije i Kosova oko kojih ubuduće vrijedi naćuliti uho oni u kojima se bude spominjala razmjena teritorija. Vučić i Thaçi su prošlog ljeta na konferenciji u austrijskom Alpbachu prvi put objavili da razmatraju promjenu granica kao dio sporazuma o normalizaciji odnosa. Po jednoj verziji toga plana Preševska dolina, u kojoj žive pretežno Albanci, bila bi prepuštena Kosovu dok bi sjever Kosova, nastanjen većinski Srbima išao Srbiji. Nakon toga bi se dvije zemlje međusobno priznale. Čini se da su od Amerikanaca dobili potporu za takve pregovore, no protiv sporazuma je Berlin, jer bi po njima promjena utvrđenih granica na Balkanu predstavljala “otvaranje Pandorine kutije”, a protiv toga se u skladu s Mutti izjasnio i Plenković.