Bivši političar Ante Đapić žestoko je napao zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutlešu zbog toga što je čestitao Zoranu Milanoviću na izbornoj pobijedi. Posebno mu je zamjerio što prije nekoliko mjeseci nije čestitao Andreju Plenković nakon pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima.

“Nakon što je zagrebački nadbiskup koji je ujedno i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije gosp. Dražen Kutleša uputio čestitku Zoranu Milanoviću na izboru za PRH nisam želio odmah reagirati jer mi kao uvjerenom rimokatoliku nije ugodno polemizirati oko poteza najviših crkvenih velikodostojnika, pa čak ni onda kada su mi njihove poruke u najmanju ruku čudne, kao što je bila i ova čestitka koja je daleko izašla iz prostora kurtoazije kakva bi se inače očekivala od vrha Katoličke Crkve u Hrvata!

Ovih dana sam malo istraživao je li aktualni predsjednik Hrvatske biskupske konferencije uputio sličnu ili barem kurtoaznu čestitku predsjedniku vlade Andreju Plenkoviću nakon što je formirao hrvatsku vladu u svibnju prošle godine i nisam naišao na takovu informaciju! Odluku na reagiranje donio sam nakon uredničkog teksta objavljenog u Glasu koncila kojim sada mašu i sa njim poentiraju liberalno-lijevi mediji kojima je ova situacija idealna za daljnje pokušaje destabiliziranja parlamentarne većine i hrvatske vlade!

Urednički tekst isključivo je u funkciji opravdavanja nadbiskupovog poteza koji je svojom čestitkom iz samo njemu poznatih razloga podržao uvjerenog i deklariranog ateistu, Titovog sljedbenika, predvodnika Rijeka pravde koji bi poništili Vatikanske ugovore i za koje je blaženi Alojzije Stepinac onakav kakvim ga gledaju nekad Irinej,a danas Porfirije! STEPINČEVA CRKVA ne podilazi moćnicima, ni vlastima! Nadbiskup Dražen Kutleša kao predsjednik HBK i Glas Koncila govore u ime Katoličke crkve u Hrvata, znači i u moje ime! Kao pripadnik Rimokatoličke crkve ograđujem se i od čestitke nadbiskupa Kutleše i uredničkog teksta u Glasu koncila! Smatram kako HBK ne može hvaliti Zorana Milanovića kako je odgovorno obnašao dužnosti u svojoj karijeri jer takav stav automatski ulazi u prostor politike koja u velikoj mjeri odudara od onoga što rimokatolici zagovaraju i u što vjeruju!

Dvostruka mjerila kod izlaska katoličkog visokog klera u politiku u Hrvatskoj su barem meni, kao laiku neprihvatljiva! Želim za kraj ovog teksta podsjetit HBK kako je medijski omraženi Andrej Plenković, 2021. kao predsjednik hrvatske vlade u Brezovici, među “antifašistima i partizanima” čvrsto stao uz blaženog Alojzija Stepinca i njegovu žrtvu! Halo gospodo! U Brezovici! Ali, dobro, možda se vi držite one biblijske, kako je važnije vratiti izgubljenog sina u svoje okrilje! Sretno vam bilo! Uskoro će i STEPINČEVO! Nadamo se vašim konkretnim potezima prema SVETOJ STOLICI kako bi se završio proces proglašenja blaženog ALOJZIJA STEPINCA svetim! Tamo dignite glas! Ne dopustite da vam Irineji i Porfiriji odlučuju o svetosti naših mučenika”, ističe Ane Đapić.

Podsjetimo, glavni urednik Glasa Koncila Branimir Stanić pisao je o političkoj atmosferi u Hrvatskoj i napetoj situaciji koja vlada između predsjednik Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića. Smatra kako kultura nečestitanja stvara toksične odnose u društvu. Komentar Branimira Stanića prenosimo u cijelosti.

“Nakon završenih predsjedničkih izbora, kada je 12. siječnja pobjedu odnio dosadašnji predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, hrvatska je javnost svjedočila svojevrsnu igrokazu vladajućih u kojem je glavna uloga dopala – čestitki. Napetost je do te mjere narasla da je udarna vijest postala čestitka zagrebačkoga nadbiskupa i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije novoizabranomu, to jest na novi petogodišnji mandat izabranomu predsjedniku.

Iz pojedinih medijskih analiza dalo bi se naslutiti da im nije toliko u fokusu bio sadržaj čestitke, nego uopće nadbiskupovo čestitanje u ozračju kada je iz vrha izvršne i zakonodavne vlasti poručeno da se novoizabranomu predsjedniku ne čestita (u pomalo šaljivu bi se duhu moglo zaključiti da je zlonamjernima koji u isti koš stavljaju državnu i crkvenu vlast nadbiskupova čestitka dokaz da je Crkva i dalje potpuno slobodna u svojem pozivu i poslanju), piše glavni urednik Glas Koncila Branimir Stanić.

Na stranu sada igrokazi vladajućih i medija kojima je kao u kakvoj smotri folklora konstanta postala nesnošljivost između predsjednika RH i čelnika zakonodavne i izvršne vlasti. Tu kost ne treba glodati, ali o čestitkama se može reći riječ-dvije.

Naime, pisanje ili izgovaranje čestitke pripada najstarijim retoričkim obrascima. Njihova je zadaća u što kraćoj i svečanijoj formi istaknuti opće mišljenje o onome kojemu se čestita, to jest izgovarati i pisati samo ono s čime se većina slaže (nikako hvaliti do mjere da onima koji ne misle tako pozli). U tom smislu čestitka kao retorička vrsta strogo zabranjuje bilo kakvo isticanje mana onoga kojemu se čestita – upravo suprotno, nužno je izricanje isključivo vrlina. Bez toga dijela čestitka nije čestitka. U dubokoj su zabludi oni koji misle da se čestitanjem veliča osoba kojoj se čestita ili da čestitka govori o tome koliko je čestitar pametan, lijep ili pismen. Ne. Čestitki je osnovni cilj stvaranje ugodnoga ozračja među ljudima, a ako čestitar odluči objaviti čestitku, cilj mu je ugodno ozračje prenijeti na šire društvo.

U skladu s tim uvođenje kulture nečestitanja ne govori toliko o osobi koja ne čestita ili o osobi kojoj se ne čestita – nego razotkriva namjere koje mogu biti mnogo opasnije nego što se čini, a samim time nisu bezazlene: stvoriti loše, toksično ozračje u društvu, uključujući otvaranje prostora za rasplamsavanje zločestoće. Hrvatska je tradicija poznata po čestitanju, a još više po čestitarenju koje je posebno živo u božićno vrijeme (kolenda).

Običaj je da se čestitare o Božiću dariva, a u nedavnoj je političkoj komunikaciji uvedena novina da se na neki način nagrađuju oni koji ne čestitaju, a kažnjavaju oni koji čestitaju. Već se i po tome vidi da je nova kultura nečestitanja daleko od duha hrvatskoga naroda.

Ako je kojim slučajem npr. odnos između predsjednika Republike, Vlade i Sabora smišljeno takav kako bi se stekao izvanjski dojam da Hrvatska u bitnim geopolitičkim pitanjima u svim sastavnicama vlasti ne diše jedinstveno, što bi je sutra moglo spasiti ovisno o tome koja velesila u svijetu preuzme dominaciju – tada bi to bila lukavština nad lukavštinama. No cijena je takvoga dugogodišnjega pristupa u djelovanju pripadnika vrha vlasti ipak poticanje toksičnoga ozračja u društvu u kojem se misli da se primjerice mogu s leđa zaskakivati ljudi koji mirno mole na trgovima. Kao da opet nekomu unosnim postaje razdor forsiran po udbaškim metodama, a najvidljiviji je u odnosima između sjevera i juga.

Hrvatska je uvijek bila zemlja iskrenih čestitara, narod koji je tijekom stoljeća očuvalo zajedništvo jer se, rečeno u pavlovskom duhu, radovao s radosnima, a plakao sa zaplakanima. Tko god kulturom nečestitanja pridonosi lošemu društvenomu ozračju, ne radi ni za sebe ni protiv drugoga, nego – protiv dobra naroda”, piše Glas Koncila.