Obrana Dubrovnika u vrijeme velikosrpske agresije 1991. godine spada među najvažnije hrvatske vojne uspjehe u Domovinskom ratu. Jedan od najzaslužnijih za taj junački podvig uz hrvatske branitelje je, i oko toga se većina slaže, njihov zapovjednik – Nojko Marinović.

Svega desetak dana prije početka napada srpskih i crnogorskih snaga na dubrovačko područje, Marinović je 19. rujna iz Trebinja gdje je u tamošnjoj vojarni bio zapovjednik s činom potpukovnika prešao na hrvatsku stranu, u Zbor narodne garde. Njegovo izvlačenje provedeno je u tajnoj operaciji, a sa sobom je ponio i vojne planove agresora o napadu na taj dio Hrvatske.

Marinović je rođen u mjestu Bruška kod Benkovca 26. rujna 1948. u obitelji s četvero djece. Odlučuje se za vojni poziv zbog mogućnosti dobivanja stipendije. U Vojnoj akademiji bio je od 1967. do 1971. godine. Službovao je najprije u Šibeniku te na Lastovu i Korčuli, a potom prelazi u Trebinje gdje je bio od 1982. do 1991. godine.

Već od početka kolovoza bio u kontaktu s hrvatskim vlastima koji su mu, kao i drugima, sugerirali da ostane tamo što dulje kako bi znali što se događa na neprijateljskoj strani. Kada je postalo očito da bivša JNA kreće na Dubrovnik, Marinović je prešao u Dubrovnik. Odmah po dolasku postavljen je za zapovjednika obrane Grada.

Iako je u tom trenutku imao na raspolaganju svega oko 700 slabo naoružanih hrvatskih branitelja sastavljenih od pripadnika MUP-a, ZNG-a te HOS-a, posložio ih je, uspostavio crte obrane prema vojnim pravilima. Odvažan, kakav je bio, prenosio je na druge vjeru da se Dubrovnik može obraniti, u što su tada mnogi sumnjali.

Međutim, nije širio nerealni optimizam. Odmah na početku je svima vojnički jasno dao do znanja da će se, ako neprijatelj i uđe u grad, braniti ulica po ulica. Uz to je bio i smiren što je braniteljima, na koje je krenulo oko 30 tisuća agresorskih vojnika, ulijevalo povjerenje u tim teškim vremenima.

Dubrovnik je srpski agresor napadao s kopna, mora i iz zraka, bio je opkoljen sa svih strana, nedostajalo je i borbenih sredstava i streljiva, pa ipak su ostali nepokoreni. Najvažnije bitke pogotovo 6. prosinca kad je bio najteži napad vodile su se na prilazima gradu, ali i na Srđu za tvrđavu Imperial. U tvrđavi je bilo svega 32 branitelja, 17 ‘zengi’ i 15 hosovaca. Granatirali su ih tenkovima, topovnjačama s mora, a onda bi srpska pješadija nadirala. Bili su zauzeli i žičaru, a neki od njihovih vojnika su se popeli i na ‘taracu’ istočnog dijela tvrđave.

A onda je braniteljima iz Grada u pomoć krenulo 6 specijalaca iz postrojbe ‘Grofovi’. Doslovce su se ogoljelom strminom bez zaklona penjali u smrt, ali im je želja da pomognu suborcima na Srđu bila jača. Tromblonom su raznijeli žičaru s agresorskim vojnicima i ušli u tvrđavu.

Govore kako je jedan od presudnih trenutaka te bitke bio zahtjev da se s položaja iz Grada minobacačima puca na tvrđavu, sve kako bi se istjeralo neprijatelja. Iako se činilo kao očajnički čin, ispala je učinkovita ratna taktika. „Pucaj do po desnoj taraci“, govorili su preko motorole.

Branitelji iz grada to najprije nisu htjeli jer je ispadalo kao da pucaju po svojima, no, na ponovljenu zapovijed su poslušali. Nakon paljbe iz grada, u borbu su se uključili i branitelji iz tvrđave. Uz to su svi, njih 38, zapjevali „Zovi, samo zovi, svi će sokolovi…“.

Neprijatelj je bio prisiljen na povlačenje zbog gubitaka. Više nisu došli u priliku zauzetu tu ključnu tvrđavu iznad Grada, ali su zato svoj bijes iskalili bjesomučno razarajući topništvom staru gradsku jezgru. Takva bestijalnost napadača zgrozila je civilizirani svijet koji je tek nakon napada na Dubrovnik počeo shvaćati o čemu se zapravo radi.

Veliki prilog obrani Dubrovnika dao je i Odred naoružanih brodova. Ti hrabri ljudi su se svakodnevno malim brodovima probijali kroz blokadu koju je oko grada postavilo neprijateljsko vojno brodovlje dovozeći sanitetski materijal, potrepštine za život civilima, ali i oružje za obranu.

Puno je branitelja i civila poginulo ili ranjeno u obrani Dubrovnika. I sam Marinović je ranjen 19. ožujka 1992. od nagazne mine tijekom obilaska položaja. Imao je brojne gelere u tijelu, od kojih su neki izvađeni, međutim, jedan geler koji ga je pogodio u glavu nije mogao biti izvađen.

Na vlastiti zahtjev izlazi iz bolnice u svibnju. Vraća se ponovno na bojište. Bilo je to u vrijeme kad su hrvatske snage krenule u operaciju uklanjanja bivše JNA i velikosrpskih postrojbi s dubrovačkog područja. General Janko Bobetko je bio zapovjednik, a Marinović njegov zamjenik. Nakon 8 mjeseci na toj dužnosti je umirovljen.

Prilikom 20-te obljetnice obrane Grada, 6. prosinca 2011. godine, Marinović tada već s činom general-bojnika Hrvatske vojske je pred braniteljskim postrojbama koje su bile postrojene na Stradunu, između ostalog, kazao:

„Napadali su sa svih strana, imali su časnika i dočasnika, koliko mi branitelja, topova koliko mi redarstvenika. Imali su vagone streljiva i tone goriva koje smo mi brojili na sanduke i litre. Mislili su kako će s gosparima, turističkim djelatnicima i umjetnicima, lako izići na kraj. No, nisu računali na naše domoljublje i odlučnost da obranimo Dubrovnik i za slobodu podnesemo goleme vojne i civilne žrtve“, kazao je.

Dobitnik je najviših hrvatskih odličja. Redom kneza Domagoja s ogrlicom i Redom bana Jelačica te Redom hrvatskog križa i medaljom Oluja odlikovan je 1995. godine. Veleredom kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom odlikovan je pak 2020. godine.

Dubrovačko-neretvanska županija i Gradsko vijeće Dubrovnika te Općina Konavle dodijelile su mu nagrade za životno djelo. Dobitnik je i priznanja njemačkog izaslanika obrane 1994. te američkog izaslanika obrane 1995. Povodom 20. godišnjice oslobođenja županije od srpsko-crnogorske okupacije dobio je zahvalnicu od dubrovačko-neretvanskog župana.

Mnogi ističu i kako je nakon pobjedonosno završenog Domovinskog rata Marinović često isticao kako “naša djeca trebaju učiti da pamte, ne i da mrze jer pamćenje je alat, a mržnja golemi teret”. U njegovoj biografiji stoji i da je na Haaškom sudu svjedočio u procesu protiv srbijanskog čelnika Slobodana Miloševića.

Nakon teške i duge bolesti preminuo je 4. siječnja 2021. godine u 73. godini života. Iza njega su ostali supruga i dvoje djece. Pokopan je na groblju Boninovo u Dubrovniku. Gradske i županijske vlasti, braniteljske udruge i brojni građani odaju mu počast. O generalu Marinoviću se govori kao o osobi koja je bila ključna za obranu Dubrovnika.

„Veliki čovjek koji je bez svake sumnje spasio Dubrovnik. Od svega što se u Dubrovniku u vojnom smislu učinilo pozitivno, 99 posto je njegovo. Doživio sam ga kao velikog čovjeka i iznimnog vojnika. Bio je sigurno jedan od tri najveća vojnika koje je Hrvatska imala u Domovinskom ratu“, rekao je o njemu ratni gradonačelnik Pero Poljanić.

Ni ratni načelnik saniteta Vicko Mihaljević nije štedio s pohvalama na njegov račun. „Došao je u Dubrovnik i stavio se na raspolaganje 1991. kad je bilo najteže te kao zapovjednik, zajedno sa šačicom branitelja, uspio je ono što je malo tko, čak i u samo gradu vjerovao: da ćemo ga obraniti, uspjeti preživjeti i dočekati pomoć koju smo dobili 1992. kada smo s ostalim postrojbama HV-a oslobodili naše područje. Bio je pravi vojnik, zahvaljujući njemu, danas jesmo tu gdje smo“, rekao je Mihaljević.

Bivši gradonačelnik Andro Vlahušić drži da je general Marinović najzaslužniji za slobodu Dubrovnika. „Doći iz Trebinja u naš grad i znati koju snagu ima srpska vojska a koju slabost dubrovačka policija i vojska te preuzeti na sebe odgovornost zapovijedanja mogao je samo čovjek mentalne, intelektualne i ljudske snage koju je on imao. Objektivno i vojnički rečeno: nismo imali nikakve šanse, a Nojko je vjerovao u ove ljude“, rekao je Vlahušić.

Bivši dubrovački gradonačelnik Vido Bogdanović koji je bio i zapovjednik Plovnih snaga u Odredu naoružanih brodova rekao je da se ne usuđuje ni pretpostavljati što bi se dogodilo da Nojko koncem rujna 1991. godine nije izabrao pravu stranu i preuzeo zapovijedanje obranom Dubrovnika.

Župan Nikola Dobroslavić za Marinovića kaže da je imao znanje, mirnoću, plemenitost, razboritost te je zato bio cijenjen i omiljen vojskovođa. „Bio je spreman stoički podnijeti žrtvu, nećemo zaboraviti njegov doprinos“, ustvrdio je.

I aktualni gradonačelnik Dubrovnika veliki je poštovatelj generala Marinovića. „Dubrovačka povijest pamti najhrabrije, koji su u svakom trenutku spremni dati svoje živote u obranu Grada. U najtežim vremenima uvijek se pokaže čovjek, General bojnik Nojko Marinović je u najtežim danima stavio svoj život na raspolaganje, bio je strateg i vođa u okruženom Gradu koji nije bio osvojen zbog njegove vizije obrane“, rekao je Franković.

Grad Dubrovnik je financirao izgradnju njegove grobnice na Boninovu, prikladnog i trajnog počivališta za dubrovačkog ratnog zapovjednika. Teško je izrečenome bilo što dodati. Kao odlučni i smireni vojskovođa general Nojko Marinović ostavio je duboki trag u povijesti Dubrovnika i Hrvatske. Ostat će u trajnoj uspomeni.

Foto: Hina

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.