Ivan Martinović novi je kapetan hrvatske rukometne reprezentacije. Naslijedio je Domagoja Duvnjaka, a sretnu vijest priopćio mu je osobno izbornik Dagur Sigurðsson. Ivan je na nedavno završenom Svjetskom prvenstvu, na kojem je Hrvatska osvojila srebrnu medalju, bio uvršten u All star momčad, a bio je i najbolji naš strijelac s 41 pogotkom u devet utakmica. Imao je 53 posto uspješan šut, a šutirao je daleko najviše od naših igrača – 77 puta. Primjerice, drugi naš strijelac na turniru bio je Filip Glavaš (39 pogodaka), a Zvonimir Srna drugi je na listi onih igrača koji su šutirali na suparnička vrata – 53 puta, javlja Večernji list.

Jesu li se slegli dojmovi s dočeka?

– Još nisu. To što sam doživio na Trgu je nešto što ću pamtiti cijeli život. Ovo je moja prva velika medalja i prvi veliki doček. Nadam se da će ih biti još. Drago mi je da smo mogli s navijačima još jednom proslaviti ovaj veliki uspjeh. Oni su ti koji su velikim dijelom zaslužni za to što smo došli do finala. Atmosfera iz zagrebačke Arene nešto je sjajno. Gurale su nas tribine do granica izdržljivosti, kad nam je bilo najteže, tu su bili oni. Primjerice, protiv Mađarske. Nisu se navijači predavali na minus četiri, pet minuta prije kraja, nismo ni mi. Dali su nam dodatnu energiju koju smo dobro koristili.

Kako ste završili na dočeku u Jajcu?

– Rođen sam i odrastao u Beču, no moji roditelji prognani su tijekom rata iz Jajca. Još se tresem. Naježio sam se. Ne mogu vjerovati kako su me tamo dočekali. Nisam imao u planu ići u Jajce, no tamošnji ljudi kontaktirali su mog oca, izrazili su želju. Tata mi je poslao SMS poruku koji sam vidio tek drugi dan ujutro. Kad me tata nazvao i pitao što mislim, nisam imao pojma o čemu govori. Imao sam više od 300 poruka u mobitelu, nisam stigao sve vidjeti. Uglavnom, pristao sam i već sam htio kupiti kartu za autobus kad je tata rekao da će on doći iz Beča i odvesti me automobilom tamo. S njim sam se dan poslije vratio u Beč, u kojem sam još malo proveo vremena sa svojom obitelji. Inače, u Jajce ne idem baš često, možda jednom u dvije godine. Nažalost, moje obaveze su takve da nemam vremena. Žao mi je zbog toga, tamo sam propustio neke svadbe, rođendane, krstitke…

Brat i sestra također su u rukometu.

– Brat i ja počeli smo s nogometom. Na prvom treningu brat je dobio loptom direktno u glavu i nije nam tada to bilo baš smiješno. Budući da je tata obožavao gledati generaciju s Ivanom Balićem, pitao nas je želimo li trenirati rukomet i odgovorili smo: “Da, zašto ne.” Mislim da smo ambiciju da igramo rukomet dobili od oca. Kad smo bili mali, otvorili bismo vrata u stanu te igrali rukomet. Razbili smo dva prozora, a uz njih i skupu vazu, zbog čega je mama poludjela na nas! Ali, nasreću, imali smo tatu na svojoj strani. On nas je uvijek branio. Brat Marin i sestra Kristina odlučili su igrati rukomet za Austriju, a ja sam izabrao Hrvatsku. Meni je na početku bio cilj igrati s bratom. Međutim, brat je stariji pa mene tada nisu pozvali u austrijsku reprezentaciju. Bio sam im premlad i nedovoljno dobar. Otišao sam u zadarski rukometni kamp, u kojem su me treneri primijetili i pozvali prvi put na pripreme – ističe Ivan.

Kad su shvatili da su pogriješili, Austrijanci su počeli pritiskati roditelje, a kad je Ivan odjenuo hrvatski dres, htjeli su ga izbaciti iz škole. Naime, pohađao je školu za austrijske sportaše, a kako više nije bio austrijski sportaš, zaključili su da za njega više nema mjesta u toj školi. Na kraju se moralo umiješati hrvatsko veleposlanstvo i spasiti stvar. Rođen je u Beču, u kojem je i počeo rukometnu karijeru. Igrao je za mlađe selekcije Fiversa, a potom je u istom klubu proveo i tri seniorske sezone te potom 2018. prešao u njemački Gummersbach.

– U Gummersbachu me dočekao Drago Vuković, legenda hrvatskog rukometa, osvajač olimpijske medalje 2004. godine. On mi je jako puno pomogao u početku. Ne samo na parketu već i izvan njega. Nije prošao dan u gradu a da nismo popili barem kavu. Gummersbach je mali grad u usporedbi s Bečom. Živio sam sam. To mi je bilo teže negoli prilagoditi se njemačkom tipu rukometa. Ali brzo sam se naviknuo, igrači su me sjajno primili. Više smo trenirali, više putovali nego u Austriji. Kvaliteta rukometa u Bundesligi je neusporediva, igrati protiv Duvnjaka i Schmidta san je svakog igrača. Nije bilo lako, to tek osjetiš kada se makneš od doma, gdje ti je sve puno lakše, gdje ne vodiš brigu o mnogo usputnih stvari. Meni je bilo lakše zato što znam jezik, to je bio veliki plus i veliko olakšanje. Došao sam u Gummersbach jako mlad, snalazio sam se, spoznao sam s vremenom puno stvari. Naučio sam kuhati, čistiti, prati rublje – kaže Ivan.

Martinović je nakon osam godina veze uplovio u bračnu luku s Miriam Rath. Često objavljuje zajedničke fotografije, a vjenčali su se prošle godine u lipnju. “Upravo vjenčani! Civilno vjenčanje 15. 6. 2024.”, napisao je par uz fotografije s vjenčanja koje su objavili na svom Instagramu, a ispod koje su se zaredale čestitke. Miriam je uz njegovu obitelj Ivanu bila najveća podrška u karijeri. Što znače sportski usponi i padovi, Miriam zna i iz vlastitog iskustva jer je i sama bila odbojkašica, ali je, koliko je poznato, karijeru prekinula zbog ozljede. Ivanova supruga rodom je iz Austrije, a par sada živi u Njemačkoj, u kojoj Ivan igra, a godišnji ljetni odmor vole provoditi u Hrvatskoj. Nakon vjenčanja Ivan je izjavio:

– Nismo imali puno vremena, ali oženio sam se civilno tjedan dana nakon kraja prošle sezone Bundeslige, bilo je prelijepo i sada je fokus samo na rukometu – rekao je tada.