Kako se dijelio novac od transfera Dinamovih igrača jako detaljno u novoj knjizi opisuje novinar Jutarnjeg lista Dražen Krušelj. Knjiga “Imamo Dinamo: uspon i pad Mamićeva carstva” izlazi sutra, ali zanimljive detalje doznat ćete još večeras: jer Dražen Krušelj je večerašnji gost Mojmire Pastorčić u RTL-ovu Direktu.

Kad se već nitko od svjedoka ne sjeća, zato imamo vas. Kako su Mamići u džep spremali novac od transfera?

Pa na jedan vrlo elaboriran način. Ako govorimo o ovome što su inkriminacije, dakle, transferne i ovo gdje imaš aluzije da se ne sjećaju u osječkoj sudnici. To je već zrelo doba Mamićeve vladavine kada recimo nekakve transfere tipa Modrić ili Lovren su de facto antedatirali u ugovore i dopisivali anekse prema kojima klub i igrači imaju dogovor o podjeli transfera 50:50, što, naravno, prvotnim ugovorom nije bilo predviđeno i to nije.

I to nije normalno nigdje ni u kakvim nogometnim klubovima u svijetu da se tako novci raspoređuju ili?

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: PROFESOR VALERIJE VRČEK: Kakve su to naše škole? Pritisak na najmlađe postaje nepodnošljiv, pripremaju li se učenici za ‘kviskoteku’ ili za život?

Tako dovitljivo ne. Ako se potpiše ugovor, da će igrači i klub dijeliti transfer prilikom njegovog odlaska godine XY. do 2028. formula izračuna je jasna, ali kasnije nadopisivati te anekse to je potpuno, dakle, inkriminirajuće. To je jedna stvar, a druga stvar kada je ovladao institucijama ne samo Dinama, nego i Hrvatskog nogometnog saveza kada se osjetio dovoljno jaki, a onda je uz pomoć cijele mreže suradnika već novac da tako velim skrivao preko offshore računa. Znači, tu su se zapravo davali enormni iznosi kojima su se plaćale nepostojeće usluge posredovanja u transferima.

Ono što me zanima koliko se od toga znalo u real timeu kad se to stvarno događalo ili smo sve to zapravo saznali tek kasnije?

Nešto smo naslućivali. Bilo je uvijek nekakav hint, dođe do novinara, ali, to je bila jedna neprobojna struktura, nije se moglo raspolagati tim informacijama na neki opširan način u real timeu.

Ono što mi je jako zanimljiv dio ove knjige je taj dio gdje pišeš o post Mamićevoj eri u Dinamu. Da on i dalje faraonski kadrovira i da je cijela klupska vrhuška hodočastila k njemu u Međugorje. Ono što smo znali je da je on govorio da bez njega se ne može kupiti ni rola closet papira. Ali sad ti ovdje u knjizi zapravo potvrđuješ da je vladao i dalje.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: JAKO BAHATO i BEZOSJEĆAJNO: Belgijanac izbrisao našu Blanku. Zašto ona trpi ovakva javna poniženja?

Pa tako je bilo barem tri godine. Bijeg u Bosnu i Hercegovinu dogodio se 2018. u ljeto, a pravomoćna presuda je stigla tri godine poslije znači te tri godine nekakve tranzicijske vladavine su zapravo istovremeno i lude i bizarne. Cijela mreža suradnika u Zagrebu se trudi sačuvati njegovu vlast. On je upravljao tako da su mu ljudi dolazili u posjete ili putem video linka se obraćao njima ako je instaliran u plavom salonu na stadionu. Oni slušaju provode, ali u nekom trenutku kada stiže pravomoćna presuda počinje raskol. Neki ljudi postaju svjesni da je to sada, da su već jednom nogom u svijetu kriminala ako će ih dalje podržavati.

Sad kad si spomenuo kriminal, palo mi je na pamet kad sam čitala podnaslova iz knjige atentat, premlaćivanje, palež automobila, bijeg preko granice, PNUSKOK u klubu, zatvor, lova do krova. Je li ovo priča o nogometnom klubu ili predložak za Narcose, Sopranose ili Wire?

Kad sam krenuo pisati imao sam motiv da zaokružim priču koja na razini novinske kronike uvijek čitatelju pokušava izoštriti fokus i dati mu bitnu informaciju. Ali toliko je stvari ostalo sa strane neispričano. Osjetio sam da ima tog elektriciteta i naboja, to bi moglo dati na čitkosti. Ja se nadam.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Tko je Hana Samaržija: Javno govori o pokušaju samoubojstva. Poznata iz afere Matanić kada je priznala da je od njega dobila dvjesto eura “za taksi”

Zanimljivo je da si mi rekao da je tvoja mama pročitala i rekla je da je kao krimić.

Tako je. Dok sam to slagao i nisam još uopće znao hoće li to prerasti u nekakav rukopis ili ću se ja malo s tim zezati. No, jednom jedan dan rekao mama, ajde ti to pročitaj, premda znam da te nogomet uopće ne zanima. Rekla je ajde, hoću, sine. I onda je rekla pa ja to nisam prestala čitati. To je meni kao krimić. I tu sam bio zadovoljan. Znao sam da imam dobro štivo u rukama.

Zanimljivo je, knjiga se zove “Imamo Dinamo”. Kakav je osjećaj? Napisao si je, mjesecima si se bavio ovim zapravo nekim lošim vremenima Dinama. Kakav je osjećaj sad gledati utakmice kad je Dinamo zapravo doživio neki preporod kad su drugi ljudi na vlasti. I kad zapravo stvarno imamo Dinamo, rekla bi.

Ja mislim da nekakvom prosječnom navijaču se vraća osjećaj ugode i te organske veze koja mora postojati između tribine i momčadi. Svjedoci smo bili da je godinama stadion zjapio prazan, neka vrsta polu bojkota, sad je to prirodniji. Ali meni kao novinaru osjećaj nakon toliko iskustva je uvijek isti. Pratiš, recimo, sad konkretno te nasljednike, kako se oni snalaze u u novim ulogama i jesu li dorasli zadatku. I hoće li moći nastaviti voditi klub u smjeru da raste i jača, kao što je da, se ne lažemo rastao i jačao svih godina Mamićeve vlasti.

Je li oni sad dokazuju da se bez kriminala uspješno može voditi klub?

Ma, naravno da se može voditi uspješno klub, premda ova sezona nije do kraja dokaz jer u Hrvatskoj ligi Dinamo se muči, ali eto, to kompenzira kroz ove odlične nastupe u Ligi prvaka otkako se Nenad Bjelica vratio na nas na klupu.

Koliko su važnu ulogu u ovome svemu odigrali navijači Bad Blue Boysi, koji su se za klub stvarno borili i u onim najtežim najmračnijim?

Sigurno jesu ovi predstavnici navijača koji su vodili tu forumsku bitku. Ja ih u tekstovima znam zvati staro plemstvo jer su oni mislili da su ovo sve divljaci. Ti ljudi su nastupili artikulirano nastupali. Ima tamo obrazovanih ljudi pametnih, znaju zakone. Istjerali su svoju pravdu na kraju na jedan, zapravo elegantan način.

amo ću te pitati za kraj nešto s čim si počeo ovu knjigu, a to je ona priča o Zlatku Canjuge i Tuđmanu. Kolika je šansa da Zlatko Canjuga nije izmislio onaj razgovor s Franjom Tuđmanom?

Šansu, ja bih mjerio u promilima. Mislim da je to fabricirano da je htio tako ostati na vlasti, i nije uspio. Samo ako mi je dopustiš, htio bih pohvaliti ljude koji su surađivali sa mnom. Urednik Kruno Lokotar, koji mi je dao šansu, Boris Kuka koji je napravio sjajan vizual knjige, fotografe Dragana Đukanovića i Ronalda Goršić. U knjizi imamo jednu inovaciju. Umjesto fusnota stavili smo QR kodove koji čitatelja vode multimedijalno i objašnjavaju i tekstom i slikom neka poglavlja zanimljiva.