Dugogodišnji novinar Slobodne Dalmacije Damir Pilić napisao je knjigu “Tito očima Krleže”. Dao je veliki intervju Glasu Istre  iz kojeg  donosimo neke najzanimljivije odgovore.

Zašto je oko Krleže uvijek toliko prijepora, kako na književnoj tako i na političkoj sceni? Jedni ga proglašavaju dvorskim piscem, drugi ga pretvaraju u gotovo Titovog mezimca, dok su ga treći vinuli u visine najboljeg pisca koji je ikada živio na ovim prostorima. Tko je, zapravo, bio Krleža? Jesi li ti to otkrio pišući knjigu o odnosu Umjetnika – Krleže – spram Moćnika – Tita?

– Dvorski pisac sigurno nije bio, ali se može reći da je bio Titov mezimac, kao što je i Tito bio njegov. Za mene on jest najbolji pisac ovih prostora, ali uvažavam da je to i pitanje ukusa. U svakom slučaju, prijepori koji se vuku oko Krleže su bez presedana u našoj kulturi, što su uočili čak i strani književni kritičari. Tako švicarski autor Jörg Plath, pišući 2016. o njemačkom prijevodu Krležinih „Zastava”, zaključuje da je Krleža „za jedne kao marksist ‘nemoguć čovjek’, dok ga drugi nekritički obožavaju kao najvećega u literaturi i kulturi uopće”. Čini mi se da je Plath nazreo bit problema: da Krleža nije bio cjeloživotni komunist i Titov prijatelj, mislim da nikakvih prijepora ne bi bilo, već bi mu unisono bilo priznato da je bar unutar ovog jezika olimpijski pobjednik. Prijepori, dakle, nastaju zbog Krležina političkog bića, koje je on sam jednom zgodom definirao pred svojim kroničarom Enesom Čengićem:

” Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stub. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za komuniste zato što nisam došao u partizane. Za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik.”

– Hrvatska je 90-ih, piše Miljenko Jergović, Krležu pretvorila u katoličkog uškopljenika, pisac je pripitomljen i uglađen. No, to nije ni blizu onoga što je on bio. Otkuda ta potreba da se Krleža pretvori u ono što nije? Čini se kao da hrvatski nacionalisti osjećaju sram spram Krležinog lika, kad već djela nisu uspjeli sakriti.

– Ta nacionalistička prevara, koja antiklerikalnog ateista pretvara u katoličkog uškopljenika, predstavlja obrambeni mehanizam koji je smiješan koliko i dirljiv. Tako je jedan moj drug iz mladosti bio žestoki heavy-metalac, a naročito je obožavao britansku grupu Judas Priest i njenog pjevača Roba Halforda, sve dok krajem 80-ih Halford nije obznanio da je gej. Ovome je to bio šok: Halford mu je ostao glazbeni bog, ali homofobija mu nije dopuštala da ga i dalje sluša. I što je smislio? Prestao je kupovati i slušati nove Judasove ploče, ali je nastavio slušati one stare, izdane prije nego što je saznao da mu je idol peder, dok je još bio uvjeren da je heteroseksualac. Kako bi ga mogao i dalje konzumirati, pretvorio je Halforda u nešto što ovaj nikad nije bio.

Isti mehanizam, recimo, koriste i današnji mladi navijači Hajduka, od kojih mnogi promoviraju ustaštvo, iako je ključni trenutak Hajdukove povijesti odlazak čitavog kluba u partizane. I oni su pretvorili Hajduk u nešto što Hajduk nikad nije bio, jer s Hajdukom kakav je stvarno bio ne znaju što bi. Tako je i s odnosom nacionalista prema Krleži – oni bi ga najradije izbrisali iz povijesti, ali duboko u sebi znaju da je to najveći hrvatski pisac. I zato biraju da s Krleže oljušte i sastružu slojeve komunizma, ateizma, jugoslavenstva, titoizma… kako bi dobili jedinog Krležu kojeg mogu podnijeti. A to što takav Krleža nikad nije postojao – kao što nikad nije postojao ustaški Hajduk ili heteroseksualni Rob Halford – to je za takvu svijest sitna cijena duševnog mira.

– Tito je bio njegov zaštitnik, iako se u mnogočemu nisu slagali. Krležu su partijci proglašavali trockistom, antistaljinistom, na što je Tito samo odmahivao glavom. Je li to činio zbog toga što nije htio ostati bez svog Umjetnika?

– Što god netko mislio o Titu, ne može se poreći da je to bio čovjek dalekosežnih, planetarnih vizija. On nije samo ujedinio Hrvate, Srbe i ostale Južne Slavene u jednu socijalističku državu, već je ujedinio i čitav Treći svijet u Pokret nesvrstanih. Čovjek s takvim širokim i dubokim uvidom u stvarnost dobro je znao koliko Krleža teži na intelektualnoj vagi i bio je potpuno svjestan da Partija, ako želi provesti radikalni preobražaj društva, mora takvog genija imati na svojoj strani. Osim toga, Tito je uvijek pamtio i uvažavao goleme zasluge koje je Krleža putem svojih tekstova imao za popularizaciju Komunističke partije u prvim desetljećima njezina postojanja, osobito među mladima i intelektualcima. Kad su pojedini rukovoditelji u partizanima znali upitati Tita: „Kako to da Krleže nema među nama?”, Tito im je odgovarao: „Kako ga nema, pa on je tu. Hiljade mladih ljudi stiglo je i pristiže u naše redove zahvaljujući upravo Krleži i njegovu djelu.”

Foto: Facebook