Goran Milić, prvi direktor Programa i Vijesti Al Jazeere Balkans, prisjetio se početaka i pohvalio profesionalne standarde, uvjete rada i atmosferu u redakciji. A poslao je i poruku otpuštenim novinarima da previše ne žaluju nego da hrabro krenu dalje. Objavu Gorana Milića prenosimo u cijelosti.

“Ugašena je Aljazeera Balkans, čiji sam bio prvi direktor Programa i Vijesti od 2011 do 2016. Od šačice ljudi koje su predvodili inventivni, konektirani i multidisciplinarni Edhem Fočo, i s balkanskim podnebljem i mentalitetom dobro upoznat ali vidljivo odmaknut od lokalnih poroka i manjkavosti, Tarik Ðođić, te uz nekolicinu inženjera, za nekoliko mjeseci je stvorena kompanija s jasnim uputstvima, da nisu mogla biti jasnija.

200 stranica pravila snimanja, montaže, trajanja priloga…Ako si prezenter, onda čitaš ono što je urednik napisao. Ako si urednik, onda nisi na ekranu i ne čitaš vijesti.

Kodeks ponašanja, snimanja, uređivanja napisali su znalci iz BBC-a, uz konzultaciju s Dohom, i sve je vrlo slično statutu BBC-a, osim što na početku ne piše BBC PROMOVIRA BRITANSKI NAČIN ŽIVOTA.

Ne piše, jer je moto Aljazeere bio “Dajemo glas onima bez glasa.” A ne promovira se ničiji način života jer je Aljazeera Network kompanija sa djelatnicima iz 80 nacija i nijedna od njih nije u izrazitoj većini.

U sferi prava zaposlenika, nisam upoznao sređeniju I velikodušniju kompaniju od AJB, pod uvjetom da se postavljeni zadaci realiziraju.

Bilo je puno tehnoloških inovacija, mladi ljudi su uživali što svake godine stiže nešto novo, što nitko još nema u državama gdje se emitiramo.

Međusobno uvažavanje u AJB neću idealizirati, jer mi se ionako ne bi vjerovalo, ali znam da se ni u jednoj redakciji (a bio sam u bezbroj njih od 1970 do danas) nije pojelo toliko torti za rođendane I rođenja.

Nitko sretniji od nas kad se rodi nova beba, a rodilo ih se…

Na velikim događajima, svi bismo se mobilizirali kao da je vojna vježba. Plaće velike, ali i učinak je veliki.

Pripremiti se za 28-30 sati(!) vijesti na mjesec kao norma prezentera, nije lako. Zbog svega ovoga, premda već dugo ne radim za AJB, osjećam potrebu da se priključim ovom velikom broju ljudi kojima je žao što su ostali bez posla, što se ugasio program AJB, kao i neki drugi projekti Aljazeerine mreže. Ali s druge strane, kao novinar koji dugo pamti, poručujem mlađim kolegama da ne gube previše vremena na žalovanje za prošlim godinama nego da ostanu ambiciozni i uvjereni u svoje znanje krenu dalje. Godine provedene na Aljazeeri, vidjet ćete, bit će vam odlična referenca. Ne misle svi kao Ben Gvir da je Aljazera “teroristička”.

Ono što bih ja želio u ovim danima to je da se osigura čuvanje goleme arhive AJB koja će u nekim budućim vremenima biti dobra podloga za rasprave kakvi smo bili, čime smo se bavili, što smo hvalili a što kudili.

U tom svjetlu, uloga AJB i njenih vodećih ljudi, Tarika Ðođića i Edhema Foče, novac koji im je od AJ Networka povjeren, tehnologija koju su priskrbili, ljude koje su uz Posao.ba i eksperte iz Dohe odabrali, bit će primjer predanog I odgovornog poslovanja. Naravno, u uvjetima i okruženju koji nisu nimalo nalik švedskim ili švicarskim”, ističe Goran Milić.

S gašenju Al Jazeere Balkans oglasila se i Mirjana Hrga.

“Svi nešto pišu o gašenju Al Jazeere. Ja sam ta koja je prva rekla: “Dobra večer, gledate Al Jazeeru Balkans!” Uvijek sam tu kuću doživljavala racionalno. Za mene je vijest – da je uopće toliko trajala.
Vlasnik nam je bila “benzinska stanica”. Takvi su nam bili i uvjeti.

Živjela sam sedam godina luksuznog novinarstva – u tehničko-infrastrukturnom smislu – onakvog kakvo bi trebalo biti u svim medijskim kućama koje drže do sebe. Kad sam se nakon sedam godina vratila u Hrvatsku, na godinu dana na RTL (greška), nisam se mogla sabrati. Osjećala sam se kao mladenka koja se iz silne ljubavi udala za besperspektivnog siromaha.

Ne da mi se pisati koliko mi je dobra donijela Al Jazeera, jer koga to realno zanima i što je uopće istina.
Ali dok sam živa, zahvaljivat ću im na mogućnosti da se formiram kao osoba. Ako ne putuješ, ne živiš, stvarno ne patiš i ne mrziš “tamo neke”, kako da shvatiš tko je tko? Ne valjda čitajući kolumniste Jutarnjeg i slične usijano-umišljene glave koje dalje od Graza, međusobne samohvale i plaćenih novinarsko-medijskih žurki nisu otišle.

Hvala im što sam zavoljela Bliski istok, što sam osjetila patnju Palestinaca i ojačala ljubav prema svojoj zemlji. Do neba veliko. Što se mene tiče – dobro da ste postojali. Iz tuđe kože ionako ne mogu govoriti”, istaknula je Hrga.

Foto: HRT