U srcu Sajmišta, dijela Vukovara gdje su se vodile najkrvavije borbe tijekom obrane tog grada od velikosrpske agresije 1991. godine, stoji spomenik pod nazivom „Otac i sin“. Prikazuje zapovjednika obrane Sajmišta Petra Kačića, koji je poginuo 2. listopada 1991. godine i njegova sina Igora, najmlađu žrtvu pokolja na Ovčari.

Kroz njihovu sudbinu zrcali se junaštvo hrvatskih branitelja Vukovara, ali i tragedija koja je pogodila i mlade članove njihovih obitelji. Ujedno pokazuje i zločinački karakter velikosrpskog osvajača koji je svoj krvavi pir nakon zauzimanja grada nastavio kroz pokolje i masakre nad njegovim stanovnicima, pa i onima koji su bili još u dječačkoj dobi.

Priča o ocu i sinu Kačić jedna je od najpotresnijih iz bitke za Vukovar i uopće iz Domovinskog rata. Ispričali su je više puta Petrovi suborci i članovi njihove obitelji koji su smogli snage govoriti o tim danima hrvatske borbe za slobodu.

Petar je zapovjedništvo nad Sajmištem preuzeo 15. lipnja te godine nakon što su dvojica njegovih prethodnika premještena u Zbor narodne garde u obližnji Opatovac. Bio je staložen, ozbiljan, ljudi su imali ogromno povjerenje u njega, Pravi, istinski vođa, govore o njemu njegovu suborci.

Znao je podići raspoloženje kod svojih ljudi kad bi im bilo teško i pristupiti svakome na pravi način. Ali, ono što je bilo najvažnije i zbog čega je imao veliki autoritet kao vođa, jest da je u borbu i u ratne zadatke uvijek išao prvi. Mnogi ga danas uspoređuju s Blagom Zadrom.

Govore, ono što je Zadro bio za Borovo naselje, to je Kačić bio za Sajmište. Petar je inače rođen u Splitu 1947. godine, imao je i mlađeg brata. Njegov otac, također Petar, je s otoka Brača, a majka Ivanka rođ. Jagnjić je iz Brnaza kraj Sinja. Obitelj se ubrzo preselila u Vukovar, u Borovo naselje.

Petar je, kao i mnogi u tom gradu, po završetku srednjoškolskog obrazovanja radio u kombinatu Borovo. Rat je dočekao u stanu na Sajmištu gdje je živio sa suprugom Irenom rođ. Kalman i njihovo troje djece, najstarijom Sandrom te blizancima Silvijom i Igorom.

Kako su živjeli nedaleko od vukovarske vojarne nisu mogli ne primijetiti dolazak brojnih srpskih rezervista i tenkove bivše JNA koji su se ukopavali s cijevima uperenima prema naselju. Kako je stanje u Vukovaru bivalo sve nesigurnije, odlučili su u srpnju poslati djecu k stricu na otok Krk, najprije kćerke, a potom i sina. No, djeca nisu željela tamo dugo ostati, inzistirala su na povratku.

„Stric je želio da ostanu, ali oni nisu željeli ni čuti. Odlučili su se vratiti i nisu od toga odustajali. Govorili su da idu u Vukovar, da se vraćaju, makar i pješice. Stigli su zadnjim autobusom Crvenog križa koji je vozio u Vukovar, bio je 20. kolovoza“, rekla je njihova majka Irena.

Tri dana kasnije posljednji put zajednički su proslavili šesnaesti rođendan blizanaca i to u podrumu zgrade u kojoj su stanovali. No, Petar je morao brzo otići jer je krenuo prvi opći napad na Vukovar. Borbe su bivale sve pogibeljnije, na Sajmištu su se pogotovo početkom rujna, vodile teške borbe. Bilo je učestalo i svakodnevno granatiranje.

Tijekom drugog općeg napada 14. rujna, kad je bivša JNA sa srpskim snagama među kojima su bile i četničke formacije te sva sila tenkova, topništva, a uključeni su bili i zrakoplovi, krenula kako bi zauzela grad, uništen im je stan izravnim pogotkom iz tenka dok je obitelj bila u podrumu. Ubrzo je taj dio Sajmišta pao u srpske ruke.

Petrova obitelj preselila se gotovo u zadnji trenutak u veliko gradsko sklonište. Na Sajmištu su se svakodnevno vodile borbe za svaku kuću, bilo je krvavo, s puno ranjenih i poginulih. Petar je 28. rujna ranjen u ruku te su mu u vukovarskoj bolnici sanirali prostrijelnu ranu. Kako nije želio ostati u bolnici, poslali su ga na oporavak u sklonište na Olajnicu gdje mu je bila obitelj.

Tamo su ga obilazili suborci koji su bili navikli da je s njima svaki dan na prvoj crti obrane. On sam nije mogao mirno sjediti i slušati od njih kakvo je stanje na terenu. Zatražio je da mu donesu motorolu kako bi bio upućen u to što se događa. Kad su mu je dan poslije, 2. listopada, donijeli, dočekao ih je ispred skloništa. Bili su to, uglavnom mlađi branitelji.

Od njih je čuo kako je na položaj koji su držali započeo napad najprije minobacačima, a potom tenkovima i pješadijom. Nije ih htio poslati same tamo pa je krenuo s njima. Vodila se teška bitka, ali neprijatelj nije uspio probiti položaje branitelja. Međutim, pred kraj bitke, Petar je presječen rafalom s jednog tenka koji je ostao u jednom dvorištu.

Bio je još živ kad su ga brzo odvezli u vukovarsku bolnicu. Tamo ga je dr. Juraj Njavro pokušao reanimirati i operacijom spasiti. Međutim, bilo je prekasno. Preminuo je u dobi od 44 godine. Tijelo mu je bilo prebačeno u zgradu Lučke kapetanije, gdje su inače privremeno pohranjivana tijela mrtvih branitelja i civila. Napravili su mu sanduk i na njemu napisali ime.

Obitelj je obaviještena o pogibiji i došli su oprostiti se. ”Kada su nam otvorili sanduk, izgledao je kao da spava”, rekla je njegova supruga Irena. Potom su ga pokopali na Bolničkom groblju. Bitka za Vukovar, još krvavija nego dotad, se nastavila. Na Sajmištu je postavljen novi zapovjednik. Kad je i on poginuo, došao je novi i tako nekoliko puta do pada grada.

Suborci su obilazili Kačićevu obitelj i nastojali biti uz njih. Petrov sin Igor, koji je te jeseni trebao krenuti u 2. razred srednje elektrotehničke škole, je uzeo pušku i stražario na ulazu u sklonište. Inače, bio je sportaš, volio je rezbariti, svirao je harmoniku.

Prije pada Vukovara suborci su im došli reći da je blizu kraj te da će ići u proboj. Igor je odlučio da se neće razdvajati od obitelji, majke i dviju sestara. Na dan pada grada 18. studenog Kačićevi suborci došli su u sklonište čestitati rođendan njegovoj starijoj kćeri. Pekmez od šljiva bilo je jedino što su pronašli kako bi joj dali neki poklon.

Dan poslije izišli su iz skloništa u dvije kolone. Kačićevi su bili u onoj koja se kretala prema vukovarskoj bolnici, druga je išla prema gradu. U bolnicu su ulazili rezervisti, noć je bila hladna, pune strepnje i straha.

I onda 20. studenog ujutro, priča Kačićeva supruga Irena, svi su morali izići iz podruma bolnice. Na ulazu se pojavio Veselin Šljivančanin, oficir bivše JNA koji je vodio napad na Vukovar, kasnije je osuđen za ratne zločine na Haaškom sudu, i počeo odvajati muškarce.

„Pokazao je na Igora, koji je bio visok i snažan mladić, i odvojio ga među muškarce riječima: ‘Ti tamo!’ Kazala sam Šljivančaninu: ‘Zašto njega, on je samo dijete’, pokazivala zdravstvenu knjižicu da vidi kad je rođen, a on mi je uzvratio: ‘Sve ćemo proveriti.’ Više se nismo vidjeli. Kćeri i ja ostale smo čekati sudbinu u dvorištu bolnice“, rekla je svojedobno Irena Kačić.

Ona je s kćerima i drugim hrvatskim prognanicima preko Negoslavaca, Srijemske Mitrovice te Bosne i Hercegovine, stigla najprije u Đakovo te potom u Đurđevac, pa u Zagreb i na kraju na otok Krk. O sinu Igoru godinama ništa nije čula. Odlazila je na razmjene na kojima ga nije bilo, a vijesti koje su do nje dopirale nisu bile ni najmanje dobre.

No, nada je, kaže, postojala, sve do poziva na identifikaciju 1997. godine kad su počela iskapanja na Ovčari. „Sve mi je bilo jasno kada su me pozvali na vađenje krvi. Zvali su iz Crvenog križa, rekli su da ne mogu govoriti preko telefona, već da će doći do nas, ali ja sam sve znala“, kazala je.

Među posmrtnim ostacima pronašli su stvari njenog sina. „U džepu je imao igračke, autiće koje je pokupio iz stana, zlatni privjesak sa svojim imenom i figuricu drvenog dupina koju je sam izrezbario u skloništu“, govori.

Poslije je doznala da je na Ovčari bio odvojen među skupinu koja je trebala biti oslobođena. Tada je jedan njihov susjed iz Vukovara zatražio da ga se vrati jer je “ustašin sin“. Igor Kačić je najmlađa žrtva pokolja na Ovčari. Pokopali su ga 1997. u Rijeci.

Posmrtni ostaci njegova oca Petra bili su za vrijeme srpske okupacije premješteni s Bolničkog groblja na Novo groblje Dubrava. Nakon mirne reintegracije su ekshumirani i pokopani u istu grobnicu sa sinom. Petrova supruga Irena nije imala snage za povratak u Vukovar. Rane su preteške. Danas živi u Rijeci. I kćeri su sa svojim obiteljima i djecom ostale na tom području.

Redovito je, međutim, u Koloni sjećanja kada se odaje počast junaštvu i žrtvi Vukovara. Bila je i na otvaranju spomenika „Otac i sin“, koji je najprije bio napravljen od kamena i postavljen na neprikladnom mjestu, a sada je od bronce i na Sajmištu nedaleko mjesta gdje je Petar poginuo i gdje su kao obitelj živjeli.

„Za mene ovaj spomenik mnogo znači, nije samo za Petra i Igora, nego za sve očeve i sinove koji su zajedno poginuli u Domovinskom ratu, a u Vukovaru ih je bilo puno“, kazala je tada Irena Kačić. Dodala je kako u ovome parku svatko može prići, vidjeti, pokloniti se i zapaliti svijeću.

Prvog poginulog zapovjednika obrane Sajmišta Petra Kačića možda je najbolje opisao jedan njegov suborac: „Bio je oličenje zapovjednika kojega su poštivali i nadređeni i branitelji koji su išli su za njim, jer su mu vjerovali i jer je stekao njihovo poštovanje kao borac i kao čovjek“.

Foto: Hina

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu