Smrću Josipa Zovka splitsko i hrvatsko kazalište ostalo je bez velikog umjetnika, snažne scenske osobnosti, koji je svakoj ulozi, ma koliko „velika“ ili „mala“ bila, pristupao posvećeno, a Crkva je ostala bez plemenitog čovjeka, istinskog vjernika. Jozo je prošao, naime, svojevrsni križni put – odbijao je nemoralne uloge vezane za Crkvu, te je stoga bio razapet.
Nekoliko puta prijetili su mu i otkazom. Zato je „po kazni“ taj mladi i talentirani glumac dobivao samo rubne uloge ili ništa, a poginuo je na putu u Međugorje gdje je išao zbog jednog angažmana. Jozo je imao – kažu oni koji su ga poznavali – Božji dar, „Božji glas“, i uvijek se rado odazivao i bez honorara pjevao „Bogu svome“. Mnogi će ga se rado sjetiti kroz izvedbu drame „Raspeta ljubav – Paola, žena koja ljubi“, praizvedena u Nadbiskupijskom sjemeništu u Splitu 2005., povodom 150. obljetnice dolaska sestra Anćela u Split, kao i u ulozi apostola Ivana u predstavi „Kako je izdan Isus“, piše Book.hr
Živio je skromno i pokopan je skromno, u tišini Josip Zovko bio je plemeniti čovjek i umjetnik, koji je bez presedana odbijao igrati svaku nemoralnu ulogu, u kojoj se neprimjereno govorilo o svećeniku, vjeri, domoljublju, Crkvi i svemu onome što se kosilo s njegovim životnim svjetonazorom. Prešao je u život vječni glumac, prijatelj, čovjek velikog srca i plemenite duše.
Foto: HNK Split