Sve se češće susrećemo s poraznom činjenicom da strani radnici u Hrvatskoj ne znaju hrvatski jezik. I još se nekako može tolerirati da se građevinski radnik ne služi hrvatskim jezikom, ali u Hrvatskoj se sve češće događa da naš jezik ne govore radnici koje radi u uslužnim djelatnostima. Nije rijedak slučaj da neka naša bakica stoji zbunjeno pored stranog radnika koji joj nešto pokušava objasniti na engleskom. O tom problemu piše i potrošačka platforma “Hallo, inspektore”. Objavu prenosimo u cijelosti.

“O ovoj temi nerado govore svi. Ali, to je tema koja i te kako intrigira ljude, sve češće pravi problem u komunikaciji, poslovima i odnosu prema potrošačima. Tema je, zapravo, aktualno pitanje: „Trebaju li strani radnici u Hrvatskoj znati govoriti hrvatski jezik?“

I, odmah to ističemo, ovo nema nikakve veze sa šovinizmom, još manje s ksenofobijom (sačuvaj Bože!). Ima veze s onim što je odavno postalo evidentno u Hrvatskoj: ozbiljan problem s integracijom stranaca na privremenom radu u Hrvatskoj. I njihova nemušta komunikacija s hrvatskim potrošačima. Jer često puta ne znaju niti engleski, kamoli hrvatski. A to postaje sve češći i svakodnevni problem u Hrvatskoj.

Ozbiljan problem ne samo poslodavcima, već sve više i običnim građanima, posebice onima starije dobi. Svuda oko nas su stranci. Od pekarnica, trgovina, restorana do građevinskih objekata, prometa i turizma.

Prema podatcima MUP-a RH u razdoblju od 1. 1. do 31. 12. 2024. godine ukupno je izdano 206.529 dozvola za boravak i rad, od toga u najvećem broju u graditeljstvu čak 75.071, zatim turizmu i ugostiteljstvu 56.228, industriji 28.486, prometu i veza 16.149, trgovini 7.925.

Od ukupnog broja izdanih dozvola za boravak i rad izdano je za novo zapošljavanje 132.208 dozvola, 56.898 za produljenje dozvola, te 17.423 za sezonske radnike, od toga najviše u djelatnosti turizma i ugostiteljstva (15.893).

Najveći broj dozvola za boravak i rad do 31. 12. 2024. godine izdan je državljanima BiH 38.100, Nepala 35.635, Srbije 27.988, Indije 20.502, Filipina 14.680, Sjeverne Makedonije 13.855, Bangladeša 13.630, Kosova 8.139, Uzbekistana 6.959, Egipta 6.672 itd.

Od 1. 1. do 30. 4. 2025. godine ukupno je izdano 68.213 dozvola za boravak i rad, od toga u najviše u turizmu i ugostiteljstvu 21.480, graditeljstvu 21.324, industriji 9.023, prometu i veza 5.235, trgovini 3.572 itd. Od ukupnog broja izdanih dozvola za boravak i rad izdano je za novo zapošljavanje 41.969 dozvola, 22.079 za produljenje dozvola, te 4.165 za sezonske radnike, od toga najviše u djelatnosti turizma i ugostiteljstva (3.685).

Najveći broj dozvola za boravak i rad do 30. 4. 2025. godine izdan je državljanima Nepala 14.620, BiH 12.274, Srbije 8.351, Filipina 7.003, Indije 6.812, Sjeverne Makedonije 4.213, Egipta 2.393, Kosova 2.294, Uzbekistana 2.154, Bangladeša 1.434 itd.

I dok na gradilištu ili u nekom industrijskom pogonu imate lakšu mogućnost interne komunikacije s osobama koje ne govore ni engleski, kamoli hrvatski jezik, dotle u ugostiteljstvu i turizmu, a posebice u trgovini on postaje ozbiljan komunikacijski i poslovni problem.

A sve zbog kroničnog nedostatka radnika i raznoraznih agencija za „uvoz“ stranih radnika koje baš ne provjeravaju tko im se nudi za rad u Hrvatskoj, odnosno EU. Poslodavci, kako bi spriječili sve ozbiljnije poslovne i kadrovske nedostatke uzimaju „šakom i kapom“ ponuđene im strance. Pa onda imamo ne samo problematičnu komunikaciju s potrošačima već i ozbiljne radne i „proizvodne“ (a ponekad i higijenske) probleme. Tako danas objavljujemo (na slikama u prilogu) što se događa kada vam lazanju peče osoba koja niti je kvalificirana niti zna kako se priprema i/li peče – lazanja. Rezultat je vidljiv na slici snimljenoj u Konzumu. U Pan peku tako ti isti stranci, recimo, ne znaju ispeći „ham and eggs“, u Mlinaru ne znaju bakici objasniti od čega je npr. Carska pita, u Intersparu ne prepoznaju oznake na proizvodima pa ih krivo postavljaju na police i stavljaju krive cijene… Još smiješnije je kada u neku od pekarnica npr. dođe starija osoba koja em slabije čuje, em ne vidi dobro, em ne zna ili slabo razumije, a prodavačica ni sama ne govori dobro engleski… O poštaru koji nije znao čitati latinično pismo i razaznati arapske brojeve, da i ne pričamo jer je to stara dobro poznata tužna i pomalo šokantna anegdota koja je završila otkazom strancu koji. u stvarnosti, nije bio kriv već kadrovici iz pošte koji su ih uzeli, a da prethodno nisu provjerili kompetencije tog stranca.

O dostavljačima hrane koji također ne znaju engleski, a kamoli hrvatski jezik nećemo niti govoriti – preplavili su nam gotove sve veće gradove.

Tko je onda kriv za sve ovo? „Uvoznici“ jeftine radne snage, poduzetnici ili radnici?

Uvoznici svakako, poduzetnici isto. Radnici?

Oni su najmanje krivi. Oni su zapravo svojevrsne „žrtve“ raznih agencija koje ih dovode i na neki način „trguju“ s njima na tržištu rada poput robova (o tome se sve više govori i u političkoj javnosti).

No, najveće probleme stvaraju oni koji se gotovo nigdje ili rijetko spominju: ministarstva i njihove politike. Prije svega Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.

To je ministarstvo zajedno s ministrom gospodarstva nadležno za uređenje tržišta rada, vođenje zbirki podataka o zaposlenim osobama u Republici Hrvatskoj, o stranim državljanima, kako državljanima trećih zemalja također niti državljanima EU odnosno Europskog gospodarskog prostora koji trenutno rade u Republici Hrvatskoj (ne MUP, kako se često misli). I oni bi trebali postaviti kriterije i uvjete za zapošljavanje. U kojem bi se našao i – hrvatski jezik kao obveza radniku i/li poslodavcu koji radi s javnošću (čitaj: potrošačima).

Jer, u konačnici, u članku 1. Zakona o hrvatskom jeziku lijepo piše: „(1) Hrvatski jezik službeni je jezik u Republici Hrvatskoj i jedan od službenih jezika Europske unije. (2) U svojoj je ukupnosti i cjelovitosti hrvatski jezik temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i hrvatske kulture te se na njemu odvija usmena i pismena komunikacija u javnom životu u Hrvatskoj.“

Po tome ispada da svi oni koji se zapošljavaju i u komunikaciji su s potrošačima, uključivo i poslodavce, a ne znaju barem osnove hrvatskog jezika čine prekršaj. I ne poštuju Zakon o hrvatskom jeziku. Koji je, ne samo službeni jezik i EU, već je to prije svega materinji jezik gotovo 90 posto hrvatskih građana prema kojima oni nastupaju. I koji nisu u obvezi znati neki strani jezik.

Što vi o tome mislite? Kakav je vaš stav glede ovog pitanja? Imate li iskustva sa stranim radnicima koji vam zbog nepoznavanja ili neznanja hrvatskog jezika nisu mogli udovoljiti nekom uslugom ili proizvodom na hrvatskom tržištu? Jeste li imali problema u ostvarivanju reklamacija na proizvod i/li uslugu zbog nepoznavanja hrvatskih propisa ili jezika?

O ovome se mora govoriti javno. A ne skrivati kilu izbjegavati problem koji sve više eskalira. Jer, uskoro počinje i turistička sezona u kojoj gosti neće imati previše razumijevanja za naše unutarnje probleme na tržištu rada i među kao domaćim tako stranim potrošačima. Koji se sve više i glasnije bune. I negoduju. S pravom”, ističe potrošačka platforma “Hallo, inspketore”.

Foto: Hina