Predsjednik države Zoran Milanović bio je prije dva dana na festivalu FALIŠ, na predstavljanju knjige Šimuna Cimermana. O dolasku predsjednika na promociju knjige, ali i o historiografskom značaju same knjige, razgovarali smo s jednim od vodećih hrvatskih povjesničara, Davorom Marijanom, koji je ozbiljno istraživao bitku na Sutjesci. Kako gledate na Cimermanovu knjigu? Donosi li ona nešto novo u odnosu na dosadašnju historiografiju o Drugom svjetskom ratu?
Iz novinskih objava nije mi zapravo jasno o čemu je riječ. Politolog Cimerman je autor knjige koja se zove Bitka na Sutjesci: Pakao u raju, a ne Sutjeska: bitka svih bitaka. Je li to neka nova knjiga ili se tako predstavlja? No novinari tvrde da se knjiga tako zove. No bez obzira na ove nepoznanice, nema nikakve dvojbe da knjiga nije donijela nešto novo.
Bitka na Sutjesci u jugoslavenskoj i hrvatskoj povijesti zauzima gotovo mitsko mjesto. Smatrate li da je ona i dalje mitologizirana ili se sada približavamo realnoj slici tog događaja?
Daleko smo mi od realne slike, dijelom i „mojom krivicom“. Nakon mog prvog historiografskog rada, tj. monografije Borbe za Kupres 1942., „udarnički“ sam radio na rukopisu o borbama na Sutjesci. U ljeto 1999. sam privremeno stao i već 26 godina imam nedovršen rukopis u kojem sam „dogurao“ do kraja svibnja 1943., tj. do polovice bitke. Ovo napominjem kako bih istakao da mi je problematika poznata. O Sutjesci se u Jugoslaviji mnogo pisalo, posebice 1950-ih i 1960-ih, nakon toga mnogo manje. Potkraj 1960-ih u Vojnoistorijskom institutu u Beogradu planirana je izrada 18 monografija o ključnim zbivanjima u ratu, među kojima i bitke na Sutjesci. Taj plan je realiziran možda za oko 10 posto i objavljene monografije spadaju među one koje imaju historiografsku vrijednost. Sutjeska nije došla na red na ozbiljnu obradu. Slika o Sutjesci koja je stvorena nema veze sa slikom koja se dobije kada se počne raditi na dokumentima.
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Sada je pravi trenutak za ugovaranje novog poslovnog računa uz posebne pogodnosti
Cimerman se oslanjao na dokumente, memoare i svjedočanstva sudionika. Koliko su ti izvori pouzdani, a koliko mogu biti opterećeni ideologijom i naknadnim interpretacijama?
Cimerman se oslanjao uglavnom na poslijeratna svjedočanstva, posebice šest knjiga objavljenih u rasponu od 1958. do 1966. To su temeljito „tesana“ svjedočanstva i mogu se koristiti jako oprezno uz komparaciju s dokumentima. I tu je već problem. Partizanskih dokumenta je jako malo i to uglavnom iz prvih dana bitke. Poslije ih gotovo i nema. Ako se dobro sjećam postoje samo tri dokumenta koja nisu objavljena, dva su brigadne razine a treći je čuveni izvještaj zapovjednika 1. proleterske divizije Koče Popovića od 17. svibnja 1943. Titu u kojem ga informira da „neprijateljski napad ima karakter ofenzive“. Taj dokument nikada nije objavljen, a razlog daje Pavle Jakšić u svojim sjećanjima. Jakšić je na Sutjesci bio zapovjednik 7. banijske divizije. On je 1990. prozvao Koču Popovića da objasni što znači tvrdnja iz izvještaja (kojeg netočno datira na 15. svibnja) o kršenju sporazuma od strane neprijatelja. S time se daje pojašnjenje zašto Tito vodi partizane prema Sandžaku jer je vjerovao da je na pregovorima tijekom bitke na Neretvi u ožujku 1943. dogovorio sporazum s Nijemcima. Nijemci su tada stali jer su još poštivali demarkacionu crtu u NDH prema Talijanima što na Sutjesci nisu. No vratimo se dokumentima, Sutjeska se može raditi samo na njemačkim i talijanskim izvještajima koja se niz mjesta ne poklapaju s partizanskim poslijeratnim sjećanjima. Kome onda vjerovati? Nijemcima i Talijanima ili partizanima, pa i u slučajevima kada svjedok s crvenom zvijezdom tvrdi da su ih cijeli dan bombardirali zrakoplovi, a u dnevnom izvještaju zapovjednika Jugoistoka piše da taj dan nije bilo letova zrakoplova zbog lošeg vremena. Ili kada borac 5. crnogorske brigade tvrdi da su ih napali SS-ovci s tenkovima tipa Panther. A taj tenk je prvi put uporabljen u bitci kod Kurska koja je počela u srpnju 1943. SS divizija Prinz Eugen tada je bila naoružana trofejnim oružjem u što spadaju i njezini francuski tenkovi Hotchkiss H-39. Da skratim, kostur bitke se radi na dokumentima od kojih je mnogo objavljeno, a potom se pažljivo i kritički dopunjava s partizanskim sjećanjima.
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Katarina Peović u vezi s Alenom Vitasovićem? A sada se javio i njezin bivši partner i stranački drug
Knjiga je predstavljena u sklopu Festivala FALIŠ, na kojemu je prisustvovao i predsjednik Republike. Koliko politika i danas utječe na način na koji tumačimo događaje iz Drugog svjetskog rata?
Bitka na Sutjesci je zbivanje koje ima jugoslavenski karakter bez obzira što je u njemu najviše poginulih bilo iz Hrvatske, konkretno Dalmacije i Banovine. To je još jedan u nizu pokušaja da se hrvatskoj formi dadne jugoslavenski sadržaj na čemu dobar dio medija i aktivista godinama sustavno radi. A to nije sretan ni prirodan spoj. Šteta je što to ni mnogim političarima nije jasno. Mi smo demokratska država i treba napravit otklon od totalitarnih pokreta bez obzira na njihovu crvenu ili crnu boju. A poginulih iz Drugog svjetskog rata se treba civilizirano sjećati bez obzira na zastave pod kojima su pali. Nijemci su dobar uzor za takvo ponašanje.
Koliko je, prema Vašem mišljenju, književno-esejistički stil (kakav Cimerman koristi) prikladan za povijesne teme, a koliko može zamagliti granicu između historiografije i publicistike?
Knjiga je angažirana povijesna publicistika. Politolog Cimerman se i ne trudi biti nepristran i njegova knjiga je namijenjena političkim istomišljenicima, a ne onima koje doista zanima što se doista zbilo na Sutjesci u kasno proljeće 1943.
Koja je Vaša osobna ocjena knjige o tome koliko će ona pridonijeti razumijevanju i popularizaciji povijesti Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj?
Razumijevanju neće pridonijeti jer se drži obrasca koji je bio u punom cvatu još potkraj 1950-ih. I tada se tvrdilo da je to ključna bitka Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, da su partizani pobijedili združene okupatore i kvislinge (uključujući i ustaše čijih postrojbi nije bilo u bitci no marljivo se navode). Novost je tvrdnja autora da je Nijemcima Sutjeska bila Vijetnam, da su se partizani kretali kao nindže (pretpostavljam da se ne misli na nindže-kornjače) i da je Hrvatska spašena u toj bitci. Knjiga je dobila veći publicitet nego kompletna hrvatska historiografija u ovoj godini. Koliko čujem dobro se prodaje i stalno dotiskuje. Jednom riječju – unosan izdavački pothvat. A ionako živimo u kapitalizmu, važno je da se novac okreće, a činjenice … koga briga za njih.
Naslovna fotografija: Davor Marijan
Foto: Hina