Meni je to gušt, za moju dušu, a nosi sjećanja na djeda koji se u malenom selu Musić kod Đakova bavio uzgojem mangulica, kaže nam svećenik Željko Grigić Carev koji se s uzgojem ove, u Slavoniji udomaćene pasmine svinja, među prvima počeo baviti u Hrvatskoj. Ne samo njima već i ovcama, konjima, ali i kokošima. 

Danas ih, doduše, ima desetak jer nažalost sve većem broju ljudi stoka smeta pa i biskupu. 

“Pita što će svećeniku svinje, biznis. Ma koji biznis, kakva zarada? Ne znam što bih rekao dok s druge strane neki doista vode biznis. Ovo je tradicija, nešto što se oduvijek radilo kod nas”, ogorčen je na situaciju u kojoj se danas nalazi sve više uzgajivača svinja. Sa svih strana ih se omalovažava i sve ih je manje, piše Željka Rački-Kristić za Agroklub.

Smetaju im domaće životinje?!

Naglašava da treba razlikovati stočarstvo od stočarstva – intenzivan, industrijski i ekstenzivan uzgoj na otvorenom kako se nekad radilo. Danas se, dodaje, ne može ni u šumu, u žirovanje, a sela su nam sve praznija. Nema domaćih životinja i još gore – nema ni ljudi. Zemljišta se okrupnjuju, velikima daje 300, 400 hektara, malima ništa, a ne shvaćaju da će na takav način i njihova djeca otići. 

“Čak je i biskupija svoje iznajmila velikima, a ne ljudima iz onoga kraja gdje se zemljišta nalaze“, napominje. 

Kaže nam i da je svojevremeno uvezao ovce iz Francuske, s izborom i dozvolom njihovog genetskog instituta i od najboljeg uzgajivača po njihovom izboru instituta. I njih više nema, kao ni kokoši američke pasmine New hampshire i konje koje je također držao. Otkriva nam da su – jer biskupu smetaju, preostale svinje sada u Nijemcima (on je premješten u župu u Valpovu gdje je suradnik), ima ljude koji ih hrane, a posljednje ždrijebe je kod kolege… 

Štoviše, kaže, svakih je 2-3 mjeseca negdje suradnik na župi i ne može zbog toga biti župnik. Između ostalog, ističe, “župljani” u župi Odvorci su zaključili da svećenik ne treba imati svinje jer to je “nečastan posao”.

“Ja samo volim svoje ljude, svoje korijene i svoje drage mangulice”, priča nam revoltiran nerazumijevanjem.

Nekoć se držalo do blaga, a danas?

“Imam 40 godina zar se tako postupa sa svećenikom? Zabranjuje mi životinje, čak ni mačku nemam i to sam morao dati drugima da brinu. Smetaju mačke, psi, sve. Valjda i ja smetam“, razočaran je uzgajivač kojega posebno rastuži kad na imanju svoga djeda vidi svinjce od drveta i pletiva šiblja. 

“Moj djed je plakao kad bi govorio o mangulicama“, sjećanja su na dragu osobu i nekadašnje dane kada se više držalo do blaga. Jer domaće životinje su upravo to – blago. 

Inače, kako opisuje Udruga mangulica čiji je naš sugovornik bio jedan od utemeljitelja i prvi predsjednik, riječ je o svinji nastaloj sredinom 18. stoljeća križanjem pasmina Szalonta i Bakony s divljom svinjom i svinjom-Šumadinkom. Glavna vizualna karakteristika joj je gusta čekinjasta dlaka koja podsjeća na ovcu, a izvorno porijeklo joj je Mađarska.

Navode i da je krajem prošlog stoljeća ova pasmina skoro izumrla te je do 1991. u Mađarskoj postojalo svega 200 grla. Ova svinja, stoji u opisu, bila je i pokretačka mašinerija Austro-ugarske monarhije koja je opskrbljivala radnike i vojnike monarhije.

“I sam slavni kompozitor Johann Strauss je inspiraciju pronašao u mangulici skladajući operetu Ciganski baron“, napominju, piše Agroklub.

Naslovna fotografija: Đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić

Foto: Hina