Glumica Jelena Perčin dala je intervju Večernjem listu u kojem je otvoreno progovorila o svoja dva propala braka. Svejedno ni za čim ne žali i još uvijek vjeruje u ljubav.

Evo kada pričamo o vašoj djeci i roditeljstvu, nedavno ste se razveli od kolege Momčila Otaševića. Za takav potez trebala vam je i hrabrost, a je li vam netko čestitao?

Nije mi nitko čestitao. Evo iskreno, ja stvari ne volim generalizirati, imam svoje izbore i stojim iza njih. No ne mislim da je to univerzalno rješenje. Mogu razumjeti da netko iz različitih okolnosti nema hrabrosti izaći iz odnosa ili voli još tu osobu pa se nada da će se nešto promijeniti… Ja smatram da u životu malo toga možemo birati, a puno toga dobijemo. Ono što možemo birati su prijatelji i partneri pa onda ne vidim smisao da se dvoje ljudi pati u nekom odnosu. Kompromis je apsolutno nužan, no postoje stvari na koje možeš i ne možeš pristati. Nažalost, u svoja dva braka u koja sam bila, nisam ušla s premisom da će se okončati. Koliko god to još u našem društvu djeluje kao: “Aha, ona ima dva braka iza sebe”, vjerujem da bi puno žena na mom mjestu vrlo lako moglo imati po nekoliko brakova iza sebe. Njih možda neke okolnosti još drže u brakovima, a ja sam možda ipak malo hrabrija ili isključivija, kako god to žele protumačiti. Definitivno ni za čim ne žalim i ne bih promijenila nijednu svoju odluku – ni što sam se udala ni što sam se razvela.

Iz vaših intervjua koje sam čitao, rekao bih da niste majka “huškačica”, ona koja svojoj djeci puni glavu protiv očeva. Kako komentirate takve majke?

Mislim da je to emocionalno zlostavljanje i da bi se to trebalo ozbiljno sankcionirati, no imamo takav sustav da to sve ne može ispratiti. Ono što je meni nevjerojatno jest to da, ako doista voliš svoje dijete, onda mu želiš dobro. Također, ono što je dobro za tvoje dijete jest da ima majku i oca. To su užasno važni odnosi. Kada se roditelji natječu preko djetetovih leđa, to smatram zlostavljanjem i upitna mi je ta roditeljska ljubav. U bilo kojem razvodu nema pravde, obje strane su povrijeđene i izdane. Dokazivanje tko je u pravu potpuno je uzaludno. Ja ni iz jednog svog odnosa nisam izašla, a da ga nisam iscrpila do kraja. Iz jednog i drugog braka sam izašla kada sam bila sto posto sigurna da nema natrag. To su bile moje bitke i povrede koje sam trebala rješavati sama sa sobom. To su očevi moje djece i to je jedino što je važno. Uvijek sam samo željela da se moja djeca osjećaju voljeno i da imaju svog oca. Sa svojim prvim suprugom imam fenomenalan odnos, mi smo prijatelji. Meni je za Lotu bilo važno da svog tatu može dobiti i vidjeti kad god želi. Naravno, sve se to mijenja kod djece, postoje faze identifikacije, kada imaju veću potrebu za mamom ili tatom. To treba prepoznati i ispoštovati. Takva situacija je i s Momom, radimo takve poslove kakve radimo, na papiru imamo da djecu viđa svaki drugi vikend, no to ne može uvijek biti baš tako. Ja sam žena od dogovora, svoju djecu može viđati kad god može i želi. To je za moju djecu dobro, a odnos koji je između nas i koji smo imali je samo naša stvar.

Pretpostavljam da vaši bivši supružnici ispunjavaju svoje roditeljske dužnosti i plaćaju alimentacije. Biste li sebi onda priskrbili naziv samohrane majke, da ili ne?

Iskreno, da. Ipak je to neusporedivo kada si ti svakodnevno s djetetom i stopostotno se brineš za sve njegove potrebe. I prvi i drugi bivši suprug s djecom će biti kada uhvate vremena ili im se poslože okolnosti za druženje s njima. Ja sam ta koja djecu ima svaki dan, bila umorna ili bolesna. Alimentacije su, kao što svi znamo, nemjerljive sa stvarnim troškovima života.

Jesu li vam djeca postavljala neka pitanja? Ipak su primijetili da više niste svi zajedno na okupu.

Jesu, a ono što je u našem slučaju olakotna okolnost jest što je Momo općenito puno radio pa ga nije bilo kod kuće. Maša je to puno više primijetila od Jakše, on je tada bi još jako mali. U trenutku kada su mediji dobili informaciju da smo se Momo i ja razveli, mi smo već godinu dana bili zapravo razvedeni. Tako da je sada već prošlo dvije godine otkad je svatko krenuo svojim putem. Svojoj djeci nikada nisam rekla: “Vaši mama i tata više se ne vole.” To mi je grozno! Uvijek sam im objašnjavala da volim njihovog tatu, ali da više nismo zaljubljeni. Naravno, takva priča se treba prilagoditi njihovu uzrastu. I naravno, ta priča će se mijenjati kako oni budu sazrijevali, ali još su mali. Maša ima šest, a Jakša je dvije godine mlađi.

Vjerujem da ipak nakon svega niste izgubili vjeru u muškarce?

Nisam. Mislim da je važno da čovjek preuzme odgovornost. U svojim, nažalost, neuspjelim brakovima nikada se nisam bavila time kakav je bio moj partner. Uvijek sam se pitala kakva je bila moja odgovornost. S vremenom sazrijevamo, a moje su životne okolnosti bile ekstremne, svašta mi se dogodilo. Svakakve turbulencije, od selidbi, do rata, puno toga sam prošla u životu. Mljeo me život, rano sam preuzela odgovornost, brinula se za roditelje i mlađu braću. Tek sad sam shvatila da sam dovoljno sazrela i da bih mogla prepoznati tko bi bio idealan partner za mene. Moje okolnosti jednostavno su takve, možda je netko prije došao do te spoznaje, a meni je fokus bio na nekim drugim stvarima. Nisam izgubila vjeru u ljude i ljubav, naravno, postoje stvari koje te povrijede i razočaraju. No mislim da je umijeće življenja nositi se s tim. To učim i svoju djecu.

Mislite li da vam se muškarci boje prići?

Nisam se nikada bavila tim pitanjem, ali mislim da ostavljam dojam na ljude da sam neka “opasna ženska”.

Pa možda je to i bolje!

Meni je to pomoglo u mnogim životnim situacijama i takav dojam koji ostavljam na ljude s razlogom i održavam. To je u jednu ruku dobar katalizator, oni koji mi priđu neće podleći stereotipima i predrasudama. Često sam stavljena u neke ladice, a s takvim se komentarima nosim još od svoje petnaeste godine. Već mi je to malo postalo i dosadno..

Foto: Hina