Poznati hrvatski književnik Branko Čegec služio je vojni rok u Titovoj Mitrovici na Kosovu gdje je susreo i pokojnog Lukasa Nolu. Ovo je njegove sjećanje na davnu 1983. godinu.
“Prosinac 1983, prekomanda iz Pirota u Mitrovicu e Titos, šinobusom preko Devet Jugovića do Prištine, mlak, vodenast grah sa začinom od debelih pahulja, na otvorenom, ispod nadstrešnice koju mete leden sjeverac, pješice do Kosova polja, pa ponoćnim vlakom do intendantskog skladišta 3 km od gradskog središta.
Klinci u uniformama dočekali su nas igrokazom koji prikucava za dno nakon cjelodnevnog mrcvarenja, ali važno je sada jedino dočepati se nekog ležaja, ugrijati se dekom, “ćebetom”, jer u peći na drva odavno nije bilo plamena… Buđenje u 5, brijanje vodom iz cisterne na -20, snijeg do koljena, doručak u nevelikoj blagovaonicitrpezariji…
Sad će slikar, govore sveznajući “stari vojnici”, balavci u uniformama, spremni na svaku opačinu prema pridošlicama. Pojavio se na vratima, visok, lijep, usukan u uniformu, nonšalantno, “nevojnički” raskopčane košulje… Iz susjedne prostorije donio je kantice boje i kistove i nastavio, shvatili smo ubrzo, popunjavati fresku naše nostalgije, prizore iz naših udaljenih domova, kruh, banane, jabuke, budilicu…
– Ja sam Lukas, iz Zagreba sam, gulim u kasarni… Još jedan iz Zagreba je sa mnom, super tip, Klica, Tomislav Kličko, možda ga znaš? Kličko i ja završili smo istu gimnaziju u Vrbovcu, ja u razredu s njegovom sestrom Mandicom, on godinu kasnije. Lukas nas je povezao u Kosovskoj Mitrovici.
Dolazio je svaki dan, više od mjesec dana. Nije mu se žurilo. Nije ga požurivalo. Slikao je predmete iz kojih je isijavala blizina doma. U hladan prostor vojničke trpezarije unosio je toplinu poznatog. Danas ne mogu reći ništa više o vremenu poslije, o susretima u Zagrebu, Puli…što ja znam. Ne mogu reći jer ne mogu ili ne znam prihvatiti konačnost. Živimo u živima s kojima smo živjeli. To je jedino u što se možemo pouzdati”, piše Branko Čegec.
Branko Čegec, rođen 22. lipnja 1957. u Kraljevu Vrhu, Vrbovec. Diplomirao jugoslavenske jezike i književnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Uređivao književnost u omladinskim novinama i časopisima Polet i Pitanja. Od 1985. do konca 1989. glavni urednik časopisa Quorum. Od 1989. do konca 1990. glavni i odgovorni urednik lista za kulturu Oko. Nakon toga do 1993. urednik u izdavačkoj kući Mladost.
Godine 1992. pokrenuo vlastitu nakladničku kuću Meandar, koja djeluje od ljeta 1993. U njoj radi kao direktor i glavni urednik do 2000, nakon toga kao glavni urednik.
Godine 2005. pokreće kuću Meandarmedia kao drugu fazu projekta Meandar. Do danas je njezin direktor i glavni urednik.
Godine 1999. izabran je za predsjednika Odbora Goranova proljeća, najveće hrvatske pjesničke manifestacije, na čijem čelu ostaje do jeseni 2007.
Od 2000. do 2002. pomoćnik ministra kulture.
Godine 2003. pokreće Centar za knjigu i časopis za knjigu Tema, pri kojima djeluje kao ravnatelj, odnosno glavni urednik.
Nagradu Goran za mlade pjesnike dobio je 1980, što je rezultiralo objavljivanjem prve knjige Eros-Europa-Arafat. Godine 1983. dobio je nagradu Sedam sekretara SKOJ-a za knjigu eseja Presvlačenje avangarde.
Za ukupan prinos suvremenom hrvatskom pjesništvu na Kvirinovim susretima u Sisku 2008. dodijeljena mu je Plaketa Sv. Kvirina.
Za ukupan prinos suvremenoj književnosti dodijeljena mu je 2007. Nagrada Kočićevo pero Zadužbine Petar Kočić iz Banje Luke.
Za knjigu pjesama Pun mjesec u Istanbulu dobio je nagradu Kiklop za najbolju knjigu poezije 2012.
Goranov vijenac za ukupan prinos suvremenoj hrvatskoj poeziji dodijeljen mu je na Goranovu proljeću 2013.
Pjesme su mu uvrštene u tridesetak antologija, izbora i pregleda u zemlji i inozemstvu. Autor je ili suautor više izbora i pregleda hrvatske književnosti (poezije i proze) u zemlji i inozemstvu.
Foto: Hina