Premda je, kako veli, profesionalno dijete HRT-a, na kojem je počeo raditi prije točno 30 godina, nagrađivani vanjskopolitički novinar HRT-a Dragan Nikolić prije dva mjeseca, s 31. prosincem, napustio je Hrvatsku radioteleviziju. Do ovog intervjua niti jednom mediju nije naveo razloge svog odlaska s Prisavlja, niti gdje će nastaviti karijeru, piše istra24.
No svih tih godina bili ste svjesni problema režimskog novinarstva na javnom servisu. Što je sada prelilo čašu?
Naprosto sam odlučio otići jer količina svakodnevnih problema počela je biti uvreda zdravom razumu i inteligenciji. Uvijek sam sebi govorio da ću otići dođem li do točke u kojoj ću se osjećati loše, u kojoj će moju kreativnu energiju nagrizati nečija negativna energija, kada ću osjetiti da je sve to zapravo uzalud. Posljednjih sedam godina bilo je jako teško raditi u Informativnom programu HTV-a, koji je profesionalno poharan. Redakcija vanjske politike, nekad elitna, najveća je žrtva takvog stanja. U njoj su nekad radili ljudi koji su imali specifična znanja, govorili jezike, bili brend… Tamo se dolazilo zbog znanja, a ne dekretom. Danas je to velikim dijelom “recycle bin” redakcija. Meni osobno, osobito posljednjih nekoliko godina, priječilo se ili otežavalo raditi ono što najbolje znam. Biti reporter na najvažnijim svjetskim događajima.
Zašto? Nakon svih tih nagrada za odlične dokumentarce koji su, usput rečeno, svi dostupni na internetu (“Španjolska trilogija”; Život na sjeveru” o Norveškoj, “Indijski slon”, dva dokumentarca s Castrove Kube, jedan iz Chavezove Venezuele, “Obećana zemlja” o Australiji, “Nova Nigerija”, “Sisu” o Finskoj…)
Zato što se sa mnom nije moglo upravljati. Meni nitko nije mogao napisati ono što ću izreći u javljanju uživo, uvijek argumentirano. Ne zato što sam nekontrolabilan ili zato jer ono što sam rekao ne stoji. Nažalost, danas na Prisavlju prevladava praksa u IMS-u (Informativnom medijskom servisu, op. a.) da se odlazi u centralu po mišljenje. Većina kolega, osobito mlađih, jer je tako valjda lakše, izgovara ispred kamere ono što im je rečeno ili ono što im je netko napisao. Pa i na temu vanjske politike, što dovoljno govori o magnitudi problema. U vanjskopolitičkoj redakciji valjda najmanje očekuješ pokušaje cenzure, autocenzure, nametanje mišljenja i narativa, ali s obzirom na to da su aktualni premijer, kao i bivša predsjednica po vokaciji diplomati, pa ih nužno zanima vanjska politika, onda i medijski komesari osjećaju potrebu ugoditi, preko mjere. Kao kolateralna žrtva te želje svjesno i ciljano nagrizala se i ta posljednja informativna oaza profesionalizma na Prisavlju. Nakon mene otišao je ovih dana i kolega Marko Stričević, vrhunski novinar, nekad višegodišnji novinski dopisnik iz Rusije, bez sumnje najveći redakcijski ekspert za rat u Ukrajini, koji u proteklih godinu dana nikad nije dobio priliku otići na teren i izvještavati za HRT odande. Zašto? Nije bio podoban.
Kad spominjete magnitudu, gdje je bio epicentar? Što je bio povod vašem odlasku?
Krenulo je s podrhtavanjem u svibnju 2021., kada sam u redakciji doživio pokušaj fizičkog napada, koji nije sankcioniran, usprkos vrlo jasnom iskazu petero svjedoka.
To dosad nije bilo u javnosti?
Ne. Vođen je interni postupak za mandata bivšeg ravnateljstva.
Tko vas je napao?
Nakon što sam ukazao na neprofesionalnost i loše odrađen posao, koji sam onda osobno morao odraditi ispočetka, kolega kojega ne želim imenovati, krenuo je u pokušaj fizičkog napada. To nije samo moj subjektivni sud, potvrdili su to i navodi nekoliko svjedoka. Nasreću, jedan drugi redakcijski kolega se ispriječio između nas dvojice. Tadašnje HRT-ovo rukovodstvo i Pravna služba odlučili su jednakomjerno podijeliti odgovornost na obojicu, opomenom pred otkaz. Prvi neposredni urednik negirao je u prvoj reakciji dobro poznatu činjenicu da je s istim kolegom već bilo takvih situacija, a viša urednička struktura, uključujući i tadašnjeg ravnatelja HRT-a, nije smatrala potrebnim sankcionirati takvo ponašanje. Istovremeno, vodio se kafkijanski proces protiv Hrvoja Zovka, predsjednika HND-a, zbog navodnog pokušaja fizičkog napada na jednu od dnevnih urednica, zbog anonimne prijave, i to retroaktivno. Znamo s kakvom je to sudskom presudom završilo. Dakle, dvostruki standardi na djelu, u najmanju ruku.
aj događaj s pokušajem nasrnuća na mene dosta je degradirao šire odnose unutar same vanjskopolitičke redakcije. Osobno sam tada prekinuo komunikaciju s prvom nadređenim urednikom, osim one nužne za nesmetano odvijanje posla. Naravno, to dodatno otežava svakodnevni rad bilo kome, kamoli kada si u inozemstvu ili na ratnom terenu. Godinu i pol rada u takvim uvjetima iscrpi čovjeka. A onda sam prošloga proljeća skinut s već izkomuniciranog projekta snimanja dokumentarca u Katru. Svjestan nemogućnosti profesionalnog djelovanja u takvom IMS-u i u takvoj redakciji, odlučio sam argumentirano zatražiti premještaj u Dokumentarni program HTV-a. Poslodavcu sam pristojno dao rok od mjesec i pol dana za uvažavanje zahtjeva, kako premještaj ne bi stvorio probleme u svakodnevnom radu matične redakcije i najavio da ću u slučaju neudovoljavanja molbi pokrenuti sporazumni raskid radnog odnosa.
Često se u prošlosti napadani i etiketirani po etničkoj liniji, to je išlo od “četnika“, do ovog ili onog agenta, sve do “ustaše” u Beogradu. Koliko to boli?
Bitan je odgoj i sredina iz koje dolaziš. Mislim da mi je tu Pula dala užasno puno, nekadašnja Pula. Nije ti sigurno svejedno, kao ni s tremom ispred kamere. Ne možeš biti cijepljen od svega, svi smo ljudi od krvi i mesa. S vremenom nužno naučiš gledati tko nešto govori, a ne što govori. U Zagreb sam na studij doista došao kao Ivica Kičmanović, bez igdje ikoga, ali s nekim već izgrađenim identitetom, vrijednostima i principima. Taj čisti obraz, koji sam zadržao do danas, ne može se kupiti. I to je moj najveći kapital. U Hrvatskoj sam proglašavam četnikom, posljednji put nakon intervjua s patrijarhom SPC-a Porfirijem, kada su neke generalske udruge tražile moj otkaz na HTV-u. Između ostaloga, i zato jer sam ga pitao je li utopijski očekivati da jednog dana Papa i srpski patrijarh, s biskupima i episkopima, dođu u Jasenovac, kleknu, spomenu sve žrtve tog zločina i da to bude početak pomirenja. S druge strane, zbog izvještavanja s velikih demonstracija protiv predsjednika Aleksandra Vučića u Beogradu, srbijanski režimski mediji napadali su me kao “ustašu“, optuživali pritom HRT da ruši Vučića i Srbiju. Tome posvetili i pola konferencije za novinare njihova ministra unutarnjih poslova. Ni tada nisam dobio javnu zaštitu svojih prvih pretpostavljenih. Kamoli da me netko nazvao i pitao kako sam. Ali s vremenom izgubiš tu vrstu očekivanja solidarnosti, empatije, kolegijalnosti…
Ljudskosti…
Ljudskosti. Kakogod, tamo sam proglašen ustašom, prijetilo mi se i fizički preko ekrana. Čim si tu četnik, a tamo ustaša, znači da radiš svoj posao točno onako kako treba.
Jeste li ogorčeni zbog odlaska s HRT-a?
Ne, to je bila moja promišljena i trezvena odluka. Kad sam na twitteru objavio posljednju fotografiju snimljenu nakon izlaska iz zgrade, a baš je tog dana Prisavlje obavila neka mistična magluština, nisam imao nikakav osjećaj žala i ogorčenosti. Samo to da sam zatvorio jedan dugi i plodonosan krug i da tamo u takvim uvjetima nemam prostora za daljnji profesionalni rad. Završio sam to poglavlje svog profesionalnog života čistog obraza i mirne savjesti. Ušao sam u taj sustav prije 30 godina bez balasta, na kraju i izašao iz njega bez balasta.
O pokušaju cenzure.
Prvi slučaj cenzure i oko vanjskopolitičkog sadržaja nakon dolaska još uvijek aktualne uredničke postave u IMS-u dogodio se na HTV-u u proljeće 2016. godine, kad je iz emitiranja u prime timeu na HTV1 skinut moj dokumentarac “Ruski zid”, a emitiran na slabo gledanom HTV4, što dovoljno govori o degradaciji i cenzuri. Snimao sam ga s kolegom Drakslerom u Rusiji tijekom dvije godine. Bila je riječ o uvelike ekskluzivnom materijalu s vrhunskim sugovornicima. Tada su mi neki od danas glavnih poklisara slobodne Ukrajine predbacili da je u dokumentarcu premalo zastupljen stav Kremlja! To su ti prisavski komesari, koji zrcale sliku znatnog dijela hrvatskog novinarstva danas. Dakle, dokumentarac je najprije skinut s emitiranja. U jednome od rijetkih profesionalnih kompromisa, uz uvjet da se ne dira u moje autorsko djelo, predložio sam solomunsko rješenje i ulazak u studio nakon filma s tadašnjim ruskim veleposlanikom u Hrvatskoj Azimovim, koji je nakon emitiranog dokumentarca imao priliku u razgovoru sa mnom izkomentirati sadržaj prikazanog. Na blagi način me je popljuvao, ali istrpio sam i to. Bila je to cijena toga da vrhunski materijal ugleda svjetlo dana
Foto: Dragan Nikolić/Twitter