Dvogodišnje odsustvo Marka Perkovića Thompsona s hrvatskih pozornica glazbeniku nije nimalo odmoglo, štoviše. Kao ni diskografska neaktivnost: u deset godina snimio je samo jednu pjesmu, “Ako ne znaš što je bilo“, uz Hrvatske ruže, novi bend Nenada Ninčevića. Dva trijumfalna nastupa u Imotskom – jedan solo, a drugi s Matom Bulićem i Draženom Zečićem te jedan u Dugopolju okupili su respektabilnih 85 tisuća posjetitelja. Karte su planule u samo nekoliko sati, a fanovi su na koncerte pohrlili iz raznih krajeva Hrvatske te Bosne i Hercegovine.

Polarizirani izvještaji s tih nastupa pokazuju da je Marko Perković Thompson i dalje ostao najkontroverzniji glazbenik u Hrvatskoj. S jedne strane uživa u iznimnoj popularnosti snažne fanovske baze, a s druge ga krasi neprijeporna subverzivnost. Jer, činjenica jest da bez obzira na glazbeni izričaj nitko u Hrvatskoj ne može svojim pjesmama napraviti toliki javni i društveni prijepor kao što to može Thompson.

Thompson je, zapravo, posljednji Mohikanac koji svojom glazbom može utjecati na društvene tijekove i on je zapravo hrvatski pandan Taylor Swift. Kao što ona prije svega zahvaljujući hypeu i mudroj poslovnoj strategiji u mnogo većoj mjeri nego svojim pjesmama okuplja sve veći broj poklonika, na sličan način funkcionira i Thompson, piše Bojan Mušćet na portalu glazba.hr.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Gattuso ima besramnu plaću u Hajduku: Zarađuje neusporedivo više od Jakirovića koji vodi Dinamo prema Ligi prvaka

Da Thompson u svom repertoaru ima isključivo ljubavne pjesme (kao što je, na primjer, “Samo je ljubav tajna dvaju svjetova“, rijetka skladba iz njegovog repertoara koja ne korespondira s perfektom, nego s prezentom) nakalemljene na eho Bijelog dugmeta, Rammsteina i zbora Ivan Goran Kovačić, vjerojatno bi se njegov krug poklonika sveo na broj fanova koji ne prelazi trocifreni broj. No, uvjerljivi stihovi koji kao da su ispali sa stranica Hrvatskog tjednika svakako su ključna stavka njegova stvaralaštva.

Tako njegov posljednji studijski album Ora et Labora spaja postulate pastirskog i simfo-rocka sa stihovljem koje veliča ugnjetavani narod u borbi protiv zla, Sotone, prodanih duša, tame, krivokletnika, kukavica, lažnih proroka, izdajica, varalica, otpadnika, strašnih ubojica, sila mraka, juda te Partije i jugokomunističkih ostataka. Ovoliko neprijatelja rijetko bi koji rap izvođač mogao nabrojati, ali očito ovakav povijesni glazbokaz može biti itekako inspirativan.

U osnovi su to prilično mračni tekstovi u kojima se pojavljuju razni neprijatelji i zlikovci koje, dakako, valja likvidirati. Upravo tako opjevana mržnja mogla bi djelovati zabavno (kao soundtrack za kakav povijesni ili fantasy film) da je većina poklonika ne shvaća prilično ozbiljno, mnogo ozbiljnije negoli sve što se može čuti u eteru, na streamingu i na koncertima.

Indikativno je da se veći dio njegovog repertoara može poistovjetiti uglavnom s guslarskim epovima o usamljenim herojima, potlačenom narodu, prokletim izdajicama i ostalim motivima neke pretprošlosti. Pa kad se kaže da u hrvatskim medijima Drugi svjetski rat još nije završio, moglo bi se reći da postoje dijelovi hrvatske diskografije u kojima Hrvati još nisu stigli na more.

Arhaični stihovi s ratničkim pokličima miješaju se s neskrivenim prokršćanskim i nacionalnim stavovima, što je odlika posljednja tri Thompsonova ostvarenja i upućuje na ideju konceptualnih albuma. Da je scenska kategorija rock-opere još aktualna, Ora et Labora bi, na primjer, mogla stati uz bok Gubec-begu. No, nije.

Thompsonov stihovni forte potencira rudimentarnu bitku između dobra i zla u raznim alegorijskim inačicama. Pritom dobro ne pobjeđuje, nego se uglavnom detektira zlo na svim razinama; zlo koje, dakako, napada Boga, Hrvate i njihove prijatelje. Istodobno, očito takav pristup nadahnjuje i publiku koja u ovoj glazbenoj inačici slika Otona Ivekovića nalazi izlaz iz svojih frustracija.

No, očito je da je Thompson pogodio glazbenu srž hrvatskog nacionalnog bića i stoga predstavlja kategoriju za sebe. Mnogi koji su pokušali raditi što i on vrlo brzo su odustali, zato jer očito u sebi ne nose tu vjeru koju Thompson svakim svojim nastupom promovira.

Njegova se popularnost ne širi suvremenim medijskim sredstvima, nego onima iz doba o kome pjevaju njegove pjesme: od uha do uha, s koljena na koljeno. A to su, znaju svi PR-ovci, najčvršći načini komuniciranja. I stoga je razvidno da će fenomen Thompson još dugo biti ugrađen u hrvatski glazbeni korpus.

Temelji za to prilično su čvrsti. Bez obzira na njegove obožavatelje ili omalovažavatelje, za razliku od većeg dijela hrvatske diskografije, njegovi albumi daleko su od potrošne robe za jednokratnu uporabu i proširivanje koncertnog repertoara. Riječ je o prilično promišljenim ostvarenjima koja na temelju bojovničkih stihova imaju sve odlike glazbene kulise za pseudopovijesni spektakl: tenziju, himnički naboj, bogatu orkestraciju, zborske pasaže, heavy metal pompoznost, simfonijsku razgranatost, barem dva hita, funkcionalnu produkciju te pročišćeni hard rock glas glavnog protagonista.

Marko Perković priučeni je glazbenik niknuo u vrtlogu Domovinskog rata i vječno stekao naklonost branitelja koji su njegova najvjernija publika. Pa kao što muškarci uvijek vole prepričavati vojničke i ratničke priče, Thompson je sve to uglazbio usput se povijesno proširivši do stoljeća sedmog, s Bogom i Hrvatima kao glavnim protagonistima svojih pjesama. Zapravo, Thompson je ispušni ventil za braniteljske frustracije, razočaranost aktualnom i prošlim vlastima te nesigurnost u desničarski svjetonazor stranaka u koje su se kleli. Na toj činjenici on skuplja i fanove i hejtere.

Ono što akcelerira cijeli koncept jest činjenica da Thompson ne kalkulira. Njegove pjesme izraz su njegova istinskog stava i načina razmišljanja. Ako ne računamo par pjesama koje je na prvom albumu morao snimiti pod patronatom Zdenka Runjića, a pripadaju kategoriji tvorevina sa Splitskog festivala što se izvode na samom početku, dok ljudi još traže svoja mjesta u publici, od prve pjesme “Bojna Čavoglave“ do novog hita “Ako ne znaš što je bilo“ glazba i stihovi Marka Perkovića Thompsona idu kršćansko-nacionalnom linijom.

Već na svom prvom zagrebačkom nastupu, u negdašnjoj diskoteci Amazona na Velesajmu, kad je u repertoaru imao tek dvije pjesme, Thompson je desetak puta morao repetirati “Bojnu Čavoglave“. Očito je već tada bilo da je fenomen rođen, jer publici nije bilo dosta njegovih junačkih pokliča. Za vrijeme Domovinskog rata to je bilo sasvim razumljivo, jer za razliku od većine drugih pjesama u kojima su autori zahtijevali slobodu i mir, Thompson je s “Bojnom Čavoglave“ govorio kako ne želi da mu nitko pokloni slobodu i mir, nego će ih sam, sa svojim bojnom izboriti.

Publika na njegovim velikim nastupima voli isticati svoju kolekciju ustaškog znakovlja, što predstavlja klasičnu koreografiju koja se kasnije medijski razvlači unedogled. Velik broj nositelja takvih spomenica su tinejdžeri koji smatraju da na taj način pokazuju svoj otpor dosegnutim društvenim vrijednostima. To, dakako, predstavlja dobrodošao trigger za medijsku buru koja je u rijetkim slučajevima rezultirala nekim konkretnim pomacima. Najviše se govori o uzvikivanju pokliča Za dom spremni! kojim započinje “Bojna Čavoglave“ i koji je zakonski sankcioniran kao simbol ustaštva. Unatoč dizanjima optužbi, Thompson nikad nije osuđen za korištenje pokliča na koncertima.

Thompson je za Frankfurter Allgemeine Zeitung objasnio: „Ovaj pozdrav korišten je početkom 1991.  godine, onda kada je na Hrvatsku izvršena agresija te su ga svi doživljavali kao autohtoni i stari hrvatski pozdrav koji u svojoj naravi i poruci nosi plemenito geslo koje poziva na obranu i čuvanje svoga doma. Njega su kao takvoga koristile gotovo sve postrojbe u hrvatskom Domovinskom ratu, a jedna ga je postrojba uzela kao svoj službeni pozdrav, a neke postrojbe su ga stavile i u svoj grb. Prema tome, taj je pozdrav čvrsto vezan za Domovinski rat, a ne za fašizam, nacizam i bilo kakav šovinizam. Prema tome, taj je pozdrav mladom čovjeku asocijacija na Domovinski rat, a ne drugi povijesni kontekst. Još jednom ponavljam da mlada osoba kada čuje pozdrav Za dom spremni pritom misli na hrvatski Domovinski rat, a ne na Drugi svjetski rat.“

Mlade osobe, doduše, prema istraživanju političke pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola koji je napravio zagrebački Institut za društvena istraživanja imaju stavove koji bi mogli upućivati da je pozdrav Za dom spremni baš vezan za Drugi svjetski rat. Tek nešto manje od trećine sudionika smatra Nezavisnu Državu Hrvatsku fašističkom tvorevinom. Kada je riječ o borbi za hrvatske nacionalne interese tijekom Drugog svjetskog rata, 17,1 posto sudionika smatra da su se za njih borili partizani, a 30,1 posto da su to činile ustaše. Istodobno, vidljiv je visok postotak sudionika koji su neodlučni, što ponovno može ukazivati na nezainteresiranost za temu, izostanak informacija na temelju kojih bi mogli donijeti odluku ili jednostavno odbijanje izjašnjavanja.

Nakon branitelja, tinejdžeri postaju sve brojnija Thompsonova publika koja je magnetski privučena kontroverzama koje on izazva. Nije ni čudo da se nakon koncerta u Dugopolju njegova pjesma pojavila na četvrtom mjestu Billboardove top-ljestvice za Hrvatsku. Publike je sve više pa je vrlo izvjesno da će neki od sljedećih koncerata nadmašiti dosad zabilježene brojke posjetitelja – 130 tisuća na Trgu bana Jelačića u Zagrebu i po 100 tisuća na splitskoj Rivi i u Čavoglavama. Bili su to, doduše, prigodni besplatni nastupi, ali Thompson je bez problema rasprodao i Maksimir i Poljud, kao i Spaladium Arenu, Gripe, zagrebačku Arenu i veliku dvoranu Doma sportova.

Razvidno je da generacijski i žanrovski šarolikoj hrvatskoj publici treba fantasy da se odvoji od tmaste svakidašnjice i trebaju joj heroji koji će ih bodriti. Marko Perković Thompson odgovara tim kriterijima pa makar i stihovima kao što su: Nebom lete šišmiši i vrane/al’ je soko za njih previsoko/nebom lete šišmiši i vrane/al’ dok je zla bit će i anđela, zaključuje Bojan Mušćet.

Foto: Hina