U povodu posjeta ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak zagrebačkoj Osnovnoj školi Jabukovac tijekom kojega su joj učenici 4. razreda sa šalabahtera čitali pitanja vezana uz eksperimentalni program “Škola za život” Teleskop.hr postavio je nekoliko pitanja pravobraniteljici za djecu Helenci Pirnat Dragičević kako bismo od nadležne instance dobili objašnjenje i potporu u zaštiti malih od uvlačenja u “igre velikih”, u ovom slučaju promocije kontroverznog programa ministrice Blaženke Divjak.
Helenca Pirnat Dragičević izabrana je u Hrvatskom saboru 17. studenoga 2017. na prijedlog Odbora za obitelj, mlade i sport na čijem je čelu bila saborska zastupnica GLAS-a Nada Turina Đurić. Protukandidatkinja joj je bila Tatjana Holjevac. Kako je objavljeno u medijima tijekom objave njezine kandidature za pravobraniteljicu za djecu, pravnica Helenca Pirnat Dragičević rođena je 7. travnja 1965. i uz hrvatsko ima slovensko državljanstvo. Tportal je iz njezinog bogatog životopisa na sedam stranica izdvojio da je od 15. ožujka 2012. bila zaposlena u Državnom odvjetništvu RH kao viša državnoodvjetnička savjetnica, a do 2016. bila je članica Vijeća za djecu Republike Hrvatske i sudjelovala je u izradi Nacionalne strategije za prava djece u RH od 2014. do 2020. U javnim nastupima svojevremeno se zalagala za ratifikaciju Istanbulske konvencije, a među posljednjim aktivnostima u fokusu ima najnoviji vukovarski slučaj. Za portal srednja.hr izjavila je da je zatražila izvješće Policijske uprave vukovarsko-srijemske o poduzetim mjerama u povodu objave snimke na kojoj su vidljiva lica učenika Tehničke škole Nikola Tesla, tijekom konferencije za tisak vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave.
Kako komentirate posjet ministrice obrazovanja i znanosti Blaženke Divjak OŠ Jabukovac tijekom kojega su joj učenici čitali pitanja koja im je napisala učiteljica? Je li u tome išta sporno?
Ne znam detalje ovog susreta, no ne vidim ništa sporno u prilici da djeca razgovaraju s ministricom obrazovanja o pitanjima koja se odnose na njihov život u školi te o tome što bi se u školi moglo ili trebalo mijenjati. Budući da se i mi odrasli pripremamo za razgovore, sastanke i susrete u kojima želimo dobiti neke odgovore ne vidim zašto se i djeca ne bi pripremala pa i tako da imaju napisan podsjetnik ili pitanje. Djecu je za takve susrete važno osnažiti na način da im se kaže tko je osoba s kojom će razgovarati, kako će taj susret izgledati, da im se naglasi da je njihovo sudjelovanje u razgovoru dobrovoljno, da znaju da mogu u razgovoru biti iskrena i da budu sigurna da neće trpjeti negativne posljedice svoga sudjelovanja. Moram dodati da se i mnogi odrasli uvijek ne snalaze najbolje u neposrednim susretima s djecom pa i njih treba educirati i osnažiti kako bi takvi susreti i za odrasle i za djecu imali smisla i kako bi djeca doživjela da ih odrasli čuju i da su spremni djelovati.
Je li to korištenje djece u političke svrhe s obzirom na to da ministrica u svakom javnom nastupu promovira eksperimentalni program “Škola za život”?
Nije mi poznato na koji način su djeca bila pripremana za susret s ministricom, no za očekivati je da su sa svojim učiteljima razgovarala o reformskim promjenama i o tome što ih zanima, što ih muči, što se pitaju. I da se pri tome vodilo računa o važnosti izražavanja djetetovog autentičnog mišljenja. Iz onoga što sam vidjela u medijima pitanja koja su djeca postavljala nisu „nevjerojatna“ niti je „nemoguće“ da ih postavi dijete.
Djeca su članovi društvene zajednice, a prema Konvenciji o pravima djeteta, njihova prava uključuju i pravo na pristup informacijama kao i pravo na slobodno izražavanje mišljenja o svim pitanjima koja se na njih odnose. Donositelji odluka trebaju uvažavati to mišljenje u skladu s dobi i zrelošću djeteta. Djeca ne bi trebala biti samo pasivni objekti donošenja odluka odraslih, već u skladu sa svojim razvojnim osobitostima, trebaju biti uključena u procese donošenja odluka koje se u konačnici tiču najviše i upravo njih. Događaj o kojem govorite mogao bi biti pokušaj da se djeci omogući ostvarivanje njihovih prava sudjelovanja u neposrednom razgovoru s ministricom obrazovanja, dakle, o sobom koja je najodgovornija za donošenje odluka u ovom, izuzetno važnom području života djece.
Kakva je odgovornost ravnateljice i ministrice u tom slučaju?
Neovisno o spomenutom događaju, smatram da sudjelovanje djece u raspravi o tome kako je njima u školi, kakve promjene kroz reformu odgoja i obrazovanja mogu očekivati, kako oni doživljavaju i što misle o najavljenim promjenama, pod pretpostavkom da se radilo o otvorenom razgovoru u kom su djeca sudjelovala dobrovoljno i s osjećajem da mogu slobodno, bez straha od negativnih posljedica, iskazati svoje mišljenje, postaviti pitanja, izraziti svoje slaganje ili nezadovoljstvo za djecu može biti pozitivno iskustvo. Ono pokazuje da je odraslima stalo do njihovog mišljenja i da su odrasli spremni uložiti napor i nešto konkretno napraviti u skladu s tim iskazanim mišljenjem.
Jeste li i kanite li službeno reagirati na ovaj događaj u OŠ Jabukovac?
Dakle, ovakvi susreti s osobama iz izvršne vlasti koji donose odluke, između ostaloga i o djeci, trebali bi biti dio građanskog odgoja djece koji uključuje i njegovanje dijaloga, razvoj političke pismenosti i demokratskog ponašanja kao i dobivanje odgovora na svoja pitanja. I ne treba svaki susret djece s nositeljima izvršne vlasti smatrati političkim iskorištavanjem dok god nije ugrožena sigurnost, sloboda, dostojanstvo i privatnost djeteta i dok god se ne radi o manipulaciji mišljenjem djeteta. Ovog trenutka nemam informacije da su dječja prava bila ugrožena pri opisanom susretu s ministricom.