Za obitelj Predraga Matanovića vojno-redarstvena operacija Oluja znači i sreću i tugu. Sreću, jer je nakon te četverodnevne briljantne akcije Hrvatska postala slobodna, a tugu jer je prvog dana Oluje, 4. kolovoza 1995. on poginuo.

Zajedno sa svojim Gromovima borili su se za svaki metar u mjestu Kolonija na prilazima tada okupiranoj Petrinji. Pukovnik Matanović je kao zapovjednik 2. bojne te 2. gardijske brigade, tog dana u prijepodnevnim satima najprije bio lakše ranjen u ruku snajperskim metkom.

Nagovarali su ga da ode u bolnicu. Ali, rezolutno je to odbio. I nastavio je dalje. Htio je u toj oslobodilačkoj operaciji, koju je dugo čekao, ostati sa svojim vojnicima i voditi ih u oslobađanju Petrinje. „Taj se iza nikoga nije skrivao, uvijek je išao prvi u borbu“, govore njegovi suborci.

Zajedno s njima prošao je brojne bitke i nije mu to bilo prvo ranjavanje. I tri godine ranije bio je ranjen na Južnom bojištu. Imao je ozljede glave. Kada su došli pred liječničku komisiju, inzistirao je da mu se, unatoč teškim ozljedama, ne procijeni više od 40 posto invaliditeta jer bi inače silom zakona morao bi ići u mirovinu.

Nakon pregleda liječnik mu je rekao da ima barem 70 posto invaliditeta, a onda mu je Predrag uzvratio. “Doktore, sve je u redu, ali nemojte mi nikako dati više od 40 posto da ne bi slučajno u mirovini završio”, bile su njegove riječi, prenose suborci. Nije volio uredski posao.

Svjedoče i kako je nakon toga imao prilične zdravstvene probleme, ali Matanović je bio odlučan. „Sve dok Hrvatska nije bila slobodna nije dolazilo u obzir da on išta drugo radi osim da se bori za njezino oslobađanje“, prisjećaju se.

Bio je sretan kad je dobio potvrdu koja je značila da se može vratiti u svoju postrojbu. I dalje sa svojim Gromovima pripremati se za trenutak kad će se krenuti u oslobođenje zemlje. Tako je i nakon ovog ranjavanja prvog dana Oluje Matanović nastavio dalje s borbom.

Te teške borbe na pravcu gdje je bila njegova 2. bojna, događale su se svega kilometar i pol od njegove rodne kuće u Mošćenici. I u vrijeme dok mu je supruga bila pred porodom. Čekali su sina koji je rođen 39 dana kasnije.

Njegovi suborci opisali su kako se to dogodilo. „Mi smo prodrli sa svim snagama lijevim bokom uz tenkove, uz oklop i kad smo djelovali po njihovim ciljevima, tu su nas poklopile granate od neprijatelja i on je bio pogođen prvi put od snajpera. Vikao je na mene da mu dam pušku, ja sam mu stavio pušku oko ramena i krenuli smo dalje. Drugi put je bio pogođen od granate“, kazali su.

Zapravo, nakon udara granate rasuli su se geleri i jedan od njih pogodio je Predraga. „Jedan mali sitni geler prošao je ispod pazuha i usmrtio ga. Imao je pancirku na sebi ali eto….sudbina je tako htjela“, kaže njegov suborac. Otac mu je bio na položajima 500-tinjak metara dalje. Kad je došao vidio je njegovo tijelo položeno na stolu. Bio je mrtav. Tako su se, kaže, oprostili.

Tijekom bitke vojnicima iz 2. bojne Gromova nisu odmah rekli da su izgubili zapovjednika. „Nismo htjeli reći iz jednostavnog razloga jer je on bio oličenje te bojne i bio je broj 1 te bojne i bez njega ta bojna nije bila ta bojna i taj pravac napada sigurno ne bi bio tim intenzitetom zauziman poslije da su znali da je on nastradao“, kazali su.

Tako je za domovinu život dao jedan od najneustrašivijih hrvatskih boraca. Govore da je na njemu je odora i oprema izgledala kao da je izašao iz nekog filma. Bio je vojničina – mršav, žilav, tamnokos. Rođen je 1969. u Sisku od majke Julke i oca Filipa.

Nakon što mu se brat Drago u srpnju 1990. prijavio za obuku za hrvatske redarstvenike, pričuvni sastav policije, i on je to učinio u prosincu te godine. Po osnivanju Postrojbe za posebne namjene, specijalna policija, u Sisku u veljači 1991. postaje njen pripadnik. U lipnju 1991. prelazi u Zbor narodne garde, u 2. gardijsku brigadu ‘Gromovi’, kad se osnivala 2. pješačka bojna „Banijska oluja“.

Prva borbena iskustva, kako se navodi u njegovom službenom ratnom putu, stječe na svojoj Banovini, na područjima oko Gline, Dragotinca, Komareva, Kozibroda, Blinjskog Kuta, Slane i Glinske Poljane. Tijekom tih borbi posebno se istaknuo kad je bilo najteže, u borbi kod Brđana kad je njegova satnija upala u neprijateljsku zasjedu.

Već se tada vidjelo da ima vojnički talent. Krasila ga je visoka profesionalnost i čvrsti moralni nazori. Stoga je brzo napredovao. Najprije postaje zapovjednik satnije, a ubrzo i zamjenik zapovjednika bojne.

Vojnici su mu vjerovali i poštovali su ga. Kažu da je znao biti i jako temperamentan ali uvijek izuzetno pravičan. „Bitna mu je bila organizacija, sve je moralo funkcionirati besprijekorno, disciplina u postrojbi je bila na zavidnoj razini“, govore. Isticao se posebice nevjerojatnom hrabrošću, a akcije koje je predvodio opisuju kao junački čin i izniman borbeni pothvat.

Na dubrovačkom bojištu 1992. sudjeluje u operaciji ‘Tigar’, deblokadi Dubrovnika, kojim je okupator, velikosrpski agresor, uklonjen s tog područja. Tu je bio i teško ranjen u glavu. Kad su ga suborci došli posjetiti u bolnicu glava mu je bila skroz zamotana i samo su se oči vidjele, no, on je jedva čekao kad će se vratiti.

Nakon oporavka, ponovno je među svojim Gromovima. Postaje zapovjednik 2. bojne. Zajedno s njima sudjeluje u borbama tijekom akcije Maslenica kada je trebalo očuvati dostignute položaje na novigradskom području. Također je bio i na ličkom ratištu. Završio je temeljnu, a prije “Oluje” i naprednu časničku školu na Hrvatskom vojnom učilištu »Petar Zrinski« u Zagrebu.

Danas vojarna u Petrinji u kojoj su smješteni „Gromovi“ nosi njegovo ime. U toj vojarni se obilježava svake godine obljetnica osnutka „Gromova“. U jednoj od četitki ministra branitelja Tome Medveda između ostalog stoji:

„Budite ponosni na svoj doprinos u obrani i oslobađanju naše domovine kao što je hrvatski narod ponosan na Hrvatsku vojsku, u čijim su redovima i danas sljednici naših gardijskih brigada, a među njima i Gromovi, koji s ponosom nose zelenu beretku baš kao i vi jer – jednom Grom, zauvijek Grom“.

Napravljeno je i spomen obilježje na mjestu gdje je poginuo u petrinjskom naselju Kolonija. U Petrinji je i jedna ulica dobila naziv Ulica pukovnika Predraga Matanovića. Jedna kadetska bojna Oružanih snaga RH nosi također njegovo ime. U Sisku je pak u čast njemu i Gromovima napravljen mural.

Posmrtno je promaknut u čin brigadira pješaštva. Dobitnik je najviših odlikovanja od kojih se posebno ističu ona Reda kneza Domagoja i Reda Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u ratu.

Također je odlikovan i Redom bana Jelačića za uspješno organiziranje i ustrojavanje postrojbi u Domovinskom ratu, dobio je i odlikovanje Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Tu je i Medalja Oluja, pohvala predsjednika Republike Hrvatske i onih zbornog područja i same brigade, Spomenica Domovinskog rata te Zlatna plaketa ‘Grom’.

„Ja sam na Oluju ponosan, ali i žalostan. Kad gledam priloge o završetku Oluje, svi se vraćaju, a mog tate nema. A zaslužio je da dočeka kraj rata i slobodnu Hrvatsku. To mi kažu svi njegovi suborci. Oluja mi je donijela slobodu, a uzela tatu“, kazao je svojedobno njegov sin Leonardo.

Dodaje kako je od njegovih suboraca čuo da mu je otac bio istinski i cijenjeni vođa koji je volio pravičnost. „On je sanjao slobodnu Hrvatsku, a odbio je svaku mogućnost da zbrine sebe. Na njega sam beskrajno ponosan i žao mi je što ga nisam imao prilike upoznati“, rekao je. .

„Kada mi Leo dođe kući, to je kao da mi je došao Predrag, kao da mi Predrag ide. On mi je zamjena njegova“, rekla je njegova majka Julka. „Ponosan sam na njega svim srcem i dušom“, rekao je Predragov otac. I njegov brat Drago, danas general Hrvatske vojske, ponosan je na svog mlađeg brata.

No, osim iznimne hrabrosti i ratnog umijeća Predrag je imao još jednu karakteristiku zbog koje su ga ljudi općenito, a posebice njegovi vojnici, jako voljeli. Pazio je na svoje suborce, svi su znali da ih ne ostavlja na terenu.

„Živio je za svoje ljude, imao je nešto urođeno u sebi što nikad nisam vidio kod nikoga, nešto zbog čega su ga svi bespogovorno slijedili. Nije znao za strah, uvijek je bio prvi, bio je uzor svakom ratniku“, govore vojnici iz Gromova.

Također je obilazio grobove svojih suboraca i njihove obitelji. Svaki slobodan vikend koji su imali, svjedoče, išli bi zajedno na groblje gdje bi odnijeli svijeće i zapalili svijeće poginulim suborcima. Uz to je često posjećivao obitelji svojih poginulih vojnika.

„Kako mi je brat poginuo ’91. godine, a bio je pripadnik Gromova, imala sam čast upoznati ovog divnog mladića, dolazio je Predrag u par navrata u našu kuću i svaki puta donosio ohrabrenje i motiv za daljnji život mojim roditeljima i meni“, stoji u jednom od osvrta objavljenima povodom godišnjice njegove pogibije.

Svoju dirljivu objavu o ovom neustrašivom junaku s Banovine ovako je zaključila: „Ostao mi je u sjećanju kao izuzetno drag i posebno hrabar mladi čovjek koji je znao naći riječi utjehe i ohrabrenja, neka mu je laka hrvatska zemlja, velika mu hvala i slava do vijeka, počivao u miru Božjem“.

Foto: 2.GB Gromovi

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.