U 63. godini preminuo je pijanist Emil Vukov, potvrđeno je Večernjem listu iz kruga obitelji. Pijanist i sin poznatog hrvatskog glazbenika Vice Vukova preminuo je 29. prosinca nakon borbe s kratkom i teškom bolesti. Posljednji ispraćaj pijanista zakazan je za 3. siječnja u 9:20 sati u krematoriju na zagrebačkom Mirogoju. Inače, Emil je tijekom svoje glazbene karijeri surađivao s brojnim glazbenicima te tako dao svoj doprinos hrvatskoj glazbenoj sceni, javlja Večernji list.

Dodajmo da je pijanist imao kćer Vitu koja se također bavi glazbom. Vita je cijenjena pijanistica i pjevačica koja se okušala i u glumi, a Emil ju je dobio tijekom braka s našom poznatom glumicom Ksenijom Pajić. Emil je bio i djed. Njegova kći Vita prije dvije godine rodila je sina. 

Podsjetimo, Emilov otac Vice Vukov rođen je u Šibeniku 1936. godine u peteročlanoj obitelji oca Stjepana, porijeklom s otoka Zlarina, i majke Amelije iz stare šibenske porodice Marenci. Odrastao je u istom onom šibenskom Varošu koji je iznjedrio Arsena Dedića i Mišu Kovača.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Tomislav Jonjić objavio fotografiju svoje obitelji pa onda udario na “kafanskog Milanovića”: On je donio „lex Perković“, napadao hrvatske branitelje i Katoličku crkvu

S njima je Vice u mladosti dijelio muziku, a u starosti nevolje i slavu. Iako različitih godišta, i rođendane su mogli zajedno slaviti. Ipak, teško je zamisliti tri različitija estradna umjetnika. Od glazbenih uzora, preko njihova pristupa sceni pa sve do konačnog mjesta na našem zvjezdanom nebu čini se izglednim da se ta trojica nikad nisu ni srela. Kako su se ta tri velikana dogodila jednoj ulici fenomen je koji do danas nitko nije uspio objasniti. No jasno je da njihovo djelovanje nemoguće oteti Šibeniku, Dalmaciji, mediteranu, u čijoj su povijesti zapisani odgovori na sva pitanja proizašla iz njihova muziciranja.

Kao mladić Vice je pjevao u klapi, zapjevao u opereti i za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja stekao reputaciju izvrsnog pjevača. No na pjevanje je tada gledao kao na svakidašnji začin životu, nešto što ga čini ljepšim i lakšim. U glazbi nije vidio karijeru. Uspjeh pjevača, posebno onih talijanskih kojima se tada divio, činio mu se nedohvatljivim, baš kao i mudrost svijeta skrivena u knjigama koje su ga tada zaokupljale. Dok su se njegovi vršnjaci igrali, Vice je čitao, hranio svoju želju za pustolovinom i rastezao granice dopuštenih misli. U gimnaziji ga je ta želja za znanjem i propitivanjem povezala s književnikom Ivom Brešanom koji je nekoliko desetljeća kasnije, u njegovo ime primio Porina za životno djelo.

Prije točno 55 godina u Plavom vjesniku objavljeni su Vicini memoari u kojima opisuje svoju opsesiju knjigama što mu je priskrbila reputaciju lijenčine te ga u konačnici odvela u Zagreb na studij kemije, odnosno filozofije i talijanskog jezika. Rasprave, debate i polemike s kojima se susreo na svom drugom studiju, onom filozofije, preporodile su ga, ostvarile sve njegove najdivljije dječačke snove te ga naučile da „svaka, pa i najočitija istina ima nekoliko dimenzija ili aspekata“, za što će njegov život postati ogledni primjerak.

Premda je priznao da nije imao puno bliskih prijatelja, od mladosti je bio temperamentan i sklon velikim društvima, osobito onima u kojima se pjevalo. Stoga se za vrijeme studija pridružio Studentskom zboru „Ivan Goran Kovačić“. S tim je zborom prvi put otputovao izvan granica svoje zemlje, a ondje je upoznao i svoju suprugu Dianu Bulat, tada studenticu fizike s kojom se vjenčao 1961. godine, piše glazba.hr.

Česta putovanja povezala su ga i s drugim djevojkama i mladićima iz „Gorana“ te je ubrzo s njima počeo provoditi veći dio dana. Potkraj 1958. i početkom 1959. godine s grupom mladića izvodio je raznolik repertoar narodnih i zabavnih pjesama u Gradskom podrumu na glavnom zagrebačkom trgu, ali bez odobrenja osoblja. Prešutnom sporazumu između lokala i njih pomoglo je to što su ih gosti rado slušali. Ondje je Vicu zapazila Danica Markulin, urednica na zagrebačkom radiju zaslužna za mnoge važne pozive i telegrame u povijesti domaće zabavne glazbe.

Vicu je više puta zvala da dođe na audiciju što je priređuje Radio Zagreb, a on je odbio svaki njezin poziv osim onog pismenog. Samo nekoliko mjeseci nakon uspješne audicije, još uvijek kao anoniman pjevač, dobio je poziv za Opatijski festival. U jesen 1959. u Opatiji je otpjevao “Mirno teku rijeke”, skladbu Miroslava Biroa za koju je tekst napisao Drago Britvić, pobjedničku pjesmu tog izdanja koja ga je lansirala među svejugoslavenske zvijezde. Njegov bariton s tenorskim timbrom odnjegovan na zasadama mediteranskog belcanta već ga je tada izdvojio iz grupe poznatijih i podjednako nadarenih pjevača.

„Postao sam pjevač i stoga jer mi se činilo da mi taj bogomdani talent može biti spasonosan azil u kojemu mogu nešto napraviti, mogu nešto zaraditi i preživjeti, a da ne moram biti prilagođen sistemu. Da bi prerano shvatio kako je i taj posao bio neprihvatljiv kompromis, jer je u njemu bilo ostalo sve u svemu malo od istinske ljepote i uzvišenosti glazbe koju sam toliko volio i osjećao kao nepogrešiv način izražavanja i ostvarivanja vlastite biti, jednako kao i filozofiju“, zapisao je Vice desetljećima nakon u zbirci tekstova Pogled iza ogledala.