U 87. godini preminuo je Vladimir Fučijaš – legendarni radijski i televizijski novinar i urednik. Počeo je kao spiker i redaktor na Radio Sljemenu, a od kraja 50-ih godina radio je na Televiziji Zagreb kao voditelj i novinar. 

Vladimir Fučijaš, među prvima je promovirao voditeljski pristup koncipiranja TV emisija. Bio je urednik i voditelj Dnevnika, emisija Radio kalendar, Javljamo, Govorimo o glazbi, Kritična točka, Zagrebačka panorama, TV kalendar i drugih, javlja HRT.

Dobitnik je nagrade Zlatno pero HND-a 1979. te nagrade HRT-a za životno djelo Ivan Šibl 1999. godine.

U nastavku donosimo intervju s Vladimirom Fučijašom koje je objavljen 2016. godine na portalu Hrvatskog novinarskog društva.

Na televiziji je, dakle, od njezinih početaka, a na Drugom programu Radio Zagreba uveo je voditeljski tip informativnih emisija. Među prvima je isto promovirao i na televiziji. Od svega toga je ostalo tek nekoliko kratkih rečenica u Leksikonu Hrvatske radiotelevizije, u kojemu je, kaže Fučijaš – ne bez gorčine, izostavljena polovica onoga što je radio. Ostala je iza njega i jedna od najdugovječnijih emisija“ TV kalendar“ koju, prema vlastitom priznanju, više ne gleda. Jedva da danas gleda i program televizije koju je stvarao. Čovjek koji se htio baviti kulturom i čiji je glas volio Miroslav Krleža većinu karijere bavio se Informativnim programom, odnosno politikom, a ona je oduvijek bila ključna za opstanak na javnom mediju. Zato, kaže, i nema pravih prijatelja među bivšim kolegama.

Kako ste se našli na televiziji u vremenima kada je malo koje kućanstvo imalo televizor?

Moj početak i ljubav prema televiziji rodila se na nekadašnjem Trgu Republike u Zagrebu, kada se 15. svibnja 1956., prema nekim procjenama, 100 tisuća ljudi se našlo pred izlozima kako bi u vidjeli televizijski program. U tom prvom prikazivanju puštao se preuzeti talijanski program. Ja sam kao mlad dečko bio znatiželjan i nekako sam se s prijateljima ugurao do samog izloga kako bismo vidjeli program. Skupilo se toliko ljudi da se tadašnja milicija bojala da će porazbijati izloge zbog velikog pritiska. Tada su tek dobili palice, popularne pendreke, pa su počeli mahati njima tjerajući ljude. Preko svjetine su mlatili njima kako bi zahvatili nas do izloga, pa sam tako i ja dobio nekoliko udaraca. To mi nije bilo dosta da se maknem s televizije, nego sam se javio na natječaj za spikera. Tada sam studirao, a situacija je bila takva da su doma bile dvije sestre i brat, uz oca koji je bio bez posla i koji se koji dugo opirao zapošljavanju u socijalističkim poduzećima, pa se bavio svime I svačime. Trebalo se stoga zaposliti i početi dobivati neki prihod. Jedan moj kolega mi je rekao da imam dobar glas, a u to vrijeme sam počeo učiti i pjevanje, jer sam imao predispozicije za pjevanje, ali se trebalo uzdržavati i hraniti. Onda sam 1957. godine krenuo na audicije, da bih 15. srpnja 1958. bio i primljen na televiziju. Ali televizija je tada bila eksperimentalna, pa time i nesigurna. Na svu sreću, tada se pojavio naš glasoviti redatelj Zvonimir Bajsić i pitao me bi li došao na audiciju za radio, budući da neko vrijeme neću raditi jer je bilo veliko pitanje što će biti s televizijom i kada će krenuti. Prošao sam tamo kao od šale, čitao sam neku novelu. Bajsić me nakon toga pitao jesam li vježbao taj komad prije, a ja sam odgovorio da nisam. “Da dobijem profesionalnog glumca koji bi to napravio kao vi – to bi bilo sjajno. Primljeni ste”, rekao mi je. Tako sam primljen na televiziju, a počeo raditi na radiju i to je bila kombinacija koju sam dugi niz godina zadržao. Kada sam se vratio sa služenja vojnog roka u JNA, postao sam urednik na radiju. Uvijek sam se borio da idem u kulturu, ali to nikako nisam uspio. Kulturu sam uvijek radio nekako usput, uz Informativni program.

Tu je i nastao spor s Obradom Kosovcem – tko je bio prvi začetnik „TV kalendara“?

Da, tko je bio prvi. Kosovac je mlađi, ali ispada da je on prvi sa Žarkom Božićem pokrenuo „TV kalendar“ dok sam ja to dogovarao s drugim ljudima. Kad sam ja već došao na televiziju, imao sam iskustva s radio-kalendarom koji sam radio prije odsluženja vojnog roka. Sretao sam i Matka Pejića jer je bio zainteresiran za umjetnost i smatrao da je to kao stvoreno za ekran. Kosovac ga je isto poznavao. Činjenica jest da se Kosovac tada polakomio; uostalom, uvijek se polakomi jer uvijek želi biti prvi. Onda je on počeo dodjeljivati funkcije, pa je sebi dao ulogu urednika, a meni pomoćnog urednika. Njemu nisam htio biti pomoćni urednik i to sam mu rekao. U „TV kalendaru“ nisam htio biti njegov redaktor. Po tom sistemu u kojem sam ja bio njegov pomoćnik, međutim, nismo radili ni mjesec dana jer je Kosovac, kao i uvijek, došao do zaključka da neće izdržati tempo i da to neće više moći ići tako. Onda smo se podijelili. On je radio šest mjeseci godišnje, pa onda ja sljedećih šest mjeseci. S tim da je on 1982. otišao za urednika Dokumentarnog programa, a s te je pozicije otišao za urednika cijelog programa. Ja sam ostao sam i uveo da se i nedjeljom emitira „Kalendar“. Tako da on 12 godina uopće nije radio TV kalendar. Kasnije se vratio, i to je naravno, za mene loše završio.

Kako se loše završilo za vas?

Tako da sam se morao maknuti. Imao sam uvjete i morao sam otići u mirovinu da bi se njemu oslobodilo mjesto. Bilo je obećanja 2001. godine da ću surađivati kao vanjski suradnik. Međutim do toga nikad nije došlo.

Jeste li s gorčinom otišli s HRT-a?

Da. Uvijek su se događali šokovi kad god su bile političke smjene, s tim da su ljudi HDZ-a uvijek pokazivali da su stranka na vlasti i uvijek pokazivali da mogu napraviti što hoće. Ravnatelj HRT-a Mirko Galić i Mirjana Rakić su 2001. potpisali moju suradnju s HRT-om nakon mojeg umirovljenja, ali treći čovjek, odnosno drugi po rangu, dakle direktor Televizije, nije htio potpisati. Čak je pred svojom suprugom, koja me cijenila, rekao da će potpisati, ali to nikad nije napravio. Već sam imao rješenje, ugovor od šest mjeseci u kojem su bile navedena sva moja prava i obaveze. Odvjetnica mi je rekla da ću u slučaju tužbe dobiti novce. Onda je počelo obrađivanje tipa da sam čovjek ove kuće, da sam u njoj bio 40 godina, da neću valjda protiv svoje kuće, da će mi omogućiti suradnju… i ja povučem tužbu. Naravno, nisu ispoštovali ni jedno obećanje. Odvjetnica mi je rekla da sam jako pogriješio. Poslije sam je nazvao i rekao da je bila u pravu, a ona je odgovorila da je sada kasno.

Koji su, po vama, razlozi, što vas nisu angažirali?

Ne znam. Valjda mi je tadašnji direktor zamjerio što sam Vrdoljaka stavio na prvo mjesto prilikom emisije o televiziji. Naime, Vrdoljak je inzistirao da ga snimam u Hrvatskom olimpijskom odboru. Pozvao me samog u sobu i pokazivao mi stol dodajući da u njemu ima arhivu o mnogim ljudima i njihovim pogreškama i da mu ne mogu ništa. Prije tog snimanja zvonio mi je telefon; s druge strane je bio ženski glas. „Niste zvali gospodina Vrdoljaka?“. Odgovorio sam da nisam. „Ali on je stvorio Hrvatsku televiziju“. Toliko sam bio zbunjen da ni danas ne znam tko je to zvao.

Jedan ste od prvih voditelja Dnevnika. Kako se postaje voditelj i urednik te emisije?

Jednoga dana sam se u pola pet ujutro vraćao kući i na vratima našao kuvertu od Miroslava Lilića, koji piše da urednik Informativnog programa poručuje da je odlučeno da preuzmem Dnevnik kao drugi voditelj te da dođem na kolegij, uz naglasak da će se voditeljski Dnevnik ukinuti ako ne pristanem. Ujutro sam mamuran došao na kolegij, nisam se stigao ni obrijati, da bi mi rekli da već taj dan vodim Dnevnik. Pristao sam. Geza Stantić kojeg su skinuli s Dnevnika, na mene se zbog toga ljutio nekoliko godina kao da sam ja kriv. Rekao sam mu da i ja imam nekih ambicija i da bi bilo glupo od mene da ne prihvatim šansu. Kasnije smo se pomirili.

Kako danas ocjenjujete „TV kalendar“?

Tako da ga ne gledam. Ljudi mi se na ulici žale na njegovu ideološku obojenost. Cijeli kalendar su u nekim danima politika i ratovi.

Današnji urednik Vladimir Brnardić kaže da, uz Kosovcu, mnogo duguje vama?

Ali je rekao da meni duguje što je od mene naučio više o kulturi, a njemu o povijesti. U Kosovčevom „Kalendaru“ uvijek se mnogo pucalo, uvijek je bilo mnogo rata, partizani iza svakog grma. Ja sam uvijek tražio da bude i povijesti, i kulture, čak i sporta. Kasnije sam angažirao i Milku Babović kao suradnicu. Uzimao sam velik broj suradnika da pojačaju „TV kalendar“. Bili su to stručnjaci i priznati ljudi u svojim područjima. Danas tamo rade novinarke. Ne može se napraviti redakcija „TV kalendara“ koji će isključivo raditi stalni novinari koji pišu tekstove. Morate imati stručnjake za svako polje. Jedno smo odlučili – nema mrtvih ljudi u „Kalendaru“. Samo je Tito ulazio kao živ. Danas je potpuna zbrka u društvu – nitko više ne zna tko su ustaše, partizani, OZNA, UDBA – svi su isti. Jednom je Veljko Knežević, tadašnji direktor, tražio da deset minuta u kalendaru posvetim Stevanu Doronjskom koji je bio predsjednik Predsjedništva nakon smrti Tita. Rekao sam mu da je to nemoguće jer cijeli „Kalendar“ traje toliko, ali je Knežević inzistirao. Napravio sam kompromis, stavio sedam minuta i ugurao dva događaja da emisija ima neki smisao.

Jesu vam se često miješali u uređivanje Dnevnika?

Ne direktno, ali dosta indirektno. Kad su nedavno išle najave 60. obljetnice televizije, u kadru su se pojavljivali uglavnom ljudi Veljka Kneževića; oni koji su o tome odlučivali to su napravili dosta nekritično. Jednom mi je Knežević, dok sam još vodio Dnevnik, jer se volio miješati, rekao da ću imati predsjednika Centralnog komiteta Ivu Družića kao gosta koji će govoriti povodom dana osnivanja KP Hrvatske. Dao sam mu dvije i pol minute, a prilog sam napravio tako kao da je u povodu obljetnice u Aninom Dolu.

Ali i vi ste morali otići iz Dnevnika?

Morao sam otići iz Dnevnika dolaskom na čelo Radiotelevizije Veljka Kneževića i njegove ekipe, te mi je obećana emisija „Kultura srca“ koju je radio pokojni Miladinov. Tad mi je javljeno da neće biti ništa od emisije, pa sam se vratio na obnovu „TV kalendara“, što mi nije bilo teško. Jednoga dana na hodniku me zaustavio novi mlad čovjek i pitao: „Vlado, što sad radiš?“. Rekoh da obnavljam „TV kalendar“. Bio je to Goran Radman. Rekao mi je da sam bio najbolji u Dnevniku, ali da me on ne može vratiti. Pa mi je rekao da spremim novu emisiju. Napisao sam scenarij emisije koja je u biti bila prošireni kalendar i zvala se „Prošlost u sadašnjosti“. Kosovac je kao glavni urednik htio da se zove „Vremeplov“, ali sam to odbio jer je u Beogradu već postojala emisija istog naziva. Htio je da bude studijska emisija, ali sam inzistirao da emisija bude snimana vani. Onda sam počeo raditi te dokumentarce i obaveza mi je bila 10 emisija godišnje. Na kraju sam napravio 125 emisija. Danas ih nitko ne želi reprizirati. Brnardić je nedavno radio dokumentarac u boji, a dosta toga smo već snimili za „Prošlost u sadašnjosti“. Ne znam zašto je uzimao snimke privatne produkcije ako je imao kadrove u „Prošlosti u sadašnjosti“.

Čini se da ste se zamjerali svakoj garnituri na televiziji?

Mislim da je to zato što sam bio profesionalac. Rekao sam svakome u lice svoje mišljenje. Zanimljivo, njihove supruge su me voljele. Da se razumijemo, nisam s njima očijukao, ali su me cijenile, za razliku od njihovih supruga. Čak me i Bela jednom podragala po licu i rekla da me Krleža jako voli. Mislim da je to u nekim ljudima izazivalo ljubomoru.

Kome ste se zamjerili?

Svaki generalni direktor dovodio je svoje ljude. Prvo su bili Kneževićevi ljudi, a onda je došla HDZ-ova struja na čelu s Antunom Vrdoljakom, pa je firmu trebalo napuniti njegovim ljudima. Kako sam zalazio u Klub kulturnih radnika u Muzeju za umjetnost i obrt, znao sam u Hrvatsko narodno kazalište svratiti u pola noći na kapučino – u toj fazi rijetko sam pio alkohol. Jednom je Vrdoljak dolazio sa suprugom Brankom s neke predstave pjevušeći, pa me Branka upitala pjeva li on dobro ariju iz te jedne opere. Rekao sam da pjeva dobro, ali da je to sasvim druga opera. Zamjerila mi je to i nazvala me najnečasnijom osobom koju poznaje.

Prethodno su vas više puta htjeli skinuti s Dnevnika?

Evo, baš sam nedavno pregledavao vlastite bilješke za knjigu koju kanim napisati. Jednog dana se vraćam s puta i krenem direktoru da vidim raspored kako bih saznao kad radim. Prije toga sam nazvao telefonom, ali mi je njegova sekretarica rekla da je najbolje da dođem i vidim sam. To mi je odmah bilo sumnjivo. Rasporeda nije bilo, a ona mi je kazala da ga je skinuo Lilić. „Je’l vam baš ja moram reći“, upitala me, „ali nemojte me izdati, skinuli su vas s Dnevnika. Osim toga, oni su na večeri kod Pere Ustaše, ali ni to vam nisam rekla“. Otišao sam tamo glumeći da sam došao svojim poslom. Vidjeli su me, naravno, pa me netko od njih i pozvao. Lilić me pitao kako znam da su ovdje, rekoh da čekam nekoga. Lilić mi je odmah rekao da više nisam urednik Dnevnika i da on nema veze s tim. Netko mi je predložio da odem na razgovor generalnom direktoru. I dogovorim sastanak s generalnim direktorom Brankom Puharićem koji me odmah zvao da dođem. Nisam ni do kraja rekao problem, on je poludio. Odmah je tražio Lilića za kojeg su mu rekli da je na kolegiju. Zahtijevao je da odmah dođe na telefon. Pitao ga je otkad on određuje tko će biti urednik Dnevnika, kazavši mu da sam ja najbolji urednik Dnevnika. Na povratku me Lilić čekao i rekao mi da je razgovarao s Puharićem i da je stvar riješena. Kazao sam mu da znam. Mijenjao je boje pokušavajući reći da nije njegova nego direktorova ideja.

Čini se da je tamo uvijek bilo bitno koga imate u vrhu?

Imao sam nećakinju koja je u vrijeme raspada Jugoslavije živjela u Nišu. Ona je uspjela stići u Zagreb, ali njezin suprug nije na vrijeme uspio doći, te je zaglavio na tamošnjem vojnom aerodromu. Naposljetku je i on došao, a trebalo im je pomoći. Dogodilo se jedne večeri da su se predsjednici bivših republika sastali u restoranu kod Drageca, gdje sam i ja večerao, a zadnji među njima je ostao Manolić. Smješkao mi se i mahao mi, a sve je to gledala cijela bulumenta s televizije. Zvao me, pristupio sam mu, a on mi kaže da se želi upoznati jer smo rođaci. Rekoh da ne znam, a on meni da mu je baka ili prabaka, više se ne sjećam, iz familije Fučijaš. Rekoh da vjerojatno on bolje zna od mene. Nakon kraćeg razgovora mi je rekao: „Ako što trebaš – znaš gdje sam“. I nakon nekog vremena sam mu se zaista javio da pomogne nećakinjinom suprugu. Obećao je pomoći i pitao me što je sa mnom. Rekoh da sam pred mirovinom. Pitao me koliko još imam, a ja odgovorim da do redovne imam još sedam godina. „Znaš li ti da ti je ovaj napisao otkaz“. Stari policajac sve zna. Nisam to znao, a on je rekao da će mi to srediti. Za dva dana počela je velika strka u firmi. Rekli su mi da me zove Tonči Vrdoljak, pa sam nakon nekog vremena čekanja i otišao do njega. Počeo mi je hvaliti emisiju o Katarini Zrinski, kako je to jedna krasna emisija i rekao mi da mu se javim ako budem što trebao.

Je li tako bilo i na početku rada televizije?

U početku, kad sam došao u tu kuću, kakvih sam ja nepismenih osoba susretao tamo! To su bili ljudi koji su dolazili iz raznih gradskih i općinskih komiteta i službi. Valjda je Ivan Šibl sve to morao dovesti. Kad sam na Drugom programu radija vodio zagrebački Dnevnik, šetao sam gradom, pa rekoh da idem vidjeti kako je u redakciji. Daktilografkinja Anđela Bobić odmah mi je s vrata povikala da me sam dragi Bog doveo. „Pogledajte“, pokazala je po redakciji, „svi su se nacugali u Blatu i sad spavaju na tekstovima“. Odmah smo im pokupili tekstove, redigirali na brzinu. Ona je bila brza i izvrsna daktilografkinja.

Jeste li voljeli uređivati Dnevnik?

Jasno. Bilo nas je pet stalnih urednika. Prvi je bio Kosovac koji je bio ljut kad sam doveo Silvija Huma, ali sam mu rekao da mi ne pada na pamet to sam raditi. Onda je došao Miroslav Lilić, a nakon njega Gradimir Agbaba, čija je majka, inače, bila sjajna voditeljica na radiju koja mi je mnogo pomogla.

Objavili ste vijest o smrti Josipa Broza Tita. U Leksikonu HRT-a stavljena je fotografija trenutka kada ste objavili tu vijest. Nije li Miroslav Lilić bio taj koji je prvi objavio vijest o smrti?

Ono što je Lilić u raznim fazama govorio da je on prvi objavio Jugoslaviji i svijetu vijest o smrti Tita nije istina. On i ja smo kod istog krojača sašili crna odijela i pripremili se jer smo nas dvojica bili predviđeni za taj dan. Ja sam bio dežuran, a Lilić je otišao na ručak, direktora nije bilo, a dolazili su upiti iz studija u Skopju u kojem su se uznemirili, a ja nemam nikakvu vijest i čekam. Direktor je odredio da mu ja donesem teleks kad dođe vijest. Očito su znali kad će to biti. I tako je stigao teleks koji sam mu odnio u ured i stavio na stol. E sada, ja sam uvjeren da sam rekao „Gotovo je!“, a Drenislav Žekić da sam rekao „Gotov je“. Ne bih se vjerojatno ni pred direktorom usudio to reći. Onda je počelo natezanje tko će to objaviti. Famozna zamračena stolica čekala je u studiju na mene i Lilića. On se kao urednik dnevnog programa jako borio da baš on bude taj koji će objaviti vijest. Međutim, njega je uhvatila trema i završio je u toaletu. Zvao je beogradski urednik i najavio da će se iskopčati i objaviti zajedno s Bosancima i Makedoncima, a da su se Slovenci već odvojili i da neće s nama. Beogradski studio prvi je objavio vijest za veći dio Jugoslavije i to bez ikakve dramatizacije i bez tamnog stolca u studiju. Onda je sjeo Lilić i drhtavim glasom objavio vijest o smrti. Ja sam onda to objavio u Dnevniku kasnije toga dana.

-amjerate da ste zanemareni u Leksikonu HRT-a?

Ma gledajte, polovica stvari je izostavljena. Dok su neki pisali vlastite podatke, meni su podatke u Leksikonu pisali drugi. Malo ljudi zna da sam snimio TV putopise „S puta po…“ koje sam snimao u Keniji, Brazilu, Meksiku, Španjolskoj, sjevernoj Italiji.

Koliko ega ima u televizijskom novinarstvu?

Puno ega, malo iskrenosti. Malo prijateljstva. Ja nemam prijatelja među ljudima na televiziji. Mnogi su mislili da sam prijatelj s Lilićem, ali ja sam htio zadržati distancu.

Spomenuli ste da pišete knjigu. O televiziji?

Pišem knjigu u kojoj bih obuhvatio sva važnija zbivanja kojima sam još kao dijete svjedočio kad sam doživio i rat i ustaše.

Kako onda kao svjedok doživljavate rehabilitaciju ustaštva?

Ustaša je držao nož pod grlom moje majke. Vidio sam kad su lovili Židove i Rome po Podravini i ne može mi nitko reći da je to bilo ljudski. Bili smo u zbjegu jer su nam ustaše sve spalili i opljačkali, budući da je otac partizanima davao obuću i ostali materijal. Jednom je napravio veliki gaf – stajao je na vratima dućana dok su jedinice partizana prolazile. Dugo nakon toga mi je Ivan Šibl rekao da zna tko sam. To je on bio s partizanima koji su prolazili uz našu trgovinu. Otac je vidio dva bosa partizana i krenuo prema njima, a ovi su odmah uperili oružje u njega misleći da je neki provokator. A on je nosio dva para cipela. To se, naravno, brzo pročulo, pa nije trebalo dugo da dođe do ustaša. Nakon toga smo pobjegli u zbjeg u Bilogoru, pa preko Suhopolja na Dravu. To je bio pakao jer su nas bombardirali avioni. Tad su se Nijemci povlačili, a Rusi dolazili s mađarske i vojvođanske strane. Partizani su nakon toga tražili mojeg strica, ali kako je htio spasiti brata, on je otišao s njima, iako je imao četvoro djece. Bila su to vremena da ako nema brata, idete vi. To je bilo tako. Nedugo nakon toga oca su zarobile ustaše i završio je u Jasenovcu. Jedan mladi ustaša ih je u Jasenovcu pitao odakle je i kako je završio tu. Tom je dečku kad se ženio stari stvari dao na veresiju. Zato mu je ovaj dao letak od Pavelića i kazao da kaže da se predao. Onda su ga prebacili u zatvor koji se nalazio na mjestu današnjeg zagrebačkog Autobusnog kolodvora, ali je i tamo je preko poznanika među ustašama uspio pobjeći i cijeli se rat skrivao na tavanu rođakinje na Trešnjevci. Kada su ga zvali za svjedoka na suđenju ustašama koji su nam sve spalili, on nije htio svjedočiti smatrajući da je rat gotov i da se više time ne želi baviti. Svih tih scena rata još se živo sjećam.

Foto: Screenshot/HRT