Profesor Miroslav Akmadža u svom znanstvenom radu bavi se Katoličkom crkvom i drugim vjerskim zajednicama. Napisao je kapitalno djelo “Franjo Kuharić: Kardinal i vlast” za koje je dobio prestižnu nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnost. S profesorom Akmadžom razgovarali smo o ulozi Katoličke crkve, Srpske pravoslavne ckeve i drugih vjerskih zajednica u Domovinskom ratu.

Kako je  Katolička crkva  dočekala Domovinski rat i velikosrpsku agresiju?

Katolička crkva dočekala je Velikosrpsku agresiju sa čvrstim proturatnim stavom shvaćajući i ističući pravo hrvatskoga naroda i države na samoobranu. U tome su svi biskupi bili jedinstveni, kao i u naporima duhovne pomoći hrvatskim braniteljima i svima ugroženima ratom, posebice prognanima i izbjeglima, bez obzira o komu se radilo.

Je li imala neki plan ili je reagirala Ad hoc?

Teško je reći je li imala neki konkretan plan, jer mnoge stvari nije mogla predvidjeti, pa je postupala ovisno o okolnostima, ali ipak nikada brzopleto i nepromišljeno, što je u skladu s uobičajenom praksom Crkve kroz povijest.

Kako se za vrijeme Domovinskog rata ponašao vrh Katoličke crkve u  Hrvatskoj i BiH?

Moglo bi se reći da je u tom vremenu vodstvo Katoličke Crkve u Hrvata djelovalo najdosljednije i nekompromitirajuće od svih teških razdoblja u 20. stoljeću. Tijekom 20. st. u svim kriznim razdobljima bilo je kontroverzi i podjela u vodstvu Crkve, od nekritičkog jugoslavenstva pojedinih biskupa u vrijeme Prve Jugoslavije, različitih odnosa prema NDH i partizanskom pokretu u Drugom svjetskom ratu, do suradnje manjeg dijela biskupa s komunističkim vlastima nakon rata. Međutm u vrijeme Domovinskoga rata, djelovanje vrha Crkve bilo je jedinstveno, bez mrlje, u jedinstvu s narodom, ali i kritički prema državnim vlastima, kada je to bilo potrebno, pri čemu je bilo vrlo važno odlučno i jasno vodstvo kardinala Kuharića.

Je li se vrh Katoličke crkve  prilagođavao  Vatikanu ili se Vatikan prilagođavao situaciji  na terenu i hrvatskim biskupima?

Vrh Crkve u Hrvata je naravno nastojao uvijek biti u suglasnosti s politikom Svete Stolice, ali čvrsto iznoseći svoje stavove i argumenet u danim okolnostima, nastojeći o svemu redovito izvještavati Svetu Stolicu, kako bi ona na svoj način utjecala na međunarodnu zajednicu, da pomogne u rješavanju teških prilika u kojima se našao hrvatski narod.

Kakva je  bila uloga “hrvatskog lobija” u Vatikanu  koji je tada, ako se ne varam, predvodio Milan Simčić. 

O tzv. hrvatskom lobiju malo se pretjeruje. Naravno da su pojedinci svojim ugledom nastojali informirati visoke uglednike u Vatikanu o stanju u zemlji i iznosili ideje kako ih treba riješiti. No, ništa to ne bi pomoglo da sam papa Ivan Pavao II. nije osobno dobro razumjevao prilike na terenu i bio posebno zainteresiran za zasutavljanje rata i pomoć hrvatskom narodu i svima drugima koji pate u danim okolnostima. Njegov dobar odnos s kardinalom Kuharićem, zadovoljstvo s ponašanjem hrvatskih biskupa i svećenstva u danim okolnostima i shvaćanje novonastalih geopolitičkih okolnosti u Europi nakon pada komunizma, ključni su razlog stava i djelovanja Svete Stolice u danim okolnostima.

Kako se ponašao niži kler. Vidjeli smo da su neki svećenici čak blagoslivljali i oružje?

Velika većina svećenstva djelovala je u skladu sa svojim poslanjem i u jedinstvu sa svojim biskupima. Brojni su svećenici svojom nazočnošću među hrvatskom vojskom i policijom znatno doprinijeli tome da bude što manje nečasnog ponašanja s njihove strane, unatoč okolnostima. Naravno, u svakoj službi, pa tako i u crkvenoj, bude pojedinaca koji poneseni emocijama ili nekim osobnim ideološkim stavovima, iziđu iz dopuštenih okvira, ali mora se priznati da je takvih među svećenstvom bilo jako malo, i da su se svi, prije ili kasnije povinuli zahtjevima svojih biskupa i posvetili isključivo duhovnoj i karitativnoj djelatnosti.

Kako  je  rat dočekala Srpska pravoslavna crkva?

Na žalost SPC je odlučila djelovati u službi Miloševićeve velikosrpske ideologije, i ne samo djelovati nego i biti jedan od njenih glavnih zagovornika. Njena politička težnja nadjačala je crkveno poslanje, što je imalo izrazito negativne posljedice, ne samo za hrvatski narod, nego i za same pravoslavne vjernike, koji su postali žrtvom te politike. Na žalost rijetki su bili glasovi u redovima SPC-a, koji su se protivili takvoj politici. Kardinal Kuharić i ostali biskupi u više su navrata održali razgovore s predstavnicima SPC, pokušavajući ih uvjeriti da promjene svoju politiku i odustanu od političkoga djelovanaj i daju svoj doprinos svršetku ratnih stradanja, ali bezuspješno.

Je li takva simbioza Srpske pravoslavne crkve štetila njenoj reputaciji ili je ona ostala više manje netaknuta?

Štetila je reptaciji SPC u odnosu prema drugim vjerskim zajednicama, ali na žalost njen ugled u srpskom narodu čak je i porastao, te je ona ostala čvrsti pobornik svih tadašnjih i kasnijih režima u Srbiji, ostajući čvrsto državna crkva. Ta njena čvrsta veza s državnim vodstvima kroz povijest, ostaje njen najveći problem, unatoč činjenici da imaju dosta kvalitetnih duhovnika i teologa u svojim rdovima.

Kako je rat dočekala  Islamska zajednica u Hrvatskoj, ali i na prostoru bivše Jugoslavije.

Ovisno o okolnostima. Može se naglasiti vrlo korektno djelovanje Islamske vjerske zajednice u Hrvatskoj, posebice zahvaljujući nedavno preminulom Šefku Omerbašiću, koji je bio odan hrvatskoj državi i dobar prijatelj predsjedniku Franji Tuđmanu. Međutim, u BiH se Islamska vjerska zajednica ponašala ovisno o razvoju dohgađaja. Kada su Hrvati i Muslimani (Bošnjaci) bili na istoj strani u obrani od velikosrpske agreije, to je djelovalo dobro, no kada je došlo do njihovog međusobnoga sukoba, stanje se promijenilo te je došlo do radikalizacije odnosa između Katoličke crkve i Islamske vjerske zajednice. Iako je bilo i pojedinačnih glasova razuma s obje strane, stanje se pogoršavalo. Posebice je na stavove Islamske vjerske zajednice utjecao prodor radikalnoga islama s područja arapskga svijeta, što je ostavilo utjecaja i na djelovanje vodstva te zajednice i nakon svršetka hrvatsko-muslimanskih sukoba.

Kakva je uloga  vjerskih zajednica u izgradnji mira?

S obzirom da se veliki broj stanovnika u Hrvatskoj i susjednim zemljama izjašnjava vjernicima i da se u načelu sve vjere zalažu za mir, trebala bi njihova uloga u izgradnji mira, biti velika. No, na žalost u praksi to nije tako, jer su pojedine vjerkse zajednice preveć vezane uz državne vlasti, a one koje nisu, više nemaju takav utjecaj na politike, ili bolje reći političke vlasti slušaju glas Crkve, samo onda kada im to politički odgovara.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu