Nedavno su, gotovo istoga dana, objavljene dvije znanstvene studije o biološkim posljedicama izloženosti zračenju mobitela i baznih stanica. Studije nisu konačni pravorijek znanosti, već samo podsjećaju da upozorenje zbog pretjerane uporabe mobitela i govor o zdravstvenom riziku antena iznad glave nisu završene priče. Rezultati nisu ni prvi ni posljednji, naprotiv, moguće je očekivati lavinu (naručenih) studija u kojima će se ovi neželjeni podaci proglasiti neutemeljenima, preliminarnima ili proturječnima…
Život ispod antene
U prvoj su studiji istraživači usporedili dvije skupine stanovnika koje su se, u prosjeku, razlikovale prema samo jednome detalju: prema udaljenosti mjesta boravka od bazne stanice mobitelske mreže (Ecotoxicology and Environmental Safety 2024, 279, 116486). Kontrolna je skupina dane provodila 500 ili 1000 metara od bazne stanice, dok je izložena skupina živjela u zoni rizika, 75 do najviše 160 metara od antene. I tako par godina. U ozračenoj skupini ljudi uočena je znatno povećana učestalost citogenetskih oštećenja ili takozvanih kromosomskih aberacija. To je pokazatelj da izloženost mobitelskom zračenju, kroz duže vrijeme, može izazvati (neionizirajuće i netoplinske) biološke učinke.
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: U DRUŠTVU SVJETSKIH MOĆNIKA: Vujnovac se pridružuje Kolindi u jednoj izuzetno utjecajnoj međunarodnoj organizaciji
U drugoj objavljenoj studiji žrtve mobitelskog zračenja nisu bili ljudi, nego štakori (Bioelectromagnetics, 2024, 45, 235). Kod štakora izloženih radiofrekvencijskom zračenju (oko 2,1 GHz) redovito dolazi do morfoloških anomalija i poremećaja funkcije testisa, do pada proizvodnje testosterona, spermija, do povećanog broja mrtvih stanica u testisima, što uzrokuje dodatne upale, infekcije… Ukupna slika posljedica mobitelskog zračenja nalikuje na recept za (neželjenu) mušku sterilnost. Testisi obilježeni mobitelskim signalom povezuju tako komunikaciju i impotenciju.
Ove dvije studije, naravno, nisu smrtne presude. No, s povećanim brojem korisnika i ovisnika, s povećanim intenzitetom frekvencija i gustoćom izvora zračenja, te, konačno, s vremenskim odmakom, bit će sve jednostavnije uočavati aberacije, malformacije, patologije … Zdravstvena i (a)socijalna cijena komunikacijske tehnologije bit će lakše mjerljiva.
Pohlepa i mazohizam
Zbog loših vijesti iz laboratorija nije vjerojatno očekivati pad broja korisnika mobitela, naprotiv, društveni je mazohizam onaj mehanizam kojim se uvijek pojačava toksikologija svake neumjerenosti. Nešto poput stihova iz „Egzila III“ slavnoga Bertola Brechta: „Otpilili su grane na kojima su sjedili, iznemogli od vike kako se moglo piliti brže, i padali s treskom u dubinu, a oni koji ih gledahu, tresli su glavama pileći, i pilili dalje“. Istu patologiju slavni René Girard naziva mimetizmom: „Ako predmeti koje želimo uvijek pripadaju bližnjemu, onda je to, bez sumnje, bližnji koji ih čini poželjnima.“ („Promatrah Sotonu kako poput munje pade“, 1999.) Prema njegovu opisu društvenih poremećaja mobitel neće biti komunikacijsko sredstvo već mimetička želja rulje.
Statistički danak u krvi
Masovna uporaba bežičnih tehnologija traži svoje statističke žrtve. To je neizbježni danak u krvi, a žrtve su bezimene brojke. To je rizik na koji pristaje moderna civilizacija. Baš kao što je i promet, ceste i željeznice, automobili i brodovi, polje smrti za one koji nemaju statističku sreću. U Hrvatskoj, na primjer, svake godine smrtno strada 300-injak ljudi samo zato jer ceste nisu zatvorene. U Hrvatskoj svake godine 600-injak djece završi pod kotačima. No, nitko razuman neće uvesti potpune blokade ili medicinske balvane na cestama.
Mobitel u gaćama
Drugim, riječima, lockdown je, baš kao i u vrijeme pandemije, besmislena javnozdravstvena politika, jer putovati se i komunicirati se – mora. No, kao što je u vrijeme koronavirusa bilo potrebno fokusirano zaštiti starije ljude, tako je u vrijeme bolesnih ovisnosti o tiktokovima potrebno zaštititi – najmlađe. Vremenska ograničenja ili ometači signala u školama, sasvim su prihvatljivi alati za zaštitu djece od pretjeranog radiofrekvencijskog zračenja. Još jedna i jednostavnija mjera je roditeljska zabrana mobitela ispod jastuka. Konačno, potrebno je spriječiti nepismeni oblik ponašanja – držanje pametnog telefona u prednjem džepu, u blizini testisa ili jajnika. Jer ono bez čega su ostali štakori, mogu i ljudi.
Dvije najnovije studije nisu konačni dokaz prljave tehnologije, već doprinos boljem razumijevanju interakcije živih organizama, štakora i ljudi, s frekvencijama mobitelskog zračenja. Mobitel je, eto, tek jedna igračka koja izaziva genetska oštećenja. Takva istraživanja nemaju proročku ulogu, ne mogu najaviti, niti locirati sljedeću žrtvu, jer ne postoji personalizirana epidemiologija. Dobiveni rezultati služe samo kao najava zdravstvenoga predračuna kojeg društvo treba isplatiti za nove stilove života.
*Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.