Nakon odlaska pape Franje ostalo je zapisano okružno pismo »Laudato si’«, enciklika o brizi za zajednički dom, himan o zaštiti okoliša i lekcija onima koji smatraju da je ekologija (samo) politička ideologija ili da Crkva nije pozvana brinuti se o prirodi. Priroda je jedini prostor koji omogućuje život, no njezina je vrijednost privremena i nije sakralna; priroda nije božica prostora, ona je darovana ljudima. U enciklici papa Franjo podsjeća da je mit o svetosti prirode razbila judeokršćanska misao: »Nimalo ne umanjujući svoje divljenje prema njezinoj čudesnosti i beskraju, ta joj misao, ipak, nije pripisivala božanski značaj« (LS 78).
Ekoteologija
Papa Franjo nije »izmislio« ekologiju niti je zaštita prirode njegov patent. On jednostavno nastavlja misao svojih prethodnika, Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Slavenski je papa uporno upozoravao da je »ekološka kriza zbiljski prijezir spram čovjeka«, a Joseph Ratzinger s pravom je dobio nadimak »zeleni papa«. Enciklika pape Franje izvrstan je priručnik ekoteologije u kojem se uvodi novi pojam – cjelovita ekologija. Enciklikom je »Laudato si’« papa Franjo podsjetio na odgovornost Crkve prema zaštiti okoliša i spriječio ekskomunikaciju Crkve iz ekoloških priča, piše profesor Valerije Vrček u Glasu Koncila.
Majmunska posla
Već godinama lijeva verzija ekologije pokušava isključiti Crkvu iz područja zaštite okoliša. Odustajući od borbe za prava radnika, proletarijatom opterećena ljevica otkriva nove mete skrbništva – biljke i životinje. Priroda je pretvorena u fetiš, planet Zemlja u živi organizam (pod imenom Geja), a moralni status odrasle čimpanze postavljen je iznad onoga koji ima malo dijete. Ne čudi stoga perverzna izjava Petera Singera, australskoga filozofa, gurua specizma i reducirane (animalne) antropologije: »Je li opravdano sačuvati život mongoloidnoga djeteta, kojega majka ne želi, dok se istodobno žrtvuju životi majmuna u eksperimentalne svrhe?«
Biocentrizmu ili ekologizmu papa Franjo pretpostavlja teocentrizam, a ekologiju vraća kući
I njima se obraća papa Franjo kada u svojoj enciklici prigovora zelenim aktivistima i ekološkim pokretima koji izgradnjom Noinih arki za pse lutalice ignoriraju ljepotu djetinjstva: »Zabrinjava činjenica da kada neki ekološki pokreti brane integritet okoliša i s pravom traže da se znanstvenim istraživanjima postave određena ograničenja, oni katkad ne primjenjuju ista načela kada je riječ o ljudskom životu« (LS 136).
Ljudi bez krzna
U istom dokumentu papa Franjo preokreće popularnu mantru »tko ne voli životinje, ne voli ni ljude«: »Ne može biti istinskoga osjećaja dubokoga jedinstva s drugim bićima u prirodi ako istodobno u srcu nema nježnosti, suosjećanja i brige za ljudska bića« (LS 91). Dakle vrijedi upravo suprotno: onaj tko ne voli ljude, ne voli ni životinje, onaj tko grli bukvu ili hrast ili dijeli postelju s kućnim ljubimcem, nije mjerilo čovjekoljublja.
Ekologija domaćinstva
U enciklici je jasno postavljeno da se vrijednost svih stvorenja na Zemlji tumači trinitarnim ključem. Dakle, biocentrizmu ili ekologizmu papa Franjo pretpostavlja teocentrizam. A ekologiju vraća kući – ona se otkriva kao briga o vlastitom domu, o zajedničkom domu. Ekologija ili zaštita okoliša jest posao za domaćice. I domaćine. Jer oikos je kuća. A priroda je darovani vrt oko kuće u kojoj živi obitelj. Ili, kako to završava papa Franjo: »Udružujmo se da preuzmemo odgovornost za ovaj dom koji nam je povjeren, znajući da će sve ono što je u njemu dobro biti uzneseno u slavlje na nebu« (LS 244).