Svaki lijek, nakon prevencije, terapije ili namjernog ispuštanja u toaletnu školjku, završava u podzemnim ili površinskim vodama. Svaki rat protiv raka, sramežljivosti, depresije, visokoga tlaka, erektilne disfunkcije, ćelavosti, menopauze, promjera struka ili svake boli završava rasipanjem farmaceutskog arsenala po rijekama, jezerima, morima… Okoliš je konačno odredište svakog proizvoda iz apoteke. Slikovito rečeno, svaki lijek putuje – od apoteke do rijeke.

Rijeke (bez) lijekova

Pojava lijekova u okolišu, pa i u pitkoj vodi, nije incident, već svakodnevna pojava. Posebno u zapadnim društvima, koja ubrzano stare, sve je veći broj korisnika koji kronično uzimaju šaku tableta odgađajući neizbježnu sudbinu. Lijekovi u okolišu su ekološki danak kojeg društvo plaća zbog grčevite borbe za zdravlje. Borbe koja, pri kraju ratovanja, uvijek završava porazom. Ne pomažu čak ni anti-ageing pilule.

Tragovi i doze lijekova u prirodi sve su vidljiviji i sve veći. U nijednoj državi na planetu Zemlja nije locirana rijeka bez farmaceutskog koktela (Proc. Natnl. Acad. Sci. 2022, 119, e2113947119). Doduše, postoji jedna (jedina) zemlja u Europi bez medikalizirane rijeke – Malta; ali to je iz jednostavnog razloga što na tom otoku nema rijeka.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: EKSKLUZIVNO: VELIKI DOSJE O TRAGIČNOJ SMRTI DOKTORA ANTE ĆORUŠIĆA: Što se zapravo dogodilo?

Rijeke nizvodno od velikih gradova doslovno se mogu nazvati farmaceutskim kaljužama: analgetici, antihipertenzivi, antidepresivi, antibiotici, laksativi, diuretici, statini, spolni hormoni, anestetici i narkotici plutaju rječnim koritom i nakon kemijske se obrade vraćaju zdravoj populaciji. Ovakva distribucija farmaceutika je vrsta paradoksalne solidarnosti između zdravih i bolesnih, koja nije samo ekološka, već pravna i bioetička stvarnost. Ljudsko pravo na zdrav okoliš i pitku vodu u izravnom je sukobu s ljudskim pravom na zdravstvenu skrb.

Da, u čaši vodovodne vode nalaze se lijekovi naših susjeda; to nije hiperbola, to je mjerljiva činjenica. U prosjeku se u litri vodovodne vode nalazi 40 nanograma anksiolitika meprobamata, 400 nanograma analgetika fenazona, 260 nanograma antiepileptika karbamazepina i 300 nanograma regulatora lipida klofibrične kiseline (Environ. Sci. Technol. 2009, 43, 597). Izgleda jako malo, jer „nano“ znači „patuljak“, no svi nabrojani lijekovi zajedno čine – jedan mikrogram farmaceutskog koktela. Ta je masa vidljiva golim okom!

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Poznati novinar napušta HRT i odlazi kao diplomat u najmnogoljudniju zemlju na svijetu: Supruga ostaje u Zagrebu

Nažalost, lijekovi otopljeni u vodi ne čine je ljekovitom. Njihova se farmakologija, u okolišnim vodama, pretvara u ekotoksikologiju. Antiepileptici uzrokuju pomor vodenih kukaca, benzodiazepini čine grgeče asocijalnim i agresivnim ribama, dok propranolol (beta blokator) inhibira fotosintezu kod algi i drugog vodenog bilja. Najpoznatija ekološka katastrofa uzrokovana lijekovima u okolišu je pomor supova na indijskome potkontinentu (Nature 2004, 427, 630). Zbog pretjerane veterinarske uporabe antiupalnoga lijeka diklofenaka („Voltaren“) u kratkom je vremenu uginulo 60 milijuna ptica-strvinara. Zbog zatajenja bubrega, induciranog diklofenakom, nestalo je 95 posto populacije supova u Indiji, Pakistanu i Nepalu. Slikovito rečeno danas na otoku Cresu živi više supova, nego na indijskom potkontinentu.

Kastracija prirode

Posebno zabrinjava djelovanje onih lijekova u okolišu koji imaju endokrino disruptivno djelovanje. To su otrovi koji u prirodi stvaraju hormonski kaos, lavinu štetnih učinaka na, u prvome redu, reproduktivni sustav životinja i čovjeka. U lijekovima oštećenoj prirodi posebno stradavaju mužjaci (i muškarci).

Prvi izvještaji o hormonskoj kontaminaciji okoliša objavljeni su u ranim 70-im godinama prošlog stoljeća, samo desetak godina nakon početka hormonske (ili feminističke?) revolucije. Progutani, pa ispušteni u toaletu, sintetski estrogeni za „liječenje“ trudnoće i menopauze postali su sastavni dio vodenog okoliša. Uzrokuju teške spolne poremećaje u riba mužjaka: u njihovim se testisima razvijaju ženska jajašca (Environ. Health Perspect. 1995, 103, 1995). Ribe hermafroditi prvi su znanstveni dokaz kemijske feminizacije prirode. Feminizirani mužjaci u svom organizmu, pod utjecajem etinil-estradiola (EE2), proizvode protein vitelogenin potreban za stvaranje žumanjka. Tako je kontracepcijska pilula, simbol ženske emancipacije, postala sredstvo za kemijsku kastraciju mužjaka.

(Ne)binarna priroda

Ubrzo je u nekim rijekama Engleske otkriveno da sve (!) ribe mužjaci posjeduju anomalne ženske karakteristike. Konačna posljedica ovakve „transrodnosti“ je, naravno, kolaps ribljih jata. Pod djelovanjem EE2 (i ostalih ksenoestrogena) jata riba pretvorena su u hareme, u vodene prostore zabranjene za mužjake. Ili, točnije, ribe mužjaci u takvom okolišu imaju poremećeni spolni profil: jajašca u testisima, (polu)razvijeni ženski reproduktivni trakt, oštećene spermije, te ženske biomarkere (vitelogenin) u krvi. Nisu skloni parenju, nisu agresivni, niti čuvaju ikru. Takvi feminizirani mužjaci uglavnom su sterilni i beskorisni za razvoj riblje populacije.

Osim riba, kemijska feminizacija i sterilizacija uočena je i kod drugih životinjskih vrsta, posebno onih koje žive u blizini vodenih ekosustava. Transseksualni poremećaji, hermafroditizam, nedostatak testosterona, jajašca u testisima i muška proizvodnja ženskog vitelogenina otkriveni su kod vodozemaca, žaba i gmazova. Mužjaci krokodila i kornjača zatrovani laboratorijskim ženskim hormonom imaju znatno skraćeni penis i poremećaj hormonske ravnoteže. Ptice mužjaci predozirani estrogenima proizvode vitelogenin, imaju deformirane spolne organe i pokazuju izraženu nebrigu za potomstvo. Vidre, kune, morževi, kitovi, pa čak i polarni medvjedi također su žrtve estrogenog nasilja nad prirodom…

Estrogeni bumerang ili ekološka nemeza

Politički (ne)korektna i nezgodna pitanja zbog kontaminacije okoliša estrogenima uslijedila su nakon otkrića da se posljedice feminizacije prirode počinju uočavati i u ljudskoj populaciji. Sve je više znanstvenih studija koje povezuju djelovanje EE2 (i ostalih hormonskih otrova) s pojavom genitalnih malformacija i rasta grudi kod muškaraca, padom broja i kvalitete spermija, neplodnošću, poremećajem spolne orijentacije, disforije, povećane učestalosti raka testisa i prostate, te raka dojke kod žena i preranog puberteta kod djevojčica. Demaskulinizacija faune proširila se, eto, na ljudsku vrstu.

Umjesto zaključka: Što je to zelena farmacija?

U parafrazi najnovijeg slogana Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta u Zagrebu lijekovi u okolišu su farmaceutski trag za budućnost. Metafora vrijedi i za sličnu ekološku agendu Socijaldemokratske partije Hrvatske: „Ostavi svoj zeleni trag za budućnost“. Nažalost, zeleni lijekovi ne postoje. Zelena farmacija, nova znanstvena disciplina koja dizajnira i traži ekološki „friendly“ farmaceutike, još je u pelenama. Laboratorijska potraga za derivatima lijekova koji, nakon gutanja i izlučivanja, neće biti štetni za okoliš, samo potvrđuje gorući i rastući problem medikalizacije okoliša.

Zeleni lijekovi su oni koji ne izazivaju hormonski kaos u prirodi, koji ne potiču stvaranje rezistentnih bakterija, koji se pod utjecajem svjetla ne pretvaraju u kancerogene produkte, koji nisu smrtonosni za ptice, ribe ili alge… No takvi su zahtjevi uglavnom – pusta želja znanstvenika. Jer benigni, ekološki nevini lijekovi nisu baš bioaktivni; dakle, manje su efikasni za liječenje bolesti. Lijekovi koji ne djeluju u okolišu, neće djelovati ni u ljudskome organizmu. To je jednostavno definicija lijeka – bez nuspojava supstanca ne može na tržište!

Umjesto dizajna zelenih lijekova, švedski farmaceuti imaju drukčiji pristup: oni ljekarne pokušavaju pretvoriti u zelene apoteke. Složili su i objavili „mudri popis“ (Kloka Listan) na kojem se nalaze standardni lijekovi i njihove moguće zamjene (https://klokalistan.se/). Zamjene koje imaju isti terapijski, ali manji ekotoksikološki učinak. Tako je, na primjer, poznato da je, umjesto eplerenona, furosemid bolji diuretik za liječenje hipertenzije. Ima isti terapijski učinak, ali predstavlja manji ekološki incident. Pri odabiru lijeka ljekarnik provjerava njegov PBT (perzistencija, bioakumulacija, toksičnost) indeks i preporuča pacijentu onaj lijek koji je manje štetan za okoliš. Takav je recept moguć i u Hrvatskoj. Ali tek onda kada sve ljekarne, eto, za početak, konačno prihvate povrat neuporabljivih, istrošenih, starih lijekova.

Zaključak

Lijekova će u okolišu, pa i u pitkoj vodi, biti sve više. Njihova koncentracija ne raste zato što su analitički instrumenti sve osjetljiviji i precizniji, nego zato što ih društvo sve više guta. Medikalizacija društva dovodi do medikalizacije prirode. Kolaps pojedinih ekoloških zajednica, demaskulinizacija faune i homo sapiensa, pojava super-bakterija i kemijske reakcije iznenađenja samo su neke od (ne)očekivanih posljedica ekološke jatrogeneze. Lijekovi u okolišu svakoga čovjeka pretvaraju u statističku veličinu ili pokusnog kunića. Oni ljudi koji imaju statističku sreću, mogu preskočiti detoks recepte, mogu odgoditi posjet odjelima za reproduktivno zdravlje ili mogu imati potomke.

Valerije Vrček

*Autor Valerije Vrček je redoviti profesor u trajnom zvanju i predstojnik je Zavoda za organsku kemiju na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu. Voditelj je projekta Pharma-Eco (projekt IP-2022-10-2634 kojeg financira Hrvatska zaklada za znanost) o okolišnoj sudbini zabrinjavajućih farmaceutika (http://sw.pharma.hr/pharma-eco/index.html).

* Lana Petrinec, mag.pharm., diplomirala je 2021. godine na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu s temom „Fotokemijska reakcija razgradnje ferocenskih derivata purina i pirimidina“.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu