Nedavno objavljena studija iz pekinškoga Instituta za tehnologiju čini upitnima napore onih koji zelenu agendu provode planski, ideološki ili protivno znanstvenim uvidima. Pokušaj zamjene fosilnih goriva zelenim obnovljivim izvorima energije ugrožen je nedostatkom metala koji su presudni za funkcioniranje zelenih tehnologija (Nature Climate Change 2025, 15, 833).
Ima li dovoljno metala?
Kineski znanstvenici proveli su globalnu inventuru uporabljivih metala u Zemljinoj kori i energijskih potreba stanovnika Zemlje. Provjerili su stanje na terenu za četrdeset kritičnih metala bez kojih je sedamnaest dostupnih tehnologija danas nezamislivo. Posebno su zelene tehnologije ovisne o rijetkim metalima ili metalima kojih, jednostavno, ima premalo. Tako električna vozila nisu pokretljiva bez litija i kobalta, solarni paneli ne hvataju Sunčeve zrake bez telura ili galija, rad kontrolnih šipki nuklearnih elektrana nije moguć bez kadmija, turbine se vjetrenjača ne okreću bez kositra, a baterije ne spremaju energiju bez nikla ili platine, piše profesor Valerije Vrčeku Glasu Koncila.
Račun bez krčmara
Zaključak studije nije ohrabrujući jer otkriva da svjetske rezerve metalnih ruda nisu dostatne da bi se osigurala održiva proizvodnja energije, odnosno da bi se omogućila zelena tranzicija u skladu s Pariškim sporazumom o klimatskim promjenama. Ukratko, za borbu protiv globalnoga zatopljenja pomoću zelenih tehnologija nema dovoljno – metala. Ili, čini se da je netko napravio račun bez krčmara. Metali nisu zeleni pa je upitna nijansa boje obnovljivih izvora energije.
Svjetske rezerve metalnih ruda nisu dostatne da bi se osigurala održiva proizvodnja energije, odnosno da bi se omogućila zelena tranzicija. Ta nestašica koja prijeti zelenoj tranziciji nije, vrlo vjerojatno, posljedica loših namjera, nego, zasigurno, zahtjevnih stilova života
Demetalizacija Zemlje
S naglim povećanjem udjela solarne energije moguće je iscrpljivanje kositra za šezdesetak godina, a indija već za desetak godina! Izgradnjom novih nuklearnih elektrana izvori kadmija presušit će do 2060. godine. Konzervativnom procjenom znanstvenici najavljuju nestašicu dvanaestak ključnih metala do 2100. godine: indija, iridija, kositra, litija, srebra…
U zemljama u razvoju (Bliski istok, Afrika, Južna Azija) očekuje se još veća zbirka metala koje će zelene tehnologije do 2100. učiniti nedostupnima: molibden, krom, mangan, vanadij, niobij, germanij… Čini se kao da će zelena tranzicija pola periodnoga sustava izbrisati s lica Zemlje.
»Granica je lijepa«
Naravno, ni izvori fosilnih goriva nisu beskonačni, pa je i nafta tek privremeno rješenje. Izmjerene rezerve dovoljne su za sljedećih pedesetak godina, a procijenjene količine za jedno stoljeće (US Geological Survey). No crno je zlato na popisu zloglasnih i otpisanih energenata pa se zlatna groznica nastavlja, ali bez bušotina i platforma. Sada je u modi kopanje po rudama bogatim rijetkim metalima; niobija i tantala, na primjer, posebno zanimljivih za Europu. Oskudica metala, naravno, ne treba obeshrabriti tragače za novim izvorima energije; ona samo podsjeća na ljepotu granica.
Uzalud vam trud, kopači?
Potraga za boljim energetskim rješenjima razumljiva je i potrebna. To uključuje nove izvore, diversifikaciju postojećih, štednju i akumulaciju viškova; jer energija je svima potrebna, energija je sposobnost tijela, sustava i društva da obavlja rad. No sve dok se samci voze u autima, dok frižideri i klima-uređaji hlade hranu i prostor jednočlanih kućanstava, sve dok postoje zrakoplovne linije kraće od 400 kilometara ili dok šleperi prevoze izvorsku vodu u plastičnim bocama, rješenja su prilično uzaludna ili daleka. Jer luksuz, komocija ili pohlepa onečišćuju okoliš više od fosilnih goriva.
Nestašica metala koja prijeti zelenoj tranziciji nije, vrlo vjerojatno, posljedica loših namjera, nego, zasigurno, zahtjevnih stilova života. U navedenoj se pekinškoj studiji predlažu neke korekcije – agresivno recikliranje metala, zamjena siromašnih ruda onima s većim sadržajem metala i minerala, intenziviranje potrage za novim izvorima, pravednija distribucija postojećih tehnologija… No sve one isključuju umjerenost i pretpostavljaju rutinu takozvanoga održivoga razvoja – »business as usual«. Ista se pitanja, naravno, postavljaju i u Hrvatskoj. Poput onoga aktualnoga: Trebamo li solarnim panelima prekrivati plodnu zemlju ili bogate vodene tokove ukrotiti vodenicama i hidroelektranama?