Splitski dogradonačelnik Bojan Ivošević svojom zadnjom vampirskom epizodom preme novinarki “Slobodne”, mnoge je, ne samo u Splitu, već i u cijeloj Hrvatskoj, ponukao na pitanje, što nakon svega taj čovjek ima raditi u politici? Drugi se pak pitaju, bi li se ljudima s druge strane političkog spektra davalo toliko kredita kao “progresivnim snagama” koje simbolizira Ivošević?, piše u komentaru Ivica Šola za Slobodnu Dalmaciju.

Sve Ivoševiće skandale na jednom mjestu je sažeo nezavisni vijećnik Franić: “Nakon antisemitskih napada, prijetnji prebrojavanjem obiteljskih stabala zaposlenih u gradskim službama, vrijeđanja i ismijavanja s ljudima na tržnicama, Facebook komentara kojima se prijeti i ruga dvoznamenkastom broju otkaza koje planira uručiti zaposlenicima gradskih službi, došao je red i na novinare”, napisao je Franić i zatražio Ivoševićevu ostavku ili smjenu.

Protiv sam da ga se smjenjuje ili da da ostavku, pogotovo nakon sljedećeg Ivoševićeva iskrenog priznanja gdje se samoopisuje kao osoba s posebnim potrebama, i to ne bilo kakvom poteškoćom, već fundamentalnim problemom za svaki posao, pogotovo politički, a to je komunikacijski problem.

Tako Ivošević piše: “Pogriješio sam kada sam na neprimjeren način razgovarao s novinarkom Nikolinom Lulić i na tome joj se još jednom ispričavam. Zapravo, kad malo bolje razmislim, čini mi se da zaista ponekad imam problem u komunikaciji… Potrudit ću se i u sljedećem razdoblju posvetiti unaprjeđivanju komunikacijskih vještina kako se ovakve stvari ne bi ponavljale.”

Dakle, Ivošević priznaje da „ponekad (!?) ima problema u komunikaciji“. Zato, zbog socijalne osjetljivosti prema osobama s posebnim potrebama, ne treba ga smjenjivati, jer ona majka dvoje djece s invaliditetom, spremačica, koju je Puljkova i Ivoševićeva vlast bacila na ulicu jako dobro zna kako je to okrutno.

Prvi put od kada komentiram društvene fenomene i osobe, argumente sam potražio na portalima s oglasima za posao, od Njuškala nadalje, da bih obranio Ivoševića.

Časno zanimanje

Zato, bi li s ovakvim „komunikacijskim vještinama“ Ivošević mogao raditi kao konobar? Evo oglas s Njuškala u kojem poslodavac traži konobara uz sljedeće potrebne vještine, citiram: „Od radnika se očekuje poznavanje pravila struke, brzina i urednost u radu…. Dobre komunikacijske vještine, elokventnost i pristupačnost, te snalažljivost u timskom radu. Ljubaznost prema gostima, bez iznimke.“ Kao što vidite Ivošević ne ispunjava uvjete za časno zanimanje konobara.

Bi li mogao raditi kao spremač/ica. Evo što zahtjeva poslodavac: „Tražimo osobu koja bi bila zamjena za slobodne dane našoj spremačici. Radno mjesto uključuje poslove spremanja soba te rada u vešeraju. Potrebna znanja i vještine: Poželjno je radno iskustvo na poslovima vezanim za čišćenje, marljivost, fleksibilnost, spremnost na timski rad i komunikativnost.“ Dakle, zbog problema s komunikacijom, Ivošević ne bi prošao ni kao spremačica koju su otpustili.

Čak ni za majstora. Evo oglasa: „Radno mjesto: Održavanje i čistoća ventilacijskih sustava… potrebna komunikativnost i sposobnost za timski rad.“

Listajući tako oglase za poslove u pripravi ovog teksta, zbog poteškoća u komunikaciji s ljudima, Ivošević ne bi prošao ni na natječaju za taksista, za dostavljača, barmena…, svugdje se traže neekscesne osobe s komunikacijskom vještinama barem na razini kućnog odgoja, a ne doktora komunikacijskih znanosti.

Da se odmaknemo od oglasa i riječ ipak malo prepustimo znanosti. Jedan od najvećih sociologa uopće, nedavno preminuli Zygmunt Bauman u djelu “Postmoderna etika“ napisao je: “U korijenu svakog ljudskog promašaja, od braka, politike do posla, stoji promašaj u komunikaciji“. Nije stoga čudno da, od konobara preko montera ventilacijskih sustava do taksista i sobarica, svaki poslodavac traži pristojnost, fleksibilnost i primjerene komunikacijske vještine. U politici očito – ne.

Stručni nadzor

Da opet malo branim Ivoševića i njegovu egzistenciju. Pogledajte razinu komunikacije u Saboru, pogledajte razinu komunikacije predsjednika Milanovića, pogledajte uopće razinu političke komunikacije u nas, pa se vidi da je Ivošević tek jedan od mnogih, doduše teškaš, “vrsnih komunikatora“ u našoj politici. Dok je tako, spremačice, serviseri ventilacijskih sustava, konobari, taksisti… ne moraju se brinuti za svoje radno mjesto jer mnogi političari, pa i Ivošević, nemaju kvalifikacije da im ga preuzmu, pa makar im se i napili krvi…

Budući da je, prema vlastitom priznanju, Ivošević svjestan da mora u samoizolaciju zbog socijalnog virusa kojim je kontaminiran i kakao bi ga prestao širiti, kao i svakoj osobi s poteškoćama za početak treba dati stručni nadzor, skrbnika.

To onda ide ovako. Ivošević kaže skrbniku: „Recite novinarki “Slobodne” da ću joj se napiti krvi.“ Skrbnik nazove novinarku i kaže: “Cijenjena gospođo, dogradonačelnik Ivošević želi Vam zahvaliti na darivanju krvi”.

Pa ovako.

Ivošević kaže skrbniku da na njegov „Fejs“ napiše kako, što se Židova tiče, potpuno razumije Hitlera. A skrbnik napiše: „Ja, Bojan Ivošević, perfektno govorim njemački, i da bih razumio bilo kojeg Nijemca ili Austrijanca, ne treba mi prevoditelj“.

Problem Ivoševića se, dakle, može riješiti, samo mora usko i predano surađivati sa stručnjacima za takve osobe, a na „fejs“ ga pripustiti samo uz nadzor roditelja ili skrbnika…

Foto: Hina