Čini se da je hrvatski izborni sustav na umoru. Teško je reći gdje je veći nered, na nacionalnoj ili na lokalnim razinama. Zastupnici u Saboru prelaze iz jednog u drugi tabor, nezavisnih je više nego ikad, tu su i manjinci koji u pravilu uvijek idu uz vlast, kupuje se i trguje kao na tržnici. Na primjeru Zagreba, ali i Osijeka te drugih gradova, jasno je kako ni na lokalnim razinama nije ništa bolje. I tamo je trgovanje vijećničkim mandatima poprimilo takav zamah da na kraju ni sami birači ne znaju kojoj su opciji otišli njihovi glasovi.

To je poprimilo toliko karikaturalne oblike da su, primjerice, glasovi birača SDP-a koji su u preferencijalnom biranju svojedobno zaokružili ime Milanke Opačić, sada iskorišteni za održanje HDZ-ove većine premijera Andreja Plenkovića u Saboru. Ili isto tako, oni koji su svoje povjerenje dali HSLS-ovcu Miroslavu Polovanecu ili HSS-ovcu Iliji Ćoriću u Zagrebu, kako bi bili alternativa aktualnom gradonačelniku, zapravo su na kraju, kroz podržavanje proračuna, glasovali za Milana Bandića. To je i prevara birača i izigravanje njihove političke volje, iako su to izvorni mandati i zastupnika i vijećnika pa s njima mogu raditi kako ih volja.

Jedino kako ih birači mogu kazniti jest da im na sljedećim izborima uskrate povjerenje. Ali, oni se opet mogu vratiti u igru kroz razne koalicije i nezavisne liste i ponovno se ponašati kao na placu. Stanje u državi je takvo da se puno njih prodaje bilo za novac, bilo zbog toga što, kako se nerijetko opravdavaju, „moraju misliti na obitelj“. Zato je možda vrijeme ozbiljno porazmisliti o promjeni ovog modela (razmjerni sa stranačkim listama u 10 izbornih jedinica plus manjinska lista i lista za dijasporu) koji se očito potrošio i uvesti neki od onih koji unatoč dugom trajanju pokazuje vitalnost i održivost i daleko je od moralne kaljuže, kako se obično opisuje ovaj hrvatski sustav.

To je njemački model, o kojem se i ranije govorilo, a koji u najkraćem zabranjuje predizborne koalicije, ima prag od 5 posto, polovica zastupnika bira se iz pokrajina, odnosno, saveznih država, razmjernim sustavom preko stranačkih lista (koliko postotaka glasova osvoji toliko razmjerno dobiva mandata) , a druga polovica većinskim modelom (kandidati se sučeljavaju u izbornim jedinicama i mandat ide onome tko je dobio najviše glasova). Iako i tu ima dodatnih detalja, takav izborni sustav omogućava prolazak i onima sa stranačkih lista ako ona osvoji dovoljan broj glasova, ali potiče i natjecanje među kandidatima raznih opcija koji onda mogu dobili mjesto u parlamentu.

Isto tako, manjine u Njemačkoj nemaju pravo ni na kakve posebne liste, nego njihovi predstavnici u parlament mogu ući preko lista stranaka. Primjerice, ako Turaka ima 5 milijuna, onda će opcija koja želi njihove glasove, staviti njemačkog državljanina turske nacionalnosti na svoju listu kako bi pridobila te birače. Ako bude izabran, onda se takav zastupnik bori kako bi ishodio određena poboljšanja za tu etničku grupaciju. Manjine se na takav način politički ostvaruju i u većini drugih razvijenih demokracija.

Ovo što je na snazi u Hrvatskoj, da imaju 8 zastupnika koji se biraju s posebne liste, pa neki i s 50-tak glasova dobivaju mandat i saborsku mirovinu, je zapravo raritet. Toga nema nigdje. U okviru eventualne reforme izbornog sustava trebalo bi razmisliti i o promjeni tog modela kako bi se uskladili s ostalim zemljama članicama Europske unije. Koliko je poznato, uz Hrvatsku jedino Slovenija ima zajamčene manjinske mandate (jedan za Talijane, a drugi za Mađare), dok ostale države ne poznaju takav institut.

Uostalom, Hrvati ni u jednoj zemlji gdje žive u znatnijem broju (pa tako ni u Srbiji, ni u Sloveniji, ni u Italiji, ni u Austriji, ni u Njemačkoj, a ni u Mađarskoj) nemaju pravo na svog zajamčenog zastupnika. Ako uđu u parlament, onda poput Josipa Juratovića iz Njemačke, ulaze preko stranačkih lista, koji to uspijeva preko SPD-a (Hrvati u BiH su konstitutivni narod i to je druga priča). Pa ako se često u međudržavnim odnosima gleda na reciprocitet ili inzistira na njemu, onda bi i Hrvatska trebala početi uređivati to pitanje uzimajući u obzir i modele iz zemalja u kojima obitava hrvatska manjina.

To bi, s promjenama u izbornom sustavu, prihvaćanjem možda njemačkog modela, ili nekog sličnog, moglo pridonijeti ozdravljenju hrvatske političke scene. Poticalo bi okrupnjavanje određenih političkih grupacija jer ne može biti uspješnih, primjerice, pet pravaških stranaka, ili isto toliki broj ljevičarskih skupina, ili onih koji zagovaraju određene vrijednosne kategorije. Zabranom predizbornog koaliranja vidjelo bi se stvarna snaga onih koji izlaze na izbore, dok sada neki sudjeluju i u Saboru i u Vladi samo zahvaljujući tome što su se ‘prilijepili’ nekoj od snažnijih opcija i tako dobili glasove.

Uglavnom se iz tih krugova kasnije regrutiraju oni koji politiku pretvaraju u trgovinu, iako vidimo kako i snažnije političke opcije nisu imune na ‘prebjege’. Stanje je trenutno takvo da birači gube povjerenje i u stranke i u političare, i uopće u tu kastu prema kojoj imaju sve manje poštovanja pa bi možda nekim izbornim remontom, koji bi uključivao i usklađivanje izbora manjinskih predstavnika s praksom razvijenih zemalja EU-a, trebalo pokušati zaustaviti to propadanje.