Psihijatar Herman Vukušić cijeli se svoj radni vijek bavi hrvatskim braniteljima oboljelima od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a). Pratio je odnos javnosti i državnih institucija prema tom problemu, koji se pokazao puno većim nego što je to itko mogao pretpostaviti, ̧neposredno nakon završetka Domovinskog rata. Vukušić ističe da su branitelji jedna od najugroženijih društvenih skupina kada je riječ o suicidu, a to je potkrijepio i nevjerojatnim podatkom – do sada je više od 4 000 branitelja sebi oduzelo život.

Jedan ste od pionira kada je riječ o liječenju branitelja oboljelih od PTSP-a? Kako je sve to krenulo?

Svoj prvi veliki intervju na temu PTSP-a, koji se tada kolokvijalno zvao „vijetnamski sindrom” dao sam u veljači 1993. godine povodom tragedije koja se na novogodišnju noć par mjeseci ranije dogodila u Zrinskom Topolovcu kod Bjelovara, kada je jedan vojnik HV-a ubio devet i ranio sedam ljudi. Tom prilikom dao sam svoje stručne procjene temeljene na svjetskim statistikama da će u Hrvatskoj oko 60.000 ratnika biti pod rizikom razvoja PTSP-a, a u ime IPD (Informativno Političko Djelovanje) odjela Zapovjedništva obrane Grada Zagreba iznio sam i prvi prijedlog formiranja državnog tijela za razvojačene hrvatske branitelje, što se kasnije pretvorilo u Ministarstvo hrvatskih branitelja.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: NAJLJEKOVITIJE BILJKE NA SVIJETU: Ova blagotvorna biljka ubija depresiju, zacjeljuje rane, pomaže protiv bolova… Naravno, raste i u Hrvatskoj

Jeste li tada bili svjesni koliko je velik problem branitelja oboljelih od PTSP-a?

Zadnje dvije godine svojeg medicinskog studija proveo sam u uvjerenju da ću biti ginekolog, a odmah po diplomi stupio sam u redove Glavnog stožera saniteta HV-a. Na južnom bojištu, sredinom 1992. godine imao sam prilike posvjedočiti „sindromu Marije Antoanete”, iliti latinski canities, fenomenu kada mlad čovjek iznenada preko noći posijedi, kao što se to dogodilo spomenutoj francuskoj carici u dobi od trideset sedam godina, noć prije giljotiniranja. Tada sam se uvjerio što sve traumatski stres radi ljudima i postao svjestan problema koji nas na tu temu čekaju u budućnosti. Tako sam od nesuđenog ginekologa postao psihijatar.

Kakva je danas situacija?

Danas je PTSP u hrvatskih branitelja priznati medicinski i društveni fenomen, sa ukinutim vremenskim rokovima za njegovo priznavanje što je velika zasluga ministra Tome Medveda.

Koji su najveći problemi? Imaju li svi branitelji mirovinu i je li ona dostatna za osnovne životne potrebe?

Svakom hrvatskom branitelju zakonski je zagarantiran minimalni iznos mirovine koji mora biti u razini hrvatskog prosjeka, a cjelokupni iznos koji je za neke veći, a za neke manji ovisi o još dva bitna čimbenika: stupnju oštećenja organizma (popularno zvanom status HRVI-ja) i omjeru u kojem je radna sposobnost branitelja narušena utjecajem ratnih zbivanja. Velika većina branitelja ima mirovine koje su uglavnom u razini hrvatskog prosjeka i urbani je mit koji antidomoljubne snage u Hrvatskoj stalno guraju u medijski prvi plan kako su branitelji po pitanju mirovina neka „privilegirana kasta”.

Branitelji oboljeli od PTPS-a imaju problem s uključivanjem na tržište rada? Kako se rješava taj problem?

Mislim da je s obzirom na prosjek godina braniteljske populacije uključivanje na tržište rada za njih problem sa PTSP-om ili bez njega, ali za one koji svoje duševno stanje redovno kontroliraju kod liječnika PTSP sam po sebi, uz izuzetak nekih specifičnih zvanja i zanimanja, ne bi smio biti prepreka kod zapošljavanja.

U medijima dosta često možemo pročitati o tome da branitelji puno ranije umiru od opće populacije. Kakve su vaše statistike?

Još davne 2000. godine održao sam prvi okrugli stol na temu pobolijevanja i smrtnosti hrvatskih branitelja, a 2004. sam kao doministar branitelja sa generalom Jankom Bobetkom organizirao zajedničku sjednicu odbora za zdravstvo i odbora za veterane Hrvatskog sabora upravo na tu temu. To smo napravili temeljem tada već vidljivih naših kliničkih i statističkih pokazatelja, kao i svjetskih iskustava, a koji su zajedno upućivali na činjenicu da će branitelji izloženi višegodišnjem ratnom stresu češće obolijevati od kroničnih bolesti u odnosu na opću populaciju, te da će imati kraći životni vijek. Današnje statistike sve ove tvrdnje od prije preko dva desetljeća nažalost potvrđuju.

Neminovno dolazimo i do problema suicida. Koliko je do sada branitelja sebi oduzelo život.

Prvi podatak o egzaktnom broju suicida u braniteljskoj populaciji iznio je general Đuro Dečak početkom 1996. godine kada je rekao da se od rata na ovamo ubilo 960 branitelja. Ta njegova izjava izazvala je tada veliku buru u javnosti, kao i otpor jednog dijela vladajućih političkih struktura koje su tu temu na silu željele „staviti pod tepih” jer im nije odgovarala tužna istina da je veliki broj oboljelih branitelja zbog postojeće društvene segregacije njih kao ranjive skupine digao ruku na sebe. Do danas je to učinilo njih preko 4.000, ili skoro četiri cijele brigade.

Možete li to usporediti s brojem suicida u općoj populaciji?

Ključna i seminalna studija magistra psihologije Zorana Komara i moje drage kolegice, psihijatrice Elvire Koić, rađena 2015. godine u suradnji sa tada još postojećim Uredom za branitelje Grada Zagreba, nedvojbeno je longitudinalnim praćenjem stope suicida u braniteljskoj populaciji kroz skoro četvrt stoljeća pokazala i dokazala kako se branitelji češće ubijaju u odnosu na opću populaciju. Ova tužna činjenica branitelje deklarira kao jednu od društveno najugroženijih skupina u Hrvatskoj, za razliku od nekih drugih grupacija koje egzistiraju na temelju „kulture žrtve” bez pravih statističkih pokazatelja.

Često razgovarate s oboljelim braniteljima. Zanima me s čime su oni najmanje zadovoljni? Što ih najviše ljuti?

Branitelji su u pravilu obični ljudi koje je rat zatekao u njihovim normalnim svakodnevnim životima. Kao takvi imaju osjećaj osobne i kolektivne odgovornosti i doprinosa u stvaranju hrvatske države, te im smeta što njihova današnja percepcija države u kojoj živimo uvelike odstupa od ideala za koje su se borili.

Priličan broj branitelja danas s ogorčenjem govori da su znali da će situacija biti ovakva da nikada ne bi išli u rat. Što nam to govori o našem društvu?

Još od antičkih vremena proklinjali su društva i elitističke društvene skupine koja su se odricala svojih zaslužnih ratnika. To da današnji gradonačelnik Zagreba u četiri godine svojeg mandata nije našao za shodno obići jednu obljetnicu bilo koje zagrebačke brigade, a na adventski bor u centru grada vješa poruke tipa „Želim znati šta se STVARNO desilo 91.” sve govori o odnosu jednog velikog dijela današnjeg hrvatskog društva prema svojim ratnim zaslužnicima. Naravno da takav odnos negativno utječe na duševno stanje braniteljske populacije i za njih predstavlja jaku vrstu psihosocijalnog stresa.

Imam dojam da smo mi prilično tmurno društvo. Koliko to utječe na mentalno stanje nacije?

Hrvati su narod koji se više ne smije na ulici. Podijeljeni smo po svim društvenim osnovama, a svađa i vrijeđanje postali su imperativ političkog i javnog dijaloga. Otvoreno licemjerje većine glavnostrujaških medija u smislu propagiranja određenih narativa, a ne činjenica također ubija duh optimizma u društvu. Mi smo jedina zemlja u povijesti čovječanstva u kojoj je indeks sreće trideset godina nakon teškog rata u stalnom padu, a trebalo bi biti obrnuto.

Jesu li Hrvati onda sretan ili nesretan narod?

Kada bih kao na sudu morao odgovoriti dihotomno sa DA ili NE, rekao bih da su danas Hrvati jedan od najnesretnijih naroda na kugli zemaljskoj, što ne znači da se uz prave društvene promjene ta situacija ne može brzo promijeniti na bolje.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.

Foto: Hina