Uz blagdan Svih svetih gost današnje HRT-ove emisije Nedjeljom u 2 je umirovljeni psihijatar Križo Katinić koji govori o tome kako se kao društvo i kao pojedinci odnosimo prema smrti, je li smrt tabu zapadne civilizacije, zašto je strah od smrti jedan od najvećih čovjekovih strahova…

Katinić je rekao da je puno toga naučio razgovarajući ili samo gledajući ljude koji su bili blizu ili na putu smrti i na kraju završili smrtno.

– Jedna od stvari koje je nužno reći je da ljudi koji su blizu smrti ulaze u posebnu atmosferu u kojoj sve ono što je u normalnom dnevnom životu važno dobiva neku drugu boju, drugu sjenu, i odjednom shvatimo koliko ti ljudi zapravo trebaju ono izvorno ljudsko. Trebaju riječ i trebaju blizinu koja može biti jako nijema, ali mi po njihovim reakcijama, koje nisu često, isto tako, verbalne, vidimo koliko je to važno i koliko je ova civilizacija u kojoj živimo i medicina kojoj pripadam i psihijatrija kojom se bavim cijeli život zapravo nekako taj dio u tom svome naporu i napretku nekako potisnula, a s druge strane i bolesnici i mi drugi kad smo u situacijama da je netko naš blizak u takvom nekom stanju koje može, ali ne mora završiti smrću, koliko je nužna ta ljudska blizina, to razumijevanje, ta sućut i sve ono što bi u riznici te naše civilizacije trebalo značiti ono izvorno ljudsko, rekao je Katinić.

Kaže kako je situacija u kojoj živimo dovela do usamljenosti, unatoč pretrpanosti materijalnim dobrima, komunikacijskim sredstvima, globalizacijskom uvezanosti… Većina ljudi danas zapravo objektivno živi dobro, mnogo toga pomičemo prema naprijed, civilizacija smo obećanja, dodao je.

Katinić je rekao da su ljudi nekad živjeli u tri generacije zajedno – djedovi, unuci i roditelji – i taj prijenos i života i smrti je bio logičan.

– Unuci su vidjeli svoje djedove na odru i od početka su bili uključeni i u život i u smrt, a mi danas na svaki način tu smrt, kao nešto što je negativno – “nemoj sada, maknimo to, to tako i tako dođe, nećemo se baviti time”, objasnio je Katinić.

Tješenje je prastari vid međuljudskih odnosa. Svi smo ranjivi i u poziciji da dođemo u situaciju u kojoj ćemo se osjećati nemoćno i izručeno nevolji. Tješenje smo izmaknuli iz vidokruga, a u medicini je nekada bio jako važan, istaknuo je Katinić.